DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU
Čitanja:
Iz 66,18-21; Ps 117,1-2; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30
Tada im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ovce ih ne poslušaše. Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.« (Iv 10, 7-9).
Čitajući evanđelje koje nam naša Majka Crkva stavlja na razmatranje ove nedjelje, prisjetih se i prethodno napisanog ulomka iz Ivanova evanđelja, u kojem se Isus naziva vratima kroz koja je potrebno proći da bi se čovjek spasio. To su vrata koja nisu zaključana jer, Isus jasno kaže – ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Naravno, ti koji će ulaziti i izlaziti jesmo upravo mi. U ovom tekstu susrećemo vrata koja su sam Isus Krist, jedna pozitivna slika, istina, mogućnost koja pruža nadu. No, je li Isus beskrajno milosrđe? Je li Isus bezuvjetno prašta?
U Dnevniku svete Faustine Kowalske čitamo što joj je sam Milosrdni Isus objavio u viziji o dušama u čistilištu, koje je sama Faustina vidjela da mnogo pate zbog svojih za života učinjenih grijeha: Moje milosrđe ne želi, ali pravednost to nalaže. Recimo isto tako da nam evanđelje ove nedjelje govori isto kroz sliku vrata. Vrata koja su jedna mogućnost, prilika koja nam se pruža u ovozemaljskom životu. Vrata koja će se na kraju našeg života zaključati i kroz koja se neće moći proći, ukoliko ne ispunimo ono što od nas nalaže Isus.
Možda je to teško slušati u današnjem vremenu u kojem je puno toga prepušteno našoj slobodnoj volji, a malo se toga stavlja u obliku zahtjeva pred čovjeka, i ako se to čini, čini se s velikim oprezom – u društvu, obitelji, i tako dalje. Ali, ne smijemo nikada zaboraviti, da Isusovi zahtjevi nisu ljudski, već božanski.
Koji su to zahtjevi koje sam Krist postavlja za ući kroz vrata, odnosno kroz Njega samoga?
Prije svega vrata kroz koja valja proći su uska, jer Krist, koji je zbog tebe i mene postao čovjekom, i predao sebe sama na križu iz ljubavi, sigurno neće dopustiti da grijeh i zlo prođe kroz Njega samoga, kroz vrata, jer je Bog čista ljubav i ništa nečisto nema veze s Bogom. Uska vrata iziskuju čistoću našeg bića, srca, pogleda, riječi, djela. Samo tako možemo osobno proći kroz vrata, odnosno samo tako možemo nalaziti pašu, izlaziti i ulaziti kroz vrata, davati plod, primati milost.
Drugi kriterij, koji je usko povezan s prvim, jest odluka odnosno trenutci odluke u našem životu. Dok nam život prolazi, nekad možda dani vrlo slično jedan drugome, za što se odlučujemo? Koje odluke donosimo, od najmanjih stvari do onih većih? Koje odluke donosimo u odnosima, događajima, u našem životu? Jesu li to dobre, svete odluke ili grešne? Trenutak odluke je važan jer mi otvara ili zatvara put prema vratima, prema Kristu.
Svaka naša odluka nosi svoje posljedice. Često prođemo kroz dan u polusnu, a Isus poziva na budnost. U našoj paloj naravi stoji upisano da smo zaboravna bića, ali zato nam i ove nedjelje Duh Sveti priziva u pamet preko Crkve ono što nam valja uvijek znati – vrata će se jednom zatvoriti, na kraju našem ovozemaljskog puta. Nažalost, neki ljudi slobodnom voljom to učine već ovdje na zemlji, imajući lažno pouzdanje da su vrata ili otvorena ili da će ih kucanje “spasiti”.
Istina jest da su nam ovdje, sada, dok ovo čitamo, i već od samog trenutka krštenja, dana otvorena vrata. Postali smo Hram Duha Svetoga činom krštenja, primili smo pečat dara Duha Svetoga i Isus nam daje po svojem otkupljenju na križu mnoge, mnoge milosti. Možda si stoga ove nedjelje mogu postaviti nekoliko pitanja:
Kakav je moj sakramentalni život? Jesam li se ostavio svakog grijeha, kojeg sam svjestan? Imam li lažno pouzdanje da će mi se vrata, jer “izvršavam” sve obveze svoga staleža uvijek otvoriti ili uistinu pripadam Kristu svim srcem i dušom?
Jer ova slika je lijepa opomena. Prilika nije beskonačna, Kristov poziv treba prihvatiti dok je još vrijeme. Bog je strpljiv i milosrdan, bogat dobrotom, i zove nas. Ne boj se odazvati i proći kroz vrata, uska, ali milosna!
s. Manes Puškarić, OP
