Poziv na život

Svačije postojanje je plod stvaralačke ljubavi Oca, njegove djelotvorne želje, njegove riječi koja potiče rađanje. Otac je izvor života. On svakoga čovjeka doziva imenom. Čovjek dolazi u život zato jer je ljubljen, zamišljen i željen od dobre Volje koja mu je dala prednost pred nepostojanjem, koja ga je ljubila još prije nego što on bijaše, koja ga je upoznala prije nego što je oblikovan u majčinoj utrobi, posvetila prije nego što dođe na svijet.
Čovjek je stvoren na sliku Božju, primio je život kao dar i pozvan je darivati život. Poziv na život je tajna, tajna osobite naklonosti i potpune darovanosti.
U toj perspektivi pozivanja u život jedna se stvar mora isključiti: da čovjek smatra postojanje kao nešto po sebi razumljivo, nužno, slučajno. Koliko god nama izgledalo da može biti ”slučajnih” i neplaniranih života svi su oni dozvani i zaštićeni ljubavlju Oca. Možda ne izgleda lako u današnjoj kulturi iskusiti divljenje pred darom života.
Dok je lakše shvatiti smisao darovana života, života koji obiluje dobročinstvom prema drugima, potrebna je, međutim, zrelija svijest, određena duhovna formacija, da se shvati da je život svakog čovjeka, u svakome slučaju i prije bilo kojeg izbora, primljena ljubav i već skriva plan poziva.

Poziv na ljubav

Ljubav je puni smisao života. Bog je toliko ljubio čovjeka da mu je dao sam svoj život i osposobio ga živjeti i željeti dobro na božanski način. U tome iskazu ljubavi, ljubavi početaka, čovjek nalazi svoj temeljni poziv koji je ”sveti poziv”, i otkriva svoj vlastiti, nezamjenjivi identitet koji ga čini sličnim Bogu ”na sliku Svetoga”, koji ga je pozvao. ”Stvarajući čovjeka na svoju sliku i neprestano ga održavajući u bitku, Bog upisuje u čovječnost žene i muškarca poziv, a time i sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva. Ljubav je prema tome temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića.” (Ivan Pavao II, F.C.)
Zahvaljujući onoj ljubavi koja ga je stvorila nitko se ne može osjećati suvišnim, jer je pozvan odgovoriti prema planu koji je Bog zamislio upravo za njega.
I čovjek će biti sretan i potpuno ostvaren tada kada se nalazi na svome mjestu, prihvaćajući božanski odgojni prijedlog sa svim strahom i strahopoštovanjem koje izaziva takav zahtjev u srcu od mesa. Bog stvoritelj koji daje život, jest i Otac koji odgaja, izvlači iz ničega ono što još nije, da postane; izvlači iz srca čovjekova ono što je On postavio u njega da potpuno bude ono što jest i ono zašto ga je On pozvao, na njegov način.
Odatle nostalgija za beskonačnošću koju je Bog stavio u nutrinu svakoga. To je božanski pečat.

Poziv na božanski život

Poziv na božanski život slavi se u krštenju. U tom sakramentu Otac se prigiba s pažljivom nježnošću k stvorenju i uzima ga u svoj život, čini ga potpuno svojim djetetom. Ništa i nitko ne može izbrisati taj poziv.
Milošću krštenja Bog Otac posreduje da pokaže da je On, i samo On, autor spasenjskog plana unutar kojega svako ljudsko biće nalazi svoju osobnu ulogu. Njegov čin uvijek prethodi, ne očekuje inicijativu čovjeka, ne ovisi od čovjekovih zasluga, niti se oblikuje polazeći od njegovih sposobnosti ili raspoloženja. Otac je onaj koji poznaje, oblikuje, potiče, pečati, poziva još ”prije stvaranja svijeta”. I potom daje snagu, uvijek je blizu, podržava u naporima, Otac je i Majka zauvijek…
Od krštenika se očekuje odgovor ljubavi, uspostaviti djetinji odnos s njim i bratski odnos u obitelji djece Božje. Krštenik ne živi više samo sebi. Vjernost krštenju znači gledati prema gore, poput djece, da bi se spoznala Očeva volja i Njegov plan o vlastitom životu i budućnosti.

