Zasigurno je svatko od nas u svome životu dobio neku pozivnicu. Pozivnicu za krštenje ili svadbu. Danas postoje i pozivnice za proslavu rastave braka! Nešto se približilo u životima tih ljudi koji su tu radost htjeli podijeliti s nama. Htjeli su oni da vjeruju u njihovu radost, radost trenutka koji treba ostati zauvijek zapamćen. Osim pozivnica, svojim glasom zvali su nas i nama dragi i voljeni ljudi. Mama, tata, baka, djed, sestra, teta. Trčasmo kao djeca da sustignemo taj glas, da im se zaletimo u zagrljaj. Osjećaj topline, ljubavi, sigurnosti ostaje nešto neizbrisivo. Glas moje bake koja me je zvala da dođem kući jer su stigli gosti. Poderano koljeno jer sam previše žurila. Ožiljak koji ostaje zauvijek na lijevom koljenu, ali danas tako prekrasan podsjetnik na njen glas i lik kojeg više nema u ovozemnoj stvarnosti.
Ali On, njegov glas. Može li se išta usporediti s time? Koji je glas tako topao, srdačan? Koji glas toliko odjekuje u srcu? Zvuk napušta žice gitare nakon sekunde što su je prsti prestali dirati, ali zvuk Njegova glasa traje vječno kada On zove. Kakvi li su bili ti muškarci koje je pozvao? Znao je On. Znao je njihovu snagu i slabost. Njihove vrline i mane. Znao je On da će biti teško. Da mora iskusiti. Ali ljubav, ljubav Mu nije dala mira. Sve za čovjeka. I reče: ”Hajdete za mnom! Učinit ću Vas ribarima ljudi!” Ribar. Zanimanje koje traži strpljenje, preciznost, razboritost i tišinu. Da bi došlo do ulova potrebno je puno vježbe i sitnica koje treba pripremiti. Uz to, riba veoma smrdi a čistiti ju od stvari koje nisu jestive još je ljigaviji posao. Kakvog li zanimanja! Ali opet. I ja sam riba. Ti si riba. Zajedno smo u istome oceanu, moru, jezeru.
Pusti se da Te On ulovi. Da te kroz tišinu i strpljenje pročisti od svega što nije jestivo za druge, od svega što tebi može naškoditi. Jer, približio se. On, u evanđelju. Zar ne vidiš? Zar ne čuješ? Konkretan kao nikada u povijesti. Utjelovljen. Čovjek. Ribar koji Te zove i moli da postaneš poput Njega. Odazovi se.
s. Manes Puškarić OP
