Razborito i kreposno
”Iskušaj svoju sposobnost da živiš životom dobrog čovjeka, životom onoga koji je zadovoljan ulogom koja mu je pripala u univerzumu, onoga koji jedino teži pravednosti u svome djelu i dobrotvornosti na svome putu” (Marko Aurelije, Misli, knjiga IV).
U Politici 1235a čitamo ”čovjek je po naravi društvena životinja”. To su riječi kojima je već Aristotel odbacio kiničko shvaćanje da je čovjek samodostatan. Čovjek, nastavlja Aristotel, po naravi teži zajedništvu i uvijek je član neke konkretne zajednice. Razboritost i krepost, kojima se može poslužiti i u oprečne svrhe, čovjekovo je oružje za prosudbu pravednoga. Stoga, kada je savršen, čovjek je najbolja od životinja, a tako je i, odvojen od zakona i pravde, najgori od svih, najbezbožniji i najdivljačniji kad je bez kreposti, te najgori u požudi spola i jela.
Svetopisamska čitanja ove nedjelje pred nas stavljaju ulomke koji se odnose upravo na čovjekov život u zajednici. Ulomci nas pozivaju na promišljanje o tome tko sam ja, tko je moj bližnji i tko je moj neprijatelj, odnosno, kako se trebam odnositi prema sebi, kako prema bližnjem, a kako prema neprijatelju. Naime, baš kao je Aristotel uočio, čovjek je pozvan poslužiti se oruđem koje po naravi ima, razboritošću i krepošću i prema sebi i prema bližnjima, ali i prema neprijateljima. To je iznimno težak zahtjev za čovjeka svakoga vremena jer traži radikalnu promjenu perspektive. Na prvu, teške su riječi koje kažu da Bog ”daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (Mt 5, 45). No upravo su to riječi koje oslobađaju i donose mir jer svako biće stavljaju na njegovo pravo mjesto, u odnos s Bogom. Krist nas poziva da sebe, bližnjega i neprijatelja stavimo u odnos s Bogom. To je nužna promjena, jedino što može donijeti mir i radost u zajednicu.
Tko sam ja i kako se trebam odnositi prema sebi?
Biće sam stvoreno na sliku Božju, hram Duha Svetoga. Ja nisam počelo svoga bića, moje počelo je Bog. Život i ljude ne trebam mjeriti prema sebi već Božjom mjerom. Upravo iz svoga božanskog podrijetla prima svoje dostojanstvo, svoja prava i svoje obveze. Zato trebam brinuti o sebi, svojoj duši i tijelu, kao o hramu Božjem. To je po naravi lako, ali i u tom činu treba ostati razborit i krepostan prema zlatnom pravilu: ne previše ne premalo, već pravedno i prema duši i prema tijelu, a sve u odnosu na Boga. Tako nastaje uzor razborita i kreposna čovjeka. No teško je, život i bližnje, ne mjeriti prema sebi, svojim okom i prema svojim zadovoljstvima, već Božjim okom koje za svako stvorenje traži što je za njega dobro. Bog je taj koji daje život meni i drugome, koji želi dobro svakom biću, zlo oko i pogan jezik moje su mjere. Njih, kaže Isus, treba napustiti. U razboritosti i kreposti treba rasti, to je put do sreće.
Tko je moj bližnji i kako se trebam odnositi prema njemu?
Prisjetimo li se prispodobe o dobrom Samaritancu jasno je da na pitanje o tome tko je moj bližnji nije jednostavno jer odgovor traži promjenu perspektive. Naime, bližnji nije moj dužnik, sluga ili rob, moj bližnji je svatko kome sam ja spreman, u ime Božje, a ne iz nekih vlastitih niskih motiva, iskazati milosrđe, činiti dobro (ne za sebe već za to biće), odnosno iskazati ljubav. Bio mi poznat ili nepoznat. Drugoga trebam promatrati kao Božje stvorenje. Na to nas poziva ”zakon” koji kaže: ”Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19, 18). Uz napomenu da ljubav nije sladunjavo ispunjavanje svih prohtjeva drugoga (to je često povlađivanje tuđim slabostima i nije ljubav), već razborito i kreposno usmjeravanje dobru i za vlastitu i za tuđu dušu i tijelo. Ljubav čuva dostojanstvo. Ako drugi odgovori istom mjerom, tada se rađa prijateljstvo. Sve što nije istinski usmjereno dobru, treba napustiti.
Tko je moj neprijatelj i kako se trebam odnositi prema njemu?
Na iznenađenje mnogih i neprijatelji se određuje iz iste perspektive. Naime, neprijatelj nije onaj koji nije meni naklon, već svaki onaj kome ja nisam naklon; onaj koga ja obijam, bilo da ne pripada mojoj zajednici ili, što je češće, krugu mojih istomišljenika. Dakle, neprijatelj zapravo i nije ništa drugo nego drugi kojem nisam spreman iskazati milosrđe, ni učiniti dobro (s napomenom da činiti dobro ne znači zadovoljavati sve i svakakve prohtjeve drugoga). Međusobna nenaklonost rađa sukobima. No, Bog svakom biću želi dobro i nas na to poziva. Krist proširuje zakon ljubavi prema bližnjem i na neprijatelja. Krist nas stoga poučava i poziva da mi ne budemo neprijatelji, da mi prema svakom biću činimo dobro, te da i prema onima kojima nismo nakloni ili onima koji nama nisu nakloni iskažemo najveći čin ljubavi – da molimo za njih. Naime, skrovita i iskrena molitva pred Bogom je jedino rješenje kojim se ne može manipulirati.
Promatrano na taj način, razvidno je da moj odnos prema sebi i prema drugima, naklon ili nenaklon, pred Bogom ostaje isključivo posljedica mojih slobodnih odluka, moj čin ili moj propust. To je ono za što ja odgovaram. Tako moje biće, svojom razboritošću i krepošću, tvori prigode za rađanja prijateljstava ili nastajanja sukoba, gradi ili razgrađuje Kraljevstvo, a Bog, Bog pušta da sve uzraste dok ne dođe vrijeme žetve.
- Ivana Pavla Novina, OP
