” Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.
Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” (Iv 3,8)
Pojavio se čovjek rođen od Duha imenom Dominik – Gospodnji. On je dar Duha Crkvi; ne samo Crkvi 13. stoljeća, nego Crkvi koju vrata paklena neće nadvladati dovijeka.
Vrlo rano je Dominik osjetio poticaje Duha u svom životu. Otvarao im se ne sluteći kamo će ga Duh odvesti. A Bog ga je izabrao za djelo blagovjesničko. To djelo u Crkvi živi već 800 godina u svjedočenju njegovih sljedbenika u Dominikanskom redu.
Već od malih nogu Dominik je pokazivao osobite znakove pobožnosti, smisla za pokoru i žrtvu, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kad je postao svećenik često je putovao sa svojim biskupom po Francuskoj. Pomno je pratio zbivanja u Crkvi. Crkva se rušila. Trebala je obnovu.U njoj su nicali razni pokreti duhovne obnove koji su željeli ostvariti i živjeti istinske evanđeoske vrednote. Ali zbog nedovoljne poučenosti često su zastranjivali.
Kaže apostol Pavao u Poslanici Rimljanima:
” Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše?
A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli?
Kako pak da čuju bez propovjednika?
A kako propovijedati bez poslanja?
( Rim 10,14-15 )
U ono vrijeme su samo biskupi imali vlast poučavanja – propovijedanja, ali često to nisu najsavjesnije i najuspješnije izvršavali. Dominik je uvidio da su za to potrebni ljudi koji će se svim bićem posvetiti toj službi. Sve jasniji mu je bivao poticaj Duha da osnuje zajednicu braće koji će se posvetiti poslanju propovijedanja. Dominik nije okupljao istomišljenike da žive za sebe nego za Crkvu; nije okupljao braću da mu prave društvo nego da zajedno lakše izvrše poslanje primljeno od Duha.
