Prateći zvanje kroz događaj Emausa prepoznajemo odgovor učenika:
”U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu Jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše:’Doista, uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!’ Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.” (Lk 24, 33-35)
Odgovor je jako dobro izražen u riječima: ”U isti se čas digoše… ”
Ta brzina i odlučnost govore o opredjeljenju dvojice učenika koje je u njima prouzročio susret s uskrslim Isusom. Odluka je hrabro donesena izborom koji prekida s onim što su bili prije i pokazuje čvrstu nakanu ući u novost života.
Ta odlučnost nedostaje danas mnogim mladima, bilo da je u pitanju odluka za svećenički, redovnički ili neki drugi oblik zvanja u Crkvi. A možda ne samo mladima…
Stoga bi im trebalo povjeravati zadaće koje odgovoraju njihovim sposobnostima i njihovoj dobi a uče ih odgovornosti, darivanju, ustrajnosti, trijeznosti, čestitosti…
Strah i neodlučnost pred konačnim odgovorom nastaju i zbog slabog duhovnog iskustva, posebno slabog razumijevanja da je zvanje Božji izbor i da uz taj izbor ide velika milost. Mnogi mladi imaju negativno mišljenje o bilo kojem kršćanskom zvanju jer im se čini zaprekom njihove slobode i sreće.
Zvanje je Božji izbor i uvjet da se bude ono što jesmo prema onom jedinom planu koji može dati sreću. Otkriti zvanje i odgovoriti na njega znači pronaći u vjerniku onu stijenu na kojoj je napisano vlastito ime (usp Otk 2, 17-18)
(Nova zvanja za novu Europu, br.37)