Božja riječ traži srce

Isus započinje svoje javno djelovanje u Galileji, na rubu tadašnjeg religioznog i društvenog središta. Time poručuje da Božja riječ ne dolazi samo tzv. čistima i savršenima, nego i onima koji žive u tmini, nesigurnosti i svakodnevnoj borbi.

Svatko od nas ima udjela u nekom obliku javnog djelovanja i uglavnom nam je svima zajedničko razlučivanje i biranje dobrih, boljih, gotovo izvrsnih uvjeta rada na svim mogućim razinama koje naše znanje može dohvatiti. Procjenjujući tako uvjete, vodimo se određenim kriterijima za koje smatramo da moraju biti zadovoljeni kako bismo se osjećali ugodno, sigurno, prihvaćeno, željeno, uvaženo. Krećemo od ideje da će nam ugodno ili makar korektno okruženje otvorit prostor zadovoljstva, visoke radne produktivnosti, društvene aktualizacije i tako dalje.

Naš Gospodin Isus Krist nije tražio uvjete dostojne kralja kako bi prišao čovjeku, bio brat, tješio, ozdravljao, gorljivo ljubio i radio za spasenje svojih bližnjih i onih koju su daleko.

Dobro je zapitati se gdje je Isus u idejama koje mi se roje u mislima, koje mjesto zauzima Božja riječ u osobnim nadanjima i željama, što je s čežnjom moga srca da prebivam u Njegovoj prisutnosti. Što hranim u sebi, o čemu skrbim kao najbrižnija osoba? Kroz koje sito i filtere sam provukla uvjete s početka priče, imaju li oni ikakvih dodirnih točka s poznavanjem Krista. U tom unutarnjem preispitivanju vlastitih kriterija i čežnji ne ostajemo sami. Crkva nam pred oči stavlja lik one koja je prije svih pokazala kako se Božja riječ prima, čuva i živi. Marija nas ne poučava teorijom, nego životom u kojem je povjerenje Bogu imalo prednost pred svim ljudskim sigurnostima.

Na putu prihvaćanja Božje riječi u naša srca prati nas Gospodinova Majka koja je nazvana blaženom jer je povjerovala da će se ispuniti ono što joj je Gospodin rekao (usp. Lk 1, 45). Marijino blaženstvo prethodi svim blaženstvima koje je Isus proglasio za siromašne, ožalošćene, krotke, mirotvorce i one koji su progonjeni, jer je to prijeko potreban uvjet za svako drugo blaženstvo. Nijedan siromah nije blažen zato što je siromašan, već postaje blažen ako poput Marije vjeruje u ispunjenje Božje riječi. Na to podsjeća veliki učenik i učitelj Svetoga pisma, sveti Augustin: Netko iz mnoštva, obuzet oduševljenjem, povikao je: Blažena utroba koja te nosila, a Isus je odgovorio: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je! – Kao da želi reći: moja majka, koju nazivaš blaženom, blažena je upravo zato što čuva Božju riječ. Ne zato što je u njoj Riječ postala tijelom i prebivala među nama, nego zato što čuva tu istu Božju riječ po kojoj je stvorena i koja se u njoj utjelovila (Aperuit illis, br.15).

Isus ne čeka da se okolnosti poslože, niti Marija traži jamstva prije nego što kaže svoj neka mi bude. Oboje pokazuju da Božja riječ ne traži savršene prostore, nego raspoloživo srce. Ondje gdje joj se čovjek otvori, Božja riječ stvara novi početak u povjerenju da Bog ispunjava ono što govori.