‘Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu izgorje, i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, drugo tridestostruk.” (Mt 13,3-8)

Evanđelje je poziv

Svaki susret ili dijalog u evanđelju ima značenje poziva: kada Isus hoda putovima Galileje uvijek je poslan od Oca da poziva čovjeka na spasenje i da mu otkriva Očev plan o njegovu životu. Radosna vijest, evanđelje, upravo je to: Otac je pozvao čovjeka po Sinu u Duhu. Nije ga pozvao samo na život, nego i na otkupljenje. I ne samo na otkupljenje koje mu je zasluženo, nego i na sudjelovanje u otkupljenju drugih.

Odgoj zvanja

Kako se rađaju, kako nastaju zvanja? Kako je već rečeno poziv dolazi od Boga, ali su različiti načini na koje Bog poziva i ljudi tu imaju veliku ulogu. U tome je najbolje opet slijediti Isusov primjer. Otac sije sjeme riječi. Započinje od ništa. Isus je onaj koji odgaja, a Duh prati na putu posvećenja.
Tako su svi u Crkvi, a posebno oni koji imaju tu službu, dužni sijati dobre sjemenke zvanja, a zatim pratiti na putu zvanja, odgajati, formirati i pomoći osobi konačno raspoznati njezin put.

Gdje sijati?

Dakle, osnovno je sijati. Sijati posvuda i hrabro, kao onaj sijač iz prispodobe, računajući na različitu sudbinu sjemena. Sijati u srce svakoga, bez prednosti i bez iznimke. Svako ljudsko biće kao Božje stvorenje nosi dar koji očekuje da bude prepoznat. Često se čuje jadikovka da nema zvanja, ali se ne primjećuje da je očekivanje ili prijedlog zvanja usmjeren na vrlo mali krug osoba. Papa Pavao VI  je rekao: ” Neka nitko našom krivnjom ne zanemari ono što mora znati radi različita i boljeg usmjeravanja svoga života.” Ili koliko mladih uopće nikada nije osjetilo da je upućen ikoji kršćanski prijedlog njihovu životu i budućnosti?!

Kada sijati?

Prava je mudrost znati sijati u pravo vrijeme. Svako razdoblje života ima značenje zvanja, jer zvanje nije nešto što dolazi odjednom i ostvaruje se odmah savršeno. No, trenutci kad se mlada osoba otvara životu i postavlja pitanja o njegovu smislu, o svojoj ulozi u njemu, zasigurno jesu pogodno vrijeme za sijanje. To je tek prvi korak. Svaka osoba ima svoj ritam sazrijevanja i treba ga poštivati. Gorušičino sjeme iz prispodobe najmanje je od svega sjemenja i treba mnogo njege. Ako ne pusti korijenje od prve ne treba odustajati.

 

Dvije slobode u dijalogu

Zvanje je Božja ponuda čovjeku, divna zamisao o njegovu životu. Bog je osoba koju je moguće susresti, upoznati, zavoljeti, s njom prijateljevati. Bog je stvorio čovjeka za sreću i stalo mu je da čovjek tu sreću postigne, da mu odgovori ljubavlju, sasvim slobodno. Bog, koji je apsolutna i neograničena  sloboda stupa u dijalog s čovjekom.Taj dijalog se sastoji od riječi i od šutnje, od poruka i od djelovanja, od pogleda i od gesta. To je dijalog između savršene Božje slobode i nesavršene čovjekove slobode. Zvanje je potpuno Božje djelovanje, ali je uistinu i čovjekovo djelovanje. To je Božje djelo i njegov prodor u srce ljudske slobode, ali i čovjekova borba i napor da slobodno prihvati Božji dar. I onaj koji sije ulazi u tu tajnu slobode i zna da će moći pomoći samo ako poštuje tu tajnu, pa i onda kad se ne vidi nikakav rezultat; kao u sijača iz evanđelja. Sjeme zvanja najmanje je od svega sjemenja, slabo je i ne nameće se upravo zato jer je izraz Božje slobode koja želi poštivati potpuno čovjekovu slobodu.

(Nova zvanja za novu Europu, br.33)