Sprovod s. Damjane Siketić bio je u utorak, 15. studenoga 2022. na mjesnom groblju sv. Luke u Korčuli. Sprovodne obrede predvodio je fr. Marko Bobaš, a misu zadušnicu fr. Tomislav Kraljević. Također su nazočili don Frano Kuraja i don Robert Karačić.

Na groblju se od s. Damjane oprostila priora s. Barbara Bagudić.

„Naša draga s. Damjana rođena je 19. svibnja 1929. godine u Zagrebu. Rado je spominjala svoju Trešnjevku gdje je odrasla s roditeljima i tri godine starijim bratom. Sama sebe opisuje kao živu, veselu i blagoglagoljivu djevojčicu što je uistinu i bila. 1945 godine, kad joj je bilo tek 16, umro joj je otac. Te poslijeratne godine pamti po gladi i po napadima na sve što je Božje. Na njenoj svjedodžbi piše da je položila stručni ispit struke: izrađivač ženskih šešira ili modelist. Jedno je vrijeme radila u struci. Značajno je da je za ispovjednika i duhovnika imala dr. Franju Šepera, dok je bila gojenica u domu sestara Kćeri Božje ljubavi u Novoj Vesi u Zagrebu. Poslije joj je duhovnik i ispovjednik bio p. Damjan Damjanović koji je i posredovao oko njezinog odlaska u dominikanke. Kod njega je i prije odlaska u samostan položila privatne zavjete posluha i djevičanstva. P. Damjan, koji ju je upitao: „bi li htjela biti mala, elegantna dominikanka?“ zavrijedio je da po njemu dobije svoje redovničko ime. U samostan je ušla 15. rujna 1951. godine, a prve redovničke korake učinila je u samostanu bl. Hozane na Trnju, dok će iduće godine, 1952. otići za Korčulu gdje će redovničko odijelo primiti 2. listopada. Na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije položila je prve zavjete 1953., a doživotne 1958. godine.

U samostanu je šivala sestrama habite i sve drugo što je trebalo, izrađivala je, zajedno s ostalima, jorgane i štramce, kao i vijence za sprovode. Neko vrijeme je radila i u vrtiću. U Korčuli je bila potpriora, a u Virju starješica. Bila je učiteljica juniorata, a kasnije i novicijata. Jedan mandat je bila i vrhovna ekonoma Kongregacije.

Za s. Damjanu zaista možemo reći da je bila veoma pedantna, uredna i marljiva. Svi koje je susretala su ju voljeli i rado imali. Sestre i svi koji su je poznavali još dugo će je pamtiti po njenim živim pričama o brojnim događajima iz njenog dugog života. Rado se sjećala i posjeta nadbiskupa Stepinca domu u Novoj Vesi. Jednom je trebala naučiti pozdravni govor za nadbiskupa, i taj je govor cijeli život pamtila.

U razgovoru koji je vodila za naš list Ave Mariu, u povodu 50. obljetnice njenih zavjeta reći će: „Sada uglavnom po cijeli dan šivam i gledam more koje me uvijek podsjeća na beskrajno Božje milosrđe u kojem sam i ja jedna mala kapljica.

Zahvaljujem svim sestrama s kojima sam radila u radionici ili živjela u zajednici, neka mi oproste ako sam im, po svojoj ljudskoj slabosti, nanijela kakvu nepravdu ili bol. Svima zlatni pozdrav!“

Draga naša s. Damjana, hvala vam za svaki darovani osmijeh, za svaku riječ koja je znala razbiti našu svakodnevicu. Hvala za svaki sašiveni habit i za svaki učinjeni korak. Neka vas u nebo povedu anđeli, a dočekaju svi sveti.“

Preporučamo