Isusov nastup u sinagogi, njegova moć nad zlim duhovima, mirnoća i dosljednost u iznošenju misli i djelovanja ostavlja prisutne u čudu i zadivljenosti.
I do sada im se tumačilo i lomilo Sveto Pismo, ali nikada do sada nisu osjetili snagu i moć Božje prisutnosti. Isusovo ophođenje sa slušateljima je novost. Osjetili su da Isus ima vlast, u nečije ime govori i tumači, u nečije ime izgoni đavle.
Nema rasprava, dugih tumačenja ni nagovaranja. Sve je kratko , jasno, ali snažno i djelotvorno. Nečistim duhovima ne treba kazati dva puta kako bi napustili opsjednutoga. Oni Isusa prepoznaju, boje ga se, pokoravaju mu se i na njegovu se riječ povlače. Kad je riječ o opsjednutome, svi mi pomislimo na prisutnog Sotonu. Čovjek može biti opsjednut sa svime: sobom, svojim izgledom i uspjehom svojom veličinom i nepogrešivošću. Nije Sotoni važno čim je dotični zarobljen, njemu je najvažnije da je čovjek rob nečega. Opsjednuti čovjek nema jasnog pogleda na život ni na sebe, nema odlučnosti ni snage volje. Nema jasnog pogleda na sebe i svoje poslanje, ne prepoznaje Božje slike u sebi. Nečisti duh iz njega vrišti: “Što ti imaš s nama Isuse Nazarećanine?“ Opsjednuti čovjek nije slobodan: opredjeljuje se za neprihvatljivo, brani nerazumno, bori se protiv dobra i bira zlo! Nastupa kao sveznalica, pun oholosti i samodostatnosti a ne zna odgovor na pitanje „U čije ime…“
Svi u sinagogi prepoznaju novost Isusova nauka i pristupa. „Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.“ (Mk 1, 22) Osjećali su jednu pozitivnu snagu u njegovim riječima, djelima, pogledu i pristupu. Osjećali su da je Isus put do Jahve i do dubine njihova bića. On ih nije osuđivao, on im je otvarao oči s ljubavlju i dobrotom. Nisu to prve pouke koje su Izraelci slušali kroz vlastitu povijest spasenja. Imali su oni Dekalog, imali su proroke i učitelje. Po sebi obećavajuće upute, čovjek je s vremenom pretvorio u omču koja je stezala a ne oslobađala. Proroci su počeli govoriti u svoje ime, Naučitelji poučavati kako im se prohtjelo. Zakone su samo množili i njima pritiskali život običnih ljudi. Sad se pred očima ljudi događalo nešto novo i drugačije. Osjetili su da je pred njima Prorok kojeg je Jahve odabrao da govori u njegovo ime. Nitko mu nije ravan, jer on čini što ni jedan čovjek ne umije: daje život, vraća život, čovjeku vraća dostojanstvo djeteta Božjega.
Isus je obećan i u svijet poslan s određenom misijom. Podignimo pogled i shvatimo da je svatko od nas u život pozvan s određenim poslanjem. Nebeski Otac šalje Isusa i mene u svijet. Isus svoju misiju savršeno ispunjava. On Božje Kraljevstvo budi u srcima ljudi i uspostavlja ga na zemlji. A ja ? U čije ime ja djelujem i govorim? Imaju li moje riječi i djela isti učinak kao i Isusove?
Cvjeta li život tamo gdje jesam i gdje prispijem? Ili možda umire jer ga ja zatirem? Osjeća li moj sugovornik Božju blizinu dok je sa mnom, dotiče li ga Božje milosrđe po meni? Dotiče li po meni slobodu djeteta Božjega ili nakon par susreta više nikada ne poželi biti u mojoj blizini?
U Božje ime, na način našega Boga, treba svoju misiju obaviti i svoje poslanje do kraja dovesti. Tako se oslobađa prostor za širenje Božjeg Kraljevstva. Samo tako postajemo Kristovi suradnici, samo tada nam Bog daje mandat svoga poslanika čime i naš autoritet raste, jer je ojačan i prožet Božjom ljubavlju i dobrotom. Otac po nama djeluje u svijetu, mi smo njegova produžena ruka. Nemojmo ga olako iznevjeriti.
s. Katarina Maglica OP
