Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Ove nedjelje čitamo tri prispodobe o nebeskom kraljevstvu iz Matejevog evanđelja. Iskreno, te su mi prispodobe bile uvijek najteže za razumjeti, posebno prispodoba o kvascu. Kakve ima veze žena koja umijesi tijesto s kvascem s nebeskim kraljevstvom? Još i danas mi je to daleko i nejasno. Pokušala sam si objasniti da se to radi o širenju kraljevstva koje raste gotovo samo od sebe, ali teško mi je to bilo doživjeti kao riječ koja meni osobno nešto znači, za razliku od mnogih drugih evanđeoskim odlomaka koji su mi doista značili, u kojima sam se pronalazila ili u kojima sam našla utjehu, snagu ili dar za pojedini trenutak.

Od ove tri prispodobe, jedino mi je ‘zazvonila’ ova s gorušičinim zrnom. Gorušičino zrno je malo, najmanje od svega sjemenja, gotovo neprimjetno. Ali kad izraste, bude veće od svega povrća. Ovo je doista za utjehu svima nama koji se osjećamo malima, bez nekih posebno uočljivih talenata, svima nama koji se osjećamo manjima od drugih. U Božjem kraljevstvu i od najneznatnijeg sjemena može izrasti veliko stablo. U Božjim očima i neprimjetno može biti značajno. To je onaj dio koji nam nije jasan, koji ne razumijemo. Zašto bi bilo važno gorušičino sjeme, zašto bi bila važna jedna mala usluga, jedan običan osmjeh, jedna obična riječ? Nekome jedna obična mala riječ može značiti život.

Ponekad ne razumijemo evanđelja jer smo previše zaokupirani razmišljanjima ovog svijeta. Razmišljanjima koja nam se nude sredstvima društvenog priopćavanja. I onda ne primijetimo gorušičino zrno nade koje je posađeno i koje raste. Ne čujemo riječi koje nam Isus tiho govori u srcu. A kaže nam da će sve biti dobro, da se ne trebamo brinuti, da je on uz nas. Ne primjećujemo cvijet koji cvjeta, ne primjećujemo sreću koja nam je nadohvat ruke.

Doista, kraljevstvo je nebesko poput zrna gorušice. Ako ga primijetimo, ako ga posadimo u svoje srce, onda će se na njemu gnijezditi ptice dobrote, istinoljubivosti, nade, milosrđa, uslužnosti, nebrojenih darova. Jer ptica ima nebrojeno puno. Dopustimo si biti maleni, prihvatimo to da ne možemo svi činiti velike stvari. Prihvatimo logiku evanđelja, gledajmo ovaj svijet lećama radosne vijesti koju nam je Isus navijestio. Njegove misli nisu naše misli. Ali bi trebale postajati što sličnije njegovima.

Isuse, pomozi nam gledati na ovaj svijet tvojim očima. Pomozi nam vidjeti mala zrna nade tamo gdje sve izgleda tmurno. I u najtežim trenutcima pomozi nam vidjeti svjetlo. Posij u naša srca zrno dobrote, zrno zahvalnosti, kako bi ono tebi zahvaljivalo i bilo uvijek spremno činiti dobro. Jer samo tako će se tvoje kraljevstvo proširiti, samo tako će tvoje kraljevstvo rasti poput dizanog tijesta.

Samo tako će tvoja riječ zaživjeti u srcima mnogih ljudi i donijeti život u pustinje ljudskih srdaca. Samo tvoja riječ može dati život ovome svijetu. Tvoja je riječ zrno gorušice.

s. Barbara Bagudić OP

Preporučamo