Svake godine, 2. veljače, na blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu (blagdan Svijećnice), Crkva svečano slavi Dan posvećenog života. Dan kada Crkva na posebniji način zahvaljuje Gospodinu na svakoj posvećenoj osobi koja je prigrlila živjeti evanđeoske savjete čistoće, poslušnosti i siromaštva kroz posebna obećanja ili zavjete. Redovnički život najprošireniji je i najpoznatiji oblika posvećenog života, kojem pripadamo i mi dominikanke, i to već 800 godina. Prigodom tog dana odlučili smo se prisjetiti nekih najvažnijih činjenica o našem redovničkom životu, a u tome su nam pomogli odgovori naše sestre Rahele Rukavina, priore samostana Gospe od Ružarija, odgojiteljice i voditeljice DV Blažena Ozana u Šibeniku.
1. Ukratko, zašto je posvećeni život važan u Crkvi?
Kroz povijest nastajali su razni oblici posvećenog života, uvijek potaknuti potrebama Crkve toga vremena. Posvećeni život ima svoj puni smisao u Crkvi, jer iz nje proizlazi i za nju živi. To je oblik života gdje su na poseban način osobe pozvane na nasljedovanje Krista koji je bio siromašan, poslušan i čist. Znak su nade, predokus vječnog života. Posvećeni život u Crkvi je kao kvasac koji je potreban da sve uskisne i naraste, da bude sol zemlje i svijetlo svijeta.
2. Najbrže ćemo redovnicu prepoznati po odijelu. Koliko je važno odijelo koje redovnice nose?
Redovničko odijelo ili habit je znak naše pripadnosti Bogu i određenoj redovničkoj zajednici. Redovničko odijelo je znak za ljude da je naš život drugačiji. Redovničko odijelo, a posebno za nas dominikanke – škapular – je posvećeno, ono nas same poziva da živimo u skladu s onim čega smo znak. To odijelo će nekada biti drugima poticaj da se mogu nama obratiti, potražiti pomoć, možda nekima, ali rijetkima, poticaj na dobacivanje! Ipak je važnije što nama samima naše odijelo znači i na što nas potiče, a potiče nas da živimo autentično svoje zvanje. Ljude kada nas vide privući će naše odijelo, ako je skladno, uredno i lijepo ali još više osmjeh i vedrina kojom zračimo.
3. Redovnice žive u samostanu, što znači da se obvezuju na zajednički život. Zašto je zajednički život važan u redovništvu?
Bitne odrednice života u samostanu su molitva, življenje po evanđeoskim zavjetima, nasljedovanje Krista živeći u zajednici. Živjeti u zajednici – to je izazov na koji smo pozvane. Nismo se birale, nismo određivale gdje ni s kim ćemo u kojoj zajednici živjeti, sve to moramo prihvatiti kao svoj dom, mjesto rasta i suživota uvijek svjesne da je svaku od nas Isus pozvao, da svaka od nas zagledana u Njega može radosno živjeti u zajednici. Zajednica nas čuva, odgaja, potiče, nosi, ohrabruje, to je naša obitelj, tako se trebamo osjećati i odnositi prema njoj.
Naše obitelji iz kojih smo došle nisu savršene, nismo ih birali, ni roditelje, ni braću ni sestre, ni rodbinu, ni gdje ćemo se roditi ni koje boje kože ćemo biti, niti vjere, ali to je naša obitelj i volimo ju usprkos što se mogu dogoditi nerazumijevanja, padovi, udaljavanja, razdori, svađe i sl., uvijek smo dio te obitelji i od toga ne možemo pobjeći.
Redovnička zajednica je isto obitelj, ali nju smo same birale i sve što ona donosi, važno je da ju volimo čitavim srcem da znamo prihvatiti uspone i padove, borbe i muke, ali i radosti i ispunjen život onih s kojima idemo putem svetosti, svjesne da i same možemo biti drugima teret, da računamo na pomoć i vodstvo Duha Svetoga jer tada ćemo moći živjeti radosno. Zajednički život u samostanu je najbolje svjedočanstvo naše duhovnosti, znak po kojem se prepoznaju oni koji Kristu pripadaju. Prva kršćanska zajednica bila je prepoznatljiva po ljubavi jednih prema drugima. To nije lako, svi smo mi različiti kao kamenčići u mozaiku, ali svatko pronalazi svoje mjesto i tvori predivnu sliku. Koliko sebe daješ, koliko se ugrađuješ toliko i natrag primaš.
4. Kako izgleda jedan dan u redovničkoj zajednici?
Dan započinjemo molitvom Časoslova sjedinjujući se s molitvom cijele Crkve te svetom misom. Sve molitve stavljamo na oltar, moleći za one kojima smo obećale, koji su nam se preporučili u molitvu i na mnoge druge nakane. Nakon svete mise želimo zajedno s Isusom krenuti u novi dan donoseći ga svima koje ćemo susresti, u naše djelovanje i rad. Kroz jutro odlazimo na svoje dužnosti u kući ili izvan nje. Svaka sestra ima svoje zaduženje i svoj posao koji treba obaviti savjesno i s ljubavlju. Sestre koje ne mogu više fizički mnogo raditi, one svojom molitvom osnažuju zajednicu. Svaka sestra svojom prisutnošću, molitvom ili radom doprinosi zajedničkom životu. Prije ručka sestre koje su u tome trenutku prisutne u zajednici, mole zajedno krunicu. Nakon ručka, ovisno o službama ili poslu koji obavljajmo, možemo pronaći vrijeme za sebe, za duhovnu literaturu, studiranje, proučavanje, molitvu, odmor do molitve koja je u popodnevnim satima. Tada molimo zajedničku krunicu, molitvu Časoslova i imamo razmatranje. Četvrtkom imamo klanjanje prije večernje molitve. Iza molitve sestre se okupljaju u rekreaciji a to je vrijeme za druženje, slavljenje, razgovor, društvene igre, sastanke, dogovore, informativni program, prilika da svaka sestra ispriča kako je protekao njen dan, vrijeme opuštenog druženja. Iza rekreacije svaka sestra se povlači u tišinu i odmor do sljedećeg jutra.
5. Iza kraj – redovnica danas – Koja je, prema Vama, njena uloga?
Danas kao i u prošlosti, uloga je ista a to je da bude sestra i majka, ona koja moli i iz molitve crpi snagu, koja voli, koja se ne štedi, koja prepoznaje potrebe vremena i Crkve. Prisutnost redovnice – osobe Bogu posvećene – gdje god radila i kojim se god apostolatom bavila, najvažnije je da bude ispunjena Bogom, da zrači radošću, osjetljivošću, brižnošću i ljubavlju. Najvažnija uloga je da ljude privlači Bogu!
Možda danas redovnički oblik posvećenog života pomalo zasjenjuju drugi oblici, ali Duh Sveti sve vodi i puše gdje hoće, na nama je da molimo i vjerujemo da Bog sve čini najbolje!
