Treći dan trodnevlja, u ponedjeljak 26. travnja, misno je slavlje predvodio prof. dr. Vladimir Dugalić, profesor i dekan KBF u Đakovu.
Središnja misao njegove propovjedi bila su duhovna zvanja, tim više što smo jučer proslavili nedjelju Dobrog Pastira. Posebno se osvrnuo na Ozanin život koji nam se može činiti bijeg od svijeta, a zapravo ona je iz svoje ćelije otvorila vrata neba.
Propovjednik je najprije protumačio zašto se u prvim kršćanskim vremenima Isusa prikazivalo kao Dobrog Pastira. Vjerojatno je tome pridonijelo i podneblje u kojem su apostoli živjeli. Narod je pretežno živio od stoke, ovaca, janjaca i to je trebalo dobro čuvati od raznih prijetnji koje su ugrožavale to njihovo blago.
Da bi nam na neki način prikazali svoje dojmove o Bogu, prikazivali su Isusa kao Dobrog Pastira. Bilo je, naime, jako teško prenijeti drugima svoje iskustvo uskrsla Krista. Vidjevši Isusa Uskrsla, doživjeli su jedno iskustvo koje se nije moglo izreći. Zato, kada čitamo evanđeoske izvještaje – nastavio je propovjednik, moramo se uživjeti u njihovu stvarnost, doživjeti njihove osjećaje. Bili su posve sigurni: Bog je živ, On je tu. Zbog te su istine bili spremni dati život. Zaista, svi su završili teškom mučeničkom smrću. Na toj je njihovoj vjeri izrasla Crkva.“
U nastavku svoje propovijedi, prof. Dugalić se osvrnuo na svećenička i redovnička zvanja.
„Bog poziva, ali taj poziv, poput sjemena, mora pasti na plodno tlo. Onaj koga Bog poziva mora doživjeti razumijevanje svoje obitelji, roditelja. Mora doživjeti pomoć i podršku svoje župne zajednice i u konačnici, podršku prezbiterske ili redovničke zajednice, gdje već boravi. Duhovna zvanja su plod vjere i osobito su plodna u onim sredinama koje žive autentičnu vjeru.“
Osvrnuvši se potom na bl. Ozanu, propovjednik je naglasio kako se često misli da je ona bila izolirana od svijeta. Međutim, ona je iz svoje ćelije bila uzor redovničkoj i župnoj zajednici. Tu je tvrdnju potkrijepio s nekoliko točaka.
Prvo, kažu da je bila rekluza, da je bila zatvorena, zazidana. To znači da se svojevoljno dala zatvoriti u ćeliju, redovito unutar samostana, da se u potpunoj izolaciji preda Bogu. Nije to bio bijeg od svijeta, kao kod starih pustinjaka. Ozana ostaje u središtu grada, u središtu buke, ona želi biti svojevrsni znak spoticanja, znak osporavan; jedan živi primjer odricanja i pokore u društvu koje polako ali sigurno tone u neke druge vode. Takvom gradu, takvoj kulturi ona postaje svjedok evanđeoskih vrijednosti, odnosno, savjest društva. Izazov je to i pitanje svima nama, ne samo redovničkim osobama, nastavio je propovjednik, znamo li mi pronaći jednu zdravu ravnotežu između molitve i tišine i susreta s ljudima, kontemplacije i akcije? Svjedočimo li mi evanđelje današnjem vremenu? Je li se mi kršćani razlikujemo od onih koji nisu kršćani, ili od onih koji ne žive praktični svoju vjeru? Ili se utapamo u svjetovnost, toleriramo sve i svašta, jednostavno ne svjedočimo evanđeoske vrijednosti. Ozana je to činila na jedan vrlo radikalan način. A nemojte misliti da je vrijeme bilo drugačije nego naše. Možda nisu imali telefone, mobitele i druge tehničke stvari, ali čovjek je čovjek, isti. S istim manama i istim grijesima. – naglasio je nadalje prof. Dugalić te pojasnio kako je to Ozana mogla činiti.
„Ozana je njegova duh žrtve i pokore. Ona nije nikoga osuđivala. U skrovitosti života živi svoj poziv, moli za svijet. Takav njezin život molitve i pokore bio je izazov za druge, osobito za mlade žene i djevojke koje su je željele slijediti. Tome u prilog govori i jedan Ozanin životopisac koji veli: „Tada su postojale neke pobožne djevojke koje su željele slijediti Ozanine korake i zajedno s njom zavjetovale redovnički život. Njima je bilo omiljeno da se zatvore pored njezine ograde. Te su djevojke bile religiozne i njima je bilo omogućeno vidjeti najljepše primjere svake vrline.“ Postavljam pitanje, nastavio je propovjednik, jesu li naše zajednice istinski poželjne za mladiće i djevojke, mjesta koja odišu radošću, gdje će oni ostvariti svoj poziv? Ozana je privlačila, oduševljavala, što svjedoči da su se mlade djevojke povele za njom. Kažu da je ona vršila ulogu ‘strpljive učiteljice’ u svemu što je sa sobom donosio dominikanski zajednički život. Živjela je u kući Božjoj, koja je bila kuća molitve. Ističe se njezina ljubav prema sestrama. I to je privlačilo.“
Govoreći potom o slobodi koja se danas osobito ističe, kad svatko traži svoja prava, propovjednik je istaknuo da za Ozanu „prava sloboda nije u svijetu nego u ćeliji. Zatvorena u ćeliji otvorila je vrata neba. Skučenost te ćelije dopustila joj je da dušu oslobodi od svih tereta svjetovnosti i da se neprestano uzdiže k svome cilju, duhovnom savršenstvu i posjedništvu nebeskih darova. Blažena Ozana nam otkriva paradoksalnost slobode, to će reći da smo najslobodniji u žrtvi i odricanju. Ona nam je prije, skoro petsto godina, rekla da je istinska sloboda u raspetom Kristu. Slobodan je onaj tko je spreman umrijeti sebi da bi drugi živio, koji toliko ljubi da sebe drugima dariva. To je Ozana radila, to svjedoče njezini životopisci. Povukla se, molila je, činila pokoru, ali i susretala ljude i bila istinski znak i svjedok evanđelja. Najslobodniji je čovjek koji je spreman sebe, bezrezervno dati drugima. Možemo biti ponosni da imamo u našem narodu jednu takvu blaženicu, vrlo specifičnu. – rekao je prof. Dugalić, te na završetku citirao jednog njezinog životopisca koji svjedoči da je „Ozana neprekidno i s velikom djelotvornošću za sve ljude molila, bez obzira na položaj i stanje, a na posebna način za one koji su se pouzdavali u njezine molitve, a njih je doista bilo mnogo, jer svima je bila poznata svetost njezina života. Tamo su je posjećivali građani i stranci, među kojima su bili ljudi koji su imali vlast u rukama, bili su vrlo visoka dostojanstva, uzbuđeni iznimnim mišljenjem koje se svuda širilo o njezinoj svetosti, tako da je svatko žarko želio da je vidi i s njom porazgovara. Međutim, ona nije željela nikoga čuti prije nego što bi se žarko pomolila Gospodinu kako bi je On nadahnuo nebeskim duhom, da iz njezinih usta ne bi izišla riječ koja nije usmjerena na slavu Gospodnju i na korist bližnjemu. Uistinu je iz svoje ćelije otvorila vrata neba.“ – zaključio je propovjednik.
