Najmlađi (su “došli na svoje”) na blagdan Nevine dječice (28. prosinca)
Na današnji dan je običaj da mlađe sestre (i one koje se tako osjećaju) u samostanu priređuju spačke. Zapravo, na današnji dan nam je to dopušteno.. 🙂
Spačke smo počeli planirati već par dana ranije. Te probe su mnogim sestrama uzrokovale nesanicu zbog preglasnog vježbanja Rossinijeve arie pod nazivom Duet mačaka. Naša učiteljica, sestra Josipa i novakinja, sestra Dominika su marljivo vježbale skladbu kako bi ostalim sestrama uljepšale atmosferu za doručkom. Imale su i malu pomoć od ostalih novakinja i kandidatica koje su skladbu nadopunjavale svojim mjaucima, a neke i lajanjem poput psa. Tijekom izvedbe te jako ozbiljne skladbe, sestre su uživale u kavi koju su miješale s velikim žlicama i u hrani koju su jele s malim vilicama.
Nakon doručka je slijedilo postavljanje stola za ručak, tijekom kojeg smo se dosjetili što nam je dalje činiti kako bi današnji dan učinili zanimljivim. Mislim da su nas neke sestre uhvatile tijekom pripreme za sljedeću spačku, ali smo uspjele koliko-toliko neprimjetno proći. Ana i ja ponekad izgledamo izgubljeno u refektoru i bez obzira na današnji dan, pa nikome nismo ni bile previše sumnjive. Došlo je vrijeme za ručak, sestre stižu u blagovaonu, koja se nalazi u mraku, jedina svjetlost koja je dopirala bila je od svijeća. Kažu sestre da smo napravile baš ,,romantičnu” atmosferu, ali nisu znale što slijedi… Sljedeći korak bi bio sjesti za stol da se jede, ali kako da sestre sjednu kada smo zavezali sve stolice jednu za drugu? Nemoguće. Ili je možda i moguće? Ipak su to časne, sve su uspjele. Bilo je izazovno, ali je sve moguće kada te na stolu čeka ukusna hrana.
Onda se dogodio neočekivan događaj. Tijekom ručka zvoni telefon, sestra Marinela žurno ide do njega, iako je tek sjela za stol da jede. A onda, polako svi počinju primjećivati da sestra Milena za drugim stolom drži telefon u ruci, a sestre oko nje ne mogu suzdržati smijeh. Ona je bila ta koja je zvala. Mislim da sestra Marinela nije bila oduševljena, ali svih ostalih 27 sestara jest. 😀
Šećer za kraj, priča pod nazivom ,,džem i učiteljica”. Nakon dugog nagovaranja učiteljice da ide malo odmoriti, žurimo u kuhinju kako bi uzeli džem. Ako ste pomislili da smo džem stavili u bočicu od sapuna, kako bi učiteljica s džemom oprala ruke, u pravu ste. A što je najzanimljivije od svega, učiteljica je tek nakon drugog pranja ruku shvatila da to nije sapun. ,,Moj dan je uništen!”, rekla je. A mi smo baš uživali u nepodopštinama i vjerujemo da je u dubini srca i ona uživala u pranju ruka s džemom.
Mirela Slišković, kandidatica
