Radost je poput sutra. Izmakne kad se dohvati. U drugo se nešto presvuče, bude, a kao da nije i tako se vješto skriva kad se drži da čovjek već pomisli da je nema.
Radujem se u Gospodinu, radujem, Izaija kaže. Jer, ovdje je. Ne još baš posve, ne još da se dohvati, ali… Ovdje je. Dolazi. Kao sutra. Kao ženik, kao nevjesta, ispunjeni zbog saveza koji će sklopiti. Kao zemlja što klice tjera, kao vrt koji niče. Doći će. Dolazi.
Veliča duša moja Gospodina, Marija kaže. Jer, dogodit će se, bit će. I kad bude, svi će me naraštaji zvati blaženom. Doći će. Evo Ga već na vratima.
Radujte se, Pavao kaže. Jer, vjeran je Onaj koji vas poziva, obećanje će ispuniti.
Konačno, Glas viče: Onome koji za mnom dolazi, put pripravite. Da uđe, da ispuni. Da se dohvati.
Radost je poput sutra. Tako se vješto pod drugim imenom skrije da je mnogi propuste kad se pojavi. A ona bude. Ovdje. Kao danas. Kao On, koji je zauvijek.
s. Jana Dražić OP
