Današnjim blagdanom Krštenja Gospodinova zaključuje se božićno liturgijsko vrijeme. Isus se spušta u vodu Jordana i tko bi i pomislio da se među mnoštvom ljudi nalazi sam Spasitelj?

Važnost ovoga blagdana je veoma simbolična. Isusovo krštenje je bilo njegovo prvo javno očitovanje nakon tridesetak godina skrovita života u Nazaretu. Svjedoci toga jedinstvenog događaja, uz Ivana Krstitelja, bili su i njegovi učenici, od kojih su neki tada krenuli za Isusom.

Dugo očekivani Mesija stao je u red s grešnicima da primi krštenje, a silazak Duha Svetoga i Očev glas potvrđuju da je Isus zaista Sin Božji. Činom svoga krštenja, Isus priznaje nas ljude, postaje nam prijatelj. On želi nositi našu sudbinu i s nama umrijeti da našem čovještvu i našoj smrti dadne božanski smisao. Zato Ivan i govori za njega: “Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta!” ( Iv 1, 29).

I svaki put na blagdan Isusova krštenja spominjemo se i svoga krštenja te obilja milosti koje smo tim činom primili. Ponajprije, sjećamo se da smo u trenutku našeg krštenja oslobođeni od istočnog grijeha. Bog nam daje milost koja nas posvećuje. Tako postajemo djeca Božja, baštinici kraljevstva Božjega.

Ivan Krstitelj, onaj “glas koji je vikao pustinjom”, bio je zadnji prorok Staroga zavjeta. Još kao mladić živio je u pustinji pokorničkim životom, a sada se kao propovjednik pojavio na rijeci Jordanu, propovijedao i dijelio krštenje kao znak kojim se prekida dosadašnji grešni način života i počinje novi, po volji Božjoj. Zaista, mnogi su voljeli Ivana te su masovno dolazili slušati ga i krstiti se. Čak i sami učitelji vjere. Jednoga dana pojavio se i sam Isus, tako željno iščekivani Mesija, zatražio od Ivana da ga krsti, te time ustanovio krštenje kao znak obraćenja i početak novog života.

Dva mališana koja su u majčinim utrobama prepoznali jedan drugoga ponovno se susreću kao odrasli ljudi kako bi “ispunili pravednost” ( usp. Mt 3,15).  Bio je to drugi otajstveni susret Prethodnika i Poslanika, Isusa i Ivana Krstitelja – čovjeka koji je unatoč veličini za koju je bio stvoren, sebe ipak smatrao samo Božjim slugom. I zaista, Isus ga priznaje kao proroka koji naviješta kraljevstvo Božje. Kraljevstvo koje će se ostvariti novim načinom života. Ivan je onaj kojemu je Krist iskazao čast jer je bio takav sluga.

Sada se Spasitelj čitavog svijeta spušta se s grešnicima u mutnu vodu Jordana kako bi ga Ivan krstio. Tko bi pomislio da je među tolikim mnoštvom neki čovjek iz Nazareta Sin Božji? Ali Ivan zna…

Ivan krsti Isusa i događa se čudo! Isusovim izlaskom iz vode otvaraju se nebesa pa zaori silan glas s neba: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” Bog na čudesan način priznaje Isusa kao svog ljubljenog sina, a Duh Sveti pokazuje da boravi u njemu.

Bog je i nama otvorio nebo i pokazao da nam želi biti blizu. Ništa više ne stoji između nas i njega. Možemo živjeti i ljubiti kao slobodni ljudi. Živimo kao njegova ljubljena djeca u radosnoj nadi spasenja.

Isus je malen u svojem božanstvu. Njegovo božanstvo je skriveno u jednostavnosti pa kao da i današnjem čovjeku želi poručiti: “Pogledaj mene – u tišini stojim s grešnicima, spuštam se s njima do rijeke Jordana.”

“Šutljivi Spasitelju, koji si se spustio do rijeke naših života, iznjedri u našim životima jednostavnost, nauči nas da budemo ponizni u onome što jesmo, da uvijek skromno hodamo sa svima potrebitima tvoje milosti koja ostaje uvijeke.”

s. Natalija Cindrić, OP

Preporučamo