Sin poziva

Poziv na nasljedovanje

Isus je poslan od Oca da pozove čovjeka. Otac nas je stvorio u Sinu i zamilovao u Njemu. Isusa nas poziva da ga slijedimo u ljubavi prema Ocu. On koji je od Oca izišao, najbolje je mogao govoriti o Ocu. Ona je savršena slika Očeva. Zato nasljedujući Isusa postajemo mu sve sličniji, a time sve sličniji i sve bliži Ocu.
Isusovo evanđelje, njegovi susreti u razgovori jesu poziv na pitanje o vlastitom životu: ”Što učiniti od života? Koji je moj put?”

Poziv: dati život

Na što poziva Isus? Slijediti ga, biti i djelovati poput njega. Živjeti isti Njegov odnos prema Ocu i prema ljudima: prihvatiti život kao dar iz ruku Oca da bi se izgubilo i predalo taj dar onima koje mu je Otac povjerio. Isusovo poslanje jest: dati život. I svaki njegov učenik je poslan: ”Kao što mene posla Otac, tako i ja šaljem vas.”
Svaki pozvani je znak Isusa: na neki način Njegovo srce i Njegove ruke koje nastavljaju grliti male, ozdravljati bolesne, miriti grješnike i dati se razapeti na križ za ljubav prema svima. Biti za drugoga s Kristovim srcem – to je ostvarenje poziva.
Da bi poziv bio življen u punini, u dimenziji dara i poslanja, kršćanski život treba snažne poticaje, a nadasve duboko zajedništvo s Gospodinom: u slušanju, u dijalogu, u molitvi, u pounutrašnjenju osjećaja, u dopuštanju svakoga dana da ga On oblikuje i, povrh svega, u žarkoj želji da priopćuje svijetu život Oca.
Isusovo poslanje: dati život – najbolje se očituje u euharistiji. Tu se slavi Isusova smrt i uskrsnuće. I svaki vjernik je pozvan suobličiti se Kristu u euharistiji koja ujedno postaje snaga za život svijeta.

Duh poziva

Poziv na svjedočenje

Uoči svoje muke i smrti dok su učenici uplašeni i zbunjeni Isus im obećava svoju trajnu prisutnost: Duha. Taj Duh će nadalje pratiti učenike, ”poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh”, ”upućivat će vas u svu istinu.” Duh će od sada pratiti učenike na putu do cilja, on će biti tješitelj, vođa, pratitelj. On će ih osposobljavati za svjedočenje: ”Duh će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti.” Učenici će svjedočiti uvjerljivim riječima koje su sadržaj samoga poslanja. Oni će naviještati da je Isus život svijeta. Duh će čuvati Isusa u njihovim srcima.

Poziv na svetost

Duh Sveti potiče na neprestano obraćanje Bogu i na put suobličenja slici na koju smo stvoreni, a koja nam je najprepoznatljivija u Isusu Kristu. To je poziv na svetost. Svetost jest opći poziv svakog čovjeka, jest glavni put u koji se stječu sve staze posebnih poziva. Duh Sveti poziva i okuplja u zajedništvo. Postoje različita zvanja, službe i darovi u Crkvi. Zvanja su u crkvi potrebna u svojoj različitosti da se ostvari poziv Crkve. A poziv Crkve jest naviještati Isusa kao jedinog Spasitelja svijeta i svjedočiti ljubav prema svima. Originalnost svakog kršćanskog poziva očituje se kada se ispunjenje osobe uklopi u ostvarenje zajednice, kad osoba stavi svoje talente u službu zajednice. Tako se ide prema svetosti.
(Prema dokumentu Nova zvanja za novu Europu, KS, Zagreb,2000., br. 16 – 18)