POSLJEDNJI USKRS SV. RUŽE LIMSKE
Tijekom cijele korizme one 1617. godine, za Ružu se spremao trenutak koji će obilježiti njezinu godinu. Dogodilo se nešto neobično: slavuj se spustio na granu stabla ispred njezine sobe i, u vrijeme večernje molitve, zapjevao, gotovo kao da je poziva da s još više ljubavi pjeva hvale Bogu.
Uskrs te godine bit će posljednji u njezinu životu; odmah nakon toga za nju započinje priprava na prijelaz k Ocu. Kao i za Isusa, i za nju će to označiti vrhunac boli i ljubavi, pobjede nad zlom i otkupljenja bezbrojnih duša.
U subotu 25. travnja Ruža odlazi s Marijom Usategui i njezinim kćerima u obiteljski oratorij, gdje se nalazi slika s licem božanskog Otkupitelja. Izvanredna gorljivost koja je obuzela Ružu učinila je da zaboravi kako nije sama; gotovo izvan sebe, povikala je:
„Gospodine, kada će Te ljudi ljubiti onako kako zaslužuješ? Do kada će Te grešnici vrijeđati i pogrđivati? Tko će svima otkriti koliko si dobar, ljubljen i velik i tko će im dati shvatiti da Te trebaju ljubiti radi Tebe samoga, a ne iz straha od kazne ni iz nade u nagradu? Napni svoj luk, Gospodine, i odasvud ispali strijele svoje ljubavi, ranjavajući sva srca. O, najveće Dobro, učini da Te svi ljudi štuju i da svu svoju ljubav usmjere Tebi koji ih ljubiš s tolikom nježnošću.“
U tom trenutku gospođa Marija pomislila je da je njezina prisutnost i prisutnost kćeri gotovo narušavanje tako velike intimnosti između Boga i te povlaštene duše, pa odluči povući se i ostaviti je samu. Ali jedna od kćeri, iz znatiželje, vrati se pogledati Ružino lice i lice Kristovo: čudo! Lice Otkupitelja bilo je prekriveno znojem. I sama Marija, vraćajući se, ugleda kosu i bradu na slici Otkupiteljeva lica mokre od znoja, te odmah pošalje po muža, koji dolazi s nekoliko prijatelja; nakon što su i sami vidjeli, pošalju po talijanskog slikara Medora Angelinija, koji je naslikao sliku, i po isusovce Diega Penalosu i Francisca Lopeza, da ispitaju taj neobičan događaj.
Pojava, koja je trajala četiri sata, Ruža je protumačila kao znak ljubavi. Nekoliko dana kasnije, nakon pada, zadobila je takvu ozljedu ruke da su liječnici smatrali da je ostala trajno paralizirana. Ne zato da izbjegne trpljenje, nego da ne bude na teret svojim domaćinima, Ruža zamoli da joj stave čudesni znoj sa slike na bolnu ruku: odmah je ozdravila. Događaj je prijavljen nadbiskupu Lime, Bartolomeu Lobo Guerreru; on je osnovao komisiju koja je ispitala svjedoke i sastavila detaljne zapisnike.
Istodobno s čudesnim događajem sa slikom, Ruža je imala viđenje, o kojem je svjedočio doktor Juan Castillo u „Istragi o službenici Božjoj Rosi od Svete Marije, Trećega reda svetog Dominika“.
Bog priprema svoju službenicu za posljednju borbu, uzdižući je na „Tabor“ preobraženja, tako da njezino srce žudi za patnjama koje joj se spremaju, kušajući već sada njihov „vijenac slave“. Doživljaj je bio tako silan da je Ruži izgledalo kako više ne može sama u svojoj duši zadržati takvo otkrivenje. Željela ga je vikati „po trgovima i ulicama“, sve dok ne bi „ostala bez daha“. Viđenje je sama svetica opisala ovako:
„Jednoga dana, dok je moja duša bila uronjena u mir kontemplacije, vidjela sam se obasjanu blistavim svjetlom koje je izviralo iz Božanstva, prisutnog posvuda, a koje mi se činilo da se proteže u beskonačnost. U toj svjetlosti isticao se luk sjajnih boja, a iznad njega drugi luk jednake ljepote, u čijem se središtu nalazio okrvavljeni Križ s natpisom: Iesus Nazarenus Rex Iudeorum… Sveto čovještvo Riječi ispunjalo je prostor između tih svodova i činilo, moglo bi se reći, pozadinu prizora. Nikada ga nisam vidjela tako sjajnog i u tolikoj slavi. Obično vidim samo gornji dio tijela svoga Spasitelja, i to s izvjesne udaljenosti; tada sam ga vidjela u cijelosti, licem u lice. Bez sumnje mi je Bog tada ulio izvanrednu snagu, kako bih ga mogla u miru promatrati, podnoseći sjaj Kralja slave.“
