Dominik i osnutak Reda
Sveti Dominik je utemeljitelj dominikanskog Reda. Rođen je mjestu Calaruegi u Španjolskoj oko 1171. god. Već od djetinjstva dala se naslutiti tajnovita predodređenost za službu Bogu. Rano se počeo baviti studijem teologije. Kao mladog svećenika resila ga je iskrena i duboka vjera, gorljivost, savjesnost, razboritost i smisao za organizaciju. Biskup Diego ga je uzeo u svoju službu. Putujući s biskupom, Dominik se upoznao s pravim stanjem običnog vjerničkog puka. Žeđ za evanđeljem bila je velika, a propovjednika malo.Narod je lutao bez pastira. U Dominiku je rasla želja za propovijedanjem prave istine. Odlučio je postati siromašni putujući propovjednik. Bio je čovjek Božji i riječ mu je plamtjela kao oganj. Ali ne da spali zalutale u vjeri, nego da im rasvijetli put do istine. Mnogi su se po njegovim riječima vratili na pravi put. Gledajući i slušajući Dominika brojni muževi se odlučuju pomagati mu u djelu naviještanja istine. Od grupice putujućih propovjednika nastao je Red propovjednika. Još prije okupljanja braće, Dominik je okupio žene i djevojke koje su molitvom i drugim djelima pomoći pratile ‘sveto propovijedanje’. To je bilo u Prouilleu 1206. god. Tako je nastao ženski ogranak dominikanskog reda, koji se kroz povijest odlikovao raznim oblicima svjedočenja i služenja, a može se ukratko opisati kao kontemplativno molitveni i apostolski način djelovanja.
Pretpostavlja se da su dominikanke došle u hrvatske krajeve već u prvoj polovici 13. st. Njihove samostane nalazimo u Ninu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Starom Gradu na Hvaru, u Šibeniku. Iz samostana dominikanki u Zadru potječe najstariji hrvatski latinični tekst ‘Red i Zakon od primlenja na dil dobroga činenja sestar naših Reda Svetoga Otca našega Dominika’. iz god. 1345. Dominikanke su živjele i u Kotoru, gdje ih je u zajednicu okupila prva hrvatska blaženica bl. Ozana Kotorska. Većina samostana dominikanki stjecajem povijesnih neprilika bila je ugašena. Do konca 19. st. održale su se samo zajednice u Šibeniku i Splitu, koje nisu imale nekog vidljivijeg utjecaja u toj sredini. U Dalmaciji je tada bilo puno redovničkih zajednica koje su bile brojnije i bavile su se odgojem pretežito ženske mladeži, ali one nisu odgajale mladež u hrvatskom duhu, budući su pripadale talijanskim zajednicama.
Ustanovljenje Kongregacije Svetih Anđela Čuvara
o. Anđeo Marija Miškov
Hrvatski dominikanac o. Anđeo Marija Miškov, veliki pučki propovjednik i misionar, iskreni domoljub, nije mirno mogao gledati sve to, pa se dugo godina bavio mišlju kako osposobiti dominikanke za odgoj mladeži u pravom kršćanskom i hrvatskom duhu. O. Miškov rođen je 1848. u Zlarinu. U dominikanski Red je stupio 1862. u Šibeniku, a sljedeće godine je primio habit Reda. Za svećenika je zaređen u Kotoru 1871. Dok je vršio službu šibenskog priora bio je ujedno i upravitelj sestara. Svoju zamisao o podignuću i ”uskrsnuću naših sestara u Dalmaciji” kako sam kaže u svojem ljetopisu, o. Miškov počeo je konkretno ostvarivati kada je 1902. izabran za provincijala Dalmatinske provincije. U ostvarenju njegova nauma zdušno mu je pomogao njegov subrat o. Anđeo Šoljan, koji je gajio iste namjere glede sestara. O. Šoljan je sastavio prve Konstitucije za sestre, bio je njihov revni ispovjednik i prvi duhovnik.
O. Miškov je naumio ujediniti sestre iz Splita i Šibenika. Za sjedišete nove zajednice izabrao je Korčulu, jer je Korčulu izabrao i kao sjedište Dalmatinske provincije. Prve sestre su počele djelovati u Zakloništu siromaha u Korčuli. No, o. Miškov je sanjao ljepši san: otvoriti zavod za odgoj ženske mladeži i povjeriti ga sestrama. Godina 1905. je godina proglašenja nove Kongregacije sv.Anđela čuvara. Blagoslovljena je zgrada novicijata, kao i zgrada Zavoda, sestre su dobile Konstitucije. Nova kongregcija krenula je u život pod geslom koje i danas stoji uklesano u kameno pročelje samostanske zgrade: BOGU, REDU, NARODU.
Svoje plemenite zamisli o. Miškov nije mogao ostvariti bez materijalne pomoći. Zato je potražio pomoć kod svog prijatelja, biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Spreman podržati svaku ideju o kulturnom i prosvjetnom napretku, biskup Strossmayer je novčanom pomoći omogućio početak ove akcije. Kupljena je kuća koja je imala veliki teren za gradnju. Godine 1903. počelo se sa radovima koji su dovršeni 1905. Biskup Strossmayer je bio spreman podmiriti sve troškove, ali ga je smrt omela u tome naumu. Njegovu plemenitu nakanu djelomično je ispunio zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. A novi zavod blagoslovio je Strossmayerov nasljednik biskup Ivan Krapac. Sestre dominikanke smatraju ove crkvene velikane svojim velikim dobrotvorima.