“Svi ljudi koji su ikada živjeli bili su sakupljeni pred Božjim prijestoljem. Bili su mrzovoljni. Svi su se žalili, i počeli su mrmljati među sobom. Što Bog misli tko je On uopće?
Jedna se skupina sastojala od Židova koji su pretrpjeli progon. Neki su umrli u plinskim komorama i koncentracijskim logorima – i oni su se žalili: kako bi Bog mogao znati kroz što su sve oni prošli?
Druga bijaše skupina robova – crnih muškaraca i žena sa žigovima na čelima, veliko mnoštvo njih, koji su trpjeli razne nepravde od onih koji su se nazivali ‘Božjim ljudima’ – što bi Bog mogao znati o njihovim nevoljama?
Bilo je dugih redova izbjeglica istjeranih iz svojih zemalja – beskućnika, koji nisu imali gdje glavu nasloniti. Bilo je i siromaha koji nikad na ovoj zemlji nisu mogli sastaviti kraj s krajem. Bilo je tu bolesnih i onih koji su trpjeli na razne načine, stotine skupina, svaka sa svojom pritužbom na Boga – što on može znati o tome što sve ljudi moraju pretrpjeti?
Iz svake skupine odabran je vođa i sastavila se komisija koja će iznijeti slučaj protiv samoga Svemogućeg.
Umjesto da Bog sudi njima, oni su počeli suditi njemu. A odluka je bila da će Boga osuditi na život na zemlji kao ljudsko biće, bez ikakve zaštite koja bi štitila njegovo božanstvo.
Odlučeno je i o nekim detaljima: Neka bude rođen kao Židov. Neka bude rođen kao siromah. Neka se čak i sumnja u vjerodostojnost njegova rođenja. Dat će mu se da radi teške poslove i da osjeća oskudicu. Neka ga njegov narod odbaci. Za prijatelje će mu se dati samo oni koji su prezreni. Neka bude izdan od prijatelja. Neka bude lažno optužen, suđen pred pristranim sudom, osuđen od kukavičkoga suca. Neka bude napušten od prijatelja i neka osjeti kako je to ostati potpuno sam. Neka bude mučen i tada neka umre od ruke neprijatelja.
Dok je svaka skupina obznanjivala svoju presudu, žamor potvrđivanja čuo se iz mnoštva. Kada je i posljednja završila, velika buka je postala gotovo zaglušujuća… Onda su se svi okrenuli prema prijestolju.
Odjednom, nebesa su se ispunila pokajničkom tišinom. Jer na mjestu gdje se nalazilo prijestolje, sada se mogao vidjeti – KRIŽ!“ (Andrew Armstrong)
I osuđeni govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.”
Jer on ne dolazi proslaviti sebe. Dolazi po čovjeka! On koji je od vječnosti, silazi kako bi se prignuo do svakog čovjeka. Samoga sebe ponižava da bi čovjeka uzdigao. Došao je predati Riječ – predati samoga sebe. To djelo ostvaruje u nezamislivoj muci, trudu i znoju… i na kraju u krvi. U molitvi, u samoći, u tišini u kojoj Bog govori… Govori i njima… Ali oni ne htjedoše čuti…jer unaprijed osudiše Boga!
s. Natalija Cindrić, OP
