Tekst donosimo iz životopisa bl. Ozane Kotorske, koji je napisao utemeljitelj naše Kongregacije o. Anđeo Marija Miškov, dominikanac. Životopis je tada zadobio crkvenu i dozvolu Reda propovjednika.
Ozana i snaga molitve
Blažena Ozana nije bila od Boga obdarena samo darom predviđanja i proročanstva, što smo u prethodnom poglavlju dokazali na temelju činjenica, nego i duhom i darom molitve. Tim darom je više puta od Boga izmolila različite milosti – i javne i privatne – ne samo za žive, nego i za preminule, oslobađajući ih od strašnih muka čistilišta. To ćemo ponovno pokazati na temelju činjenica u ovom poglavlju.
No, mnogo je toga ona izmolila svojom molitvom, a da se i ne zna, jer njezini životopisci, nažalost, nisu sve zapisali. Tako prvi njezin suvremenik, anonimni životopisac (br. XXVIII), kaže: „Kad bi se htjelo ispričati sve što je ova Božja službenica učinila, pretrpjela i od Boga izmolila, trebalo bi napisati ogromnu knjigu.“ Stoga ćemo se u ovom poglavlju ipak zadržati na onome što je poznato i što je zapisano.
Vidimo samo to, da je ona mnogima uistinu pomogla. Ali da se to ne bi pripisivalo njoj, ona je iz poniznosti to skrivala. Na primjer, kad bi htjela nekome pomoći ili mu darovati zdravlje, pripisala bi to nekim posve prirodnim sredstvima: savjetovala bi ih da piju prokuhane ljekovite trave ili korijenje, da se umiju blagoslovljenom vodom ili učine nešto slično. Bolesnici bi to revno izvršavali i doista ozdravljali, a da se ne bi govorilo kako ih je ona izliječila svojom molitvom ili moći. Zato se takvi slučajevi nisu ni bilježili ni pamtili, iako ih je zasigurno bilo mnogo. Ipak, zadovoljimo se s onim što nam je poznato.
Ozdravljenje slijepog djeteta
U Perastu, poznatom i važnom mjestu u Boki kotorskoj, bilo je malo dijete od četiri ili pet godina, po imenu Marko, slijepo na oba oka. Nesretni roditelji pokušali su sve, trošili mnogo da mu povrate vid, ali sve uzalud.
Kada ništa nije pomoglo, ili po savjetu, ili po preporuci, otišli su jednom u Kotor k sestri Ozani, dovodeći sa sobom slijepo dijete. Sa suzama u očima iznijeli su joj svoju bol i zamolili pomoć.
Ozana, blaga i milosrdna srca, ganuta roditeljskim jadikovkama i pogledom na jadno slijepo dijete, i sama je zaplakala. Obećala im je da će se za njega pomoliti Bogu, ali ih je odmah posavjetovala da odu u katedralu sv. Tripuna, koja je bila odmah preko ulice, i da s najvećim pouzdanjem blagoslovljenom vodom iz kamenice operu djetetu oči.
Oni su je poslušali: prvo su se usrdno pomolili, a zatim, prema Ozaninim riječima i s velikim povjerenjem, isprali djetetove oči svetom vodom. Na veliko čudo – i na njihovu neizmjernu radost – dijete je odmah progledalo i ozdravilo.
Zahvalili su Bogu na velikoj milosti i vratili se s djetetom Ozani kako bi joj izrazili svoju zahvalnost.
