Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

Današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije te odlomak iz Evanđelja po Mateju govore nam o kraljevskoj gozbi. Prorok Izaija govori o slavlju koje je Bog pripremio za sve narode, a Isus u Evanđelju da se radi o slavlju ženidbe kraljevog sina. Pokušajmo zamisliti kako bismo se osjećali na svadbenoj svečanosti gdje su stolovi uredno postavljeni, na njima srebrni pribor za jelo, oko nas slapovi cvijeća, svjetlucavi svijećnjaci, hodamo po svečanim sagovima i promatramo sve druge vrste ukrašavanja. Možemo se zapitati: Tko ne bi želio nazočiti svadbenom slavlju koju kralj organizira u dvoranama svoga dvorca? Čini se nemogućim da bi itko mogao odustati od takvog slavlja. Bismo li mi odbili nazočiti takvom slavlju? A Isus nam u prispodobi govori da mnogi, gotovo svi uzvanici odustaju ne prihvaćajući poziv. Uistinu zbunjujuće. Započnimo stoga naše razmišljanje počevši od značenja „poziva uzvanika“ na „gozbu“.

  1. Poziv uzvanika na gozbu. Tema „sveopćeg okupljanja“ je izričaj jedinstva između dvanaest izraelskih plemena. Međutim, važno je uočiti nekoliko momenata. Kao prvo, takva okupljanja uvijek Bog saziva i On ima inicijativu. Zato svrha ovog okupljanja nije samo uspostaviti i slaviti jedinstvo naroda, nego i zahvaliti Bogu prinosom pripremljenih „jela“ te je ovo okupljanje uvijek povezano s bogoslužjem. Osim toga, proroci Staroga zavjeta, govoreći o gozbi, često ističu sveopće okupljanje koje će se dogoditi na kraju vremena, a na koje će biti pozvano ne samo dvanaest plemena Izraelovih, nego i svi narodi svijeta. Stoga će se čak i takozvani „stranci“ okupiti i tražiti od Izraelaca da ih povedu sa sobom na veliku gozbu. Kako kaže prorok Zaharija, oni će reći Izraelcima: „Želimo ići s vama, jer smo shvatili da je Bog s vama“. U Novom zavjetu ovo sazivanje čini Crkva koja se okuplja oko Isusa Krista. Pozvani smo na gozbu nedjeljnog slavlja da prinesemo žrtvu i hvalu Bogu. Naime, nakon što je Izrael odbacio Savez, sada nas Bog Otac poziva u Isusu svome Sinu, poslanom „sakupiti djecu Božju koja su bila raspršena“. Pozvani smo na slavlje, na radost, na život. U Isusu smo postali djeca te nas On i Otac grle kao izgubljenu i konačno pronađenu djecu. Nedjeljna gozba i sudjelovanje u sakramentima omogućuju nam postizanje jedinstva s Isusom te hrane i podržavaju naš život dok ne dosegne punu zrelost i potpunost.
  1. Odbijanje sudjelovanja na gozbi. Kao što smo spomenuli na početku, ima i onih koji odbijaju sudjelovati na gozbi. