Proročanstvo prisutnosti: posvećeni život ondje gdje je dostojanstvo ranjeno, a vjera kušana
Predrage posvećene osobe,
Ovim vam se pismom želimo približiti u svakom dijelu svijeta, na mjestima vašega života i poslanja, kako bismo izrazili zahvalnost za vašu vjernost Evanđelju i za dar života koji postaje sjeme razasuto u naborima povijesti. Života koji je katkada obilježen kušnjom, ali je uvijek življen kao znak nade.
Tijekom protekle godine, za vrijeme putovanja i pastoralnih pohoda Dikasterija, imali smo dar dotaknuti se toga života i dopustiti da nas on sam dotakne, susrećući lica mnogih posvećenih osoba pozvanih dijeliti složene situacije: kontekste obilježene sukobima, društvenom i političkom nestabilnošću, siromaštvom, marginalizacijom, prisilnim migracijama, položajem vjerskih manjina, nasiljem i napetostima koje stavljaju na kušnju ljudsko dostojanstvo, slobodu, a ponekad i samu vjeru. Ta iskustva otkrivaju koliko je snažna proročka dimenzija posvećenoga života kao „prisutnosti koja ostaje“: uz narode i osobe ranjene životom, na mjestima gdje se Evanđelje često živi u uvjetima krhkosti i kušnje.
To „ostajanje“ poprima različita lica i napore, jer su i složenosti naših društava različite: ondje gdje je svakodnevni život obilježen institucionalnom krhkošću i nesigurnošću; ondje gdje vjerske manjine trpe pritiske i ograničenja; ondje gdje blagostanje koegzistira s usamljenošću, polarizacijama, novim oblicima siromaštva i ravnodušnosti; ondje gdje migracije, nejednakosti i rašireno nasilje izazivaju suživot u društvu. U mnogim dijelovima svijeta političko i društveno stanje stavlja na kušnju povjerenje i nagriza nadu: upravo zato vaša vjerna, ponizna, kreativna i diskretna prisutnost postaje znak da Bog ne napušta svoj narod.
Evanđeosko „ostajanje“ nikada nije nepomičnost ni rezignacija: ono je djelatna nada koja rađa stavovima i gestama mira—riječima koje razoružavaju ondje gdje rane sukoba kao da brišu bratstvo; odnosima koji svjedoče želju za dijalogom među kulturama i religijama; odlukama koje štite malene i onda kada zauzimanje za njih traži cijenu; strpljenjem u procesima, pa i unutar crkvene zajednice; ustrajnošću u traženju putova pomirenja koji se grade u slušanju i molitvi; hrabrošću u razotkrivanju situacija i struktura koje nijekaju ljudsko dostojanstvo i pravdu. Upravo zato što je takvo, to ostajanje nije samo osobni ili zajednički izbor, nego postaje proročka riječ za čitavu Crkvu i za svijet.
U tom ostajanju poput sjemena koje prihvaća umrijeti da bi život procvao, na različite i komplementarne načine izražava se proroštvo cjelokupnoga posvećenog života. Apostolski život čini vidljivom djelatnu blizinu koja podupire ranjeno dostojanstvo; kontemplativni život čuva, u zagovoru i vjernosti, nadu kada je vjera kušana; svjetovni instituti svjedoče Evanđelje kao diskretni kvasac u društvenim i profesionalnim stvarnostima; Ordo virginum očituje snagu besplatnosti i vjernosti koja otvara budućnosti; eremitski život podsjeća na prvenstvo Boga i na bitno koje razoružava srce. U raznolikosti oblika, jedno jedino proroštvo poprima tijelo: ostati s ljubavlju, ne napuštati, ne šutjeti, učiniti vlastiti život Riječju za ovo vrijeme i za ovu povijest.
Upravo unutar toga proročanstva ostajanja sazrijeva svjedočanstvo mira. Papa Lav XIV. na to je u svojim nastupima ustrajno podsjećao, označujući mir ne kao apstraktnu utopiju, nego kao zahtjevan i svakodnevan put koji traži slušanje, dijalog, strpljenje, obraćenje uma i srca te odbacivanje logike nadmoći jačega. Mir se ne rađa iz suprotstavljanja, nego iz susreta, iz zajedničke odgovornosti, iz sposobnosti slušanja i sinodalnoga hoda, iz ljubavi prema svima u evanđeoskom hodu u kojemu su svi braća. Zato posvećeni život, kada ostaje uz rane čovječanstva ne popuštajući logici sukoba, ali ni odustajući od naviještanja Božje istine o čovjeku i povijesti, postaje—često bez buke—graditelj mira. Predrage i dragi, zahvaljujemo vam za vašu ustrajnost kada se plodovi čine dalekima, za mir koji sijete i onda kada nije prepoznat.
Nastavimo brižno čuvati kao zahvalno sjećanje iskustvo Jubileja posvećenoga života, koji nas je pozvao biti hodočasnici nade na putu mira: to nije slogan niti formula. Doživjeli smo to i konkretno u putu koji je pripremao naš susret u Rimu. To je evanđeoski stil koji treba nastaviti utjelovljivati, iz dana u dan, ondje gdje je dostojanstvo ranjeno, a vjera kušana.
Povjeravamo svakoga i svaku od vas Gospodinu, da vas učini postojanima u nadi i krotkima u srcu, sposobnima ostati, tješiti i započinjati iznova: te tako, u Crkvi i u svijetu, biti proročanstvo prisutnosti i sjeme mira.
TED—30.-Tag-des-geweihten-Lebens
