DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
Čitanja:
Danas nas Evanđelist Luka dovodi na jednu gozbu na kojoj se našao Isus zajedno sa Farizejima. Ostajemo zadivljeni pred pronicavim Isusovim pogledom. Promatra i gleda onkraj samog događanja, vidi dalje od same situacije. Nije gledao skupocjeno suđe, svečano uređen stol, obilje raznovrsnog jela na stolovima. Ta bio je u kući jednog Farizejskog Prvaka! Sigurno je sve blistalo i sve je pozivalo za bogatu trpezu.
On promatra uzvanike, njihovo vladanje i međusobne odnose. Čita im dubinu, a ne ono što je svima vidljivo na prvi pogled. Isus ne bi bio Isus kad tu situaciju ne bi iskoristio za pouku, za opomenu, za poticaj. Možda se u sebi smijao ljudskoj potrebi da „zalove“ prva mjesta uvjereni da time dobivaju na ugledu i da ih oni sa zadnjih mjesta više poštuju i dive im se, da ne kažem, klanjaju im se. Tek oni nespretni, ili možda oni kojima to nije važno dobivaju zadnja mjesta. Možda su namjerno druge pustili ispred sebe jer su sami htjeli biti posljednji, bez potrebe da budu zapaženi. Možda je njihova osobina bila pohlepnost za raznovrsnim jelima i dobrim pićem, pa o drugom nisu ni razmišljali, jer prvi i zadnji će imati isti jelovnik. Ta vrsta ljudi bi svoje prvenstvo prodala za zdjelu leće kao Jakov Ezavu.
Znade Isus da nije sve što gledaš baš tako. Sve, baš sve, riječi i djela, stav i vladanje, smijeh i ozbiljnost, mogu imati skriveno dublje značenje.
Isus, iako samo gost kao i svi tu prisutni, poučava o poniznosti i ugledu što ne dolazi od položaja na društvenoj ljestvici. Svaki čovjek je Božje stvorenje i odatle mu sva vrijednost. Koliko više prostora nađe u sebi za Boga i Božje toliko mu vrijednost raste ili pada. Gospodar je glavni. On mjesta dijeli po zasluzi koju samo On prepoznaje i cijeni. Čovjek , jednostavan i ponizan pred Bogom, svjestan da o Bogu ovisi, da od njega sve dobro dolazi, u vlastitim očima je malen, ali je u Božjim velik. Takvima pripadaju prva mjesta a ne onima koji ih silom prisvajaju.
Nagrada i čast dolaze od Gospodina od kojega će čuti riječi: Dobro slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, uđi u veselje Gospodara svoga! Čast se ne postiže preskačući ostale, sustolnike istoga stola. Isus poziva svoje nasljedovatelje da biraju zadnja mjesta, da u sebi njeguju poniznost i samozatajnost. To su vrline koje i drugima daju mjesto da žive i da se dokazuju. Ne poučava Isus samo njih, on poučava mene i tebe, sve koji pristižu za njegovim suvremenicima. Jer iste opasnosti vrebaju na svaku ljudsku osobu.
Isus ne ostavlja na miru ni pozivatelja gostiju. On svoje odluke može temeljiti na čistoj ljubavi ali i na želji da ga se uvažava i poštuje, da mu se plješće i da ga se hvali. Jedno te isto djelo može biti u Božjim očima pozitivno ali može biti i loše. Ovisi o čovjekovoj namjeri, o razlogu radi kojeg nešto čini ili ne čini. Isus opominje da dobro djelo ne smije za cilj imati kupovinu ugleda i uvažavanja. Ako ga čini iz iskrenog čovjekoljublja i iz ljubavi prema Stvoritelju, onda će svoju ljubav , u prvom redu iskazivati onima koji mu ne mogu uzvratiti : hromima, kljastima, odbačenima, siromasima duhom i materijalnim dobrima.
Pozvani smo na rasipanje ljubavi u svijetu, na darežljivost, na čovjekoljublje, na život jednostavan i ponizan. To našu vrijednost ne umanjuje, već je u Božjim i u ljudskim očima uzdiže. Isusove riječi u današnjem Lukinom Evanđelju su upućene Farizejima , ali i svakome od nas kako bismo našli svoje pravo mjesto u svijetu i odživjeli svoj život po Božjem naumu.
s. Katarina Maglica, OP
