Ne bira se ljubav. Kao ni smrt. Sve je u knjigama duboko pod morem zapisano. Jezikom neznanim nama, nebesnim pismenima. Niti se oduprijeti možeš, niti preskočiti dan. Kao što ne možeš tuđi san usniti niti okom drugim vidjeti. (P. Zubac)
U istom stadu, za istim Pastirom. Kao jedno. Kao. Kao ovce. Raspršeni. Svatko na svoju stranu odluta. Udalji se. Da bude drugačiji. Da bude sam. Da ga bar na trenutak ne vide, ne čuju, da ne sluša druge. Barem malo. Bar na tren. A On tu je. Šuti. Gleda. Čuva da se ne rasprši stado posve.
Pa se pomisli da Ga nema. Pa se zaboravi kamo se ide. Jer, može se i bez Njega. Kao da i sam ne vidim gdje je trava najzelenija. Gdje je paša najobilnija. Pa se druge zovne, dođite. Mene slušajte. Ja znam. A On tu je. Šuti. Čeka.
Jer, da progovori, zar bi Ga poslušali? Dok usta su puna onoga što sami smo si pronašli. O kako je dobro biti slobodan, hvalimo se. Ne trebati nikoga. Odrasli smo. Što će nam Pastir? A On tu je. I dalje. Još uvijek.
A onda posrnuti, preko nekog kamenčića. Jer se zagledasmo još dalje, u još zeleniju livadu. I ono što u ustima bijaše slatko zagorča nam utrobu. Izgubismo se. Stadosmo proklinjati. Kako Ga sad nema, kad nam najviše treba? Kakav je to Pastir koji ne mari za stado? A On tu je. Tu je.
Pa priđe posrnuloj i u naručje je primi. Bez riječi. Bez prijekora. I ne reče ništa. Samo je rukama obujmi. Da osjeti. Da srcem čuje. Tu je. Tu je. Uvijek.
Ne bira se ljubav. Jer, On je već izabrao. Za svakog cijelog sebe dati. Ne bira se ljubav. Može joj se samo nakon lutanja vratiti.
s. Jana Dražić OP
