Prva korizmena nedjelja
Na svome mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živoga pijeska. Rijeka je zastala od straha. “To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo”, očajavala je. Voda joj se počela postepeno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda, vjetar začuje njezino stalno jadikovanje, te je odluči spasiti.
“Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti”, predloži vjetar. Rijeka se još više uplaši. “Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom”.
Vjetar joj odgovori: “Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.” No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.
Mnogi od nas su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju miran tok života. Taj način je duhovni život. Valja dopustiti da nas preobrazi sunce, to jest Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga. No to je rizik kojemu su se rijetki spremni izložiti. Isus sam je rekao: “Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.”
Bruno Ferrero
Na Pepelnicu je započelo vrijeme korizme. To je novo razdoblje u crkvenoj godini. Traje četrdeset dana i priprava je za Uskrs, proslavu Gospodinova uskrsnuća. To je vrijeme obraćenja i pokore, posta, odstranjivanja mana, vrijeme molitve i dobrih djela.
U današnjem Evanđelju čitamo kako đavao odlazi poražen i to upravo iz pustinje. Odlazi poražen. Istrošio je svoje mogućnosti ali bez uspjeha. Ni bogatstvom, ni vlašću ni slavom nije uspio pridobiti i kupiti Isusa. Imamo li mi takve vjere iz koje bismo crpili snagu u svakoj životnoj kušnji i ostali vjerni Ocu nebeskom? Ili ćemo se radije prepustiti strahu i nesigurnosti poput rijeke iz priče. Korizma je pred nama upravo zato da svoju vjeru pročistimo, svoje ufanje učvrstimo, a nadu ražarimo. Tada ni nad nama đavao neće imati nikakve moći ni vlasti.
Pustinja, Riječ, vrt (Obećana zemlja) – to su tri ključna pojma koja nam pomažu shvatiti čovjeka u njegovu odnosu s Bogom. U pustinju Bog poziva ljude na sklapanje saveza s Njime. Njegov je narod ropski živio u tuđinskoj zemlji, ali ga je milosrdan Bog pozvao da se vrati u pustinju, kako bi nanovo osluškivao riječ Božju – nju koja daje život i vodi prema Obećanoj zemlji, gdje će čovjek nanovo biti suradnik i čuvar kao u Edenskom vrtu. Ondje će moći uživati u dobrima koje ću mu Bog darovati u plodnom vrtu. Vrijeme pustinje može biti mjesto kušnje gdje se čovjek izgubi i besciljno luta ili mjesto obraćenja i sklapanja saveza s Bogom.
Ipak… pustinja doziva. Glas koji poziva u divljinu, poziva da dođemo i šetamo neko vrijeme po žegi, kako bi kroz oskudicu i žeđ naša osjetila oživjela. Možda tamo pronađemo neočekivani izvor vode, življi izvor nego onaj koji smo ostavili iza sebe. Pustinja obećava neobičnu snagu u zamjenu za odricanje od udobnosti i lakoće. To je primjer koji nam Krist daje. Naš život će biti odgovor.
“Plodovi skupljeni tijekom ove pustinje namijenjeni su kako bi se u svakodnevici živjelo s jasnijom sviješću o Božjoj prisutnosti, kako bi se stvorila nutarnja šutnja čak i unutar svijeta. Na ulici, u masi… Mi raspolažemo svojim dušama kao sa špiljama tišine gdje riječ Božja može mirovati i odjekivati. U buci svijeta mi poznajemo jednu tišinu pustinje i nutrine gdje se naše srce sabire s krajnjom jednostavnošću kako bi Bog u njemu progovarao”.
U pustinji ljubavi svukli smo samoga sebe kako bismo se nanovo zaodjenuli u istinitu ljubav. Prihvatimo da smo plijen ljubavi Božje – te ljubavi koja obitava i odsijeva u nama kako bi nas oblikovala. Neka te ljuske koje nas pokrivaju ne zakrče put Gospodinu kako bi ga svakim danom sve više ljubili i slijedili.
Dođi, Duše Sveti, dođi i nastani se u našim srcima; ljubav Božja neka pulsira u nama, poput rijeke Žive vode koja se sa silinom želi razliti, protjecati i prodrijeti u sve pustinje svijeta i preobraziti ih u vrtove Božje.
s. Natalija Cindrić, OP
