Snažni Isusov poziv ‘Lazare, izlazi!’ , pojedincu i mnoštvu izaziva trnce u tijelu. Je li to bila molba ili naredba, teško je kazati. Već iz samog poziva struji snaga, moć, ljubav, čudo. Čovjek gleda i svojim očima ne vjeruje. Mrtvac se odaziva Kristovu pozivu, budi se iz vječnog sna i izlazi iz mračnog groba. Ljudi oko njega su vidjeli smrt, a eto pred njima stoji živi čovjek. I sami su osjetili hladnoću i tamu groba, plakali su i suosjećali s Lazarovim sestrama. Ta bio im je sugrađanin, prijatelj, rod. Bili su bespomoćni pred njegovim gubitkom. A eto sada, Krist čini čudo, čini ono što se nisu ni u snu nadali. Toplina i svjetlost, nada i radost obuzela je svih. Bilo je i nevjerice i neshvaćanja.
Samo Bog može uskrisiti čovjeka iz smrti na život, jer je sam izvor života . On, koji je ljubav ne voli smrt, ni onu tjelesnu, ni onu duhovnu. Njegov Duh je duh životvorni, snaga koja ne ubija, već u život vraća. Isus, jer je ljubio Lazara, jer ljubi čovjeka, prihvaća muku i smrt na križu. Znao je on da je vraćanje Lazara u život samo posljednji okidač njegovoj osudi na smrt. Ljubav mu hrani odlučnost da radi čovjeka, svoga brata prihvati unaprijed pripremljeni križ. Radi čovjeka je došao na zemlju. Ivan evanđelist nekoliko puta u ovom kratkom odlomku spominje ljubav, ljubav prema Lazaru i njegovim sestrama, ljubav prema meni i tebi.
Ljubav Isusu daje snagu prihvatiti križ koji ga čeka, križ po kome će spasiti čovjeka i čovječanstvo, križ iz kojeg sve milosti teku, a sakramenti crpe snagu. Malo vjere Lazarovih sestara, more Isusove ljubavi i Očevo milosrđe po kome uvijek uslišava svoju djecu i za koje mu Isus zahvaljuje, rađaju čudom : čovjek ostavlja carstvo mrtvih i vraća se u život ! Teško je to Židovima prihvatiti, jer je tim čudom pokazao tko je gospodar života i smrti i čija je On produžena ruka.
Ne mogu se oteti uvjerenju da ovdje nije riječ samo o tjelesnoj smrti, već o svakoj smrti koja čovjeku otima životnost, mir, slobodu i radost postojanja. Sve što čovjeka čini manje čovjekom, sve što uništava sliku Kristovu u njegovu postojanju, sve što ga od Boga udaljava rađa smrću tjelesnom, duhovnom ili objema. Upravo zato Isus prihvaća poniženje, muku i smrt kako bi čovjeku vratio dostojanstvo djeteta Božjeg, taj životni eliksir , tu snagu koja čuda čini : smrt rađa životom; neprijateljstvo uspijeva iznjedriti prijateljstvo; tamu u duši pretvara u svjetlo; okove trga i oslobađa tijelo i duh. Djeca Božja, osnažena njegovim Duhom čine mala i velika čuda: hrane gladne, oblače gole, posjećuju bolesne, opraštaju naoko neoprostivo, mržnja im uspijeva procvjetati plodovima ljubavi, …
Lazare, izlazi! Prihvatimo ovaj Isusov poziv ozbiljno. Napustimo tamu u koju nas je gurnula netrpeljivost, neprihvaćanje, nesposobnost opraštanja, uskogrudnost i sebičnost. Trgajmo okove povoja koje nam nameće mudrost ovoga svijeta, lažni moral i sloboda bez pokrića, moja sloboda koja bližnjega satire. Izađimo iz grobova na svjetlost i dopustimo Bogu da nas mijenja, da nam udahne svoj Duh – pravi život koji obnavlja sve oko sebe , čiji su plodovi dostojni djece Božje.
Cijeli svijet se nalazi pod grobnim kamenom, pritisnut opasnošću kojoj čovjek uvelike pomaže da se proširi. Tama, strah, očaj i smrt,… posvuda oko nas. Podignimo oči prema nositelju života, pa osnaženi njegovom ljubavlju i svjetlošću, zapalimo ovaj svijet brigom za drugoga, svojim doprinosom ublažavanju stanja u koje smo dovedeni. Svatko će pronaći način kako pomoći, kako vratiti vjeru u čovjeka i u Boga, kako proširiti dobrotu i suodgovornost za čovjeka i čovječanstvo, za sadašnjost i budućnost.
Čuj! Imenom me zove. Što još čekam?
s. Katarina Maglica OP
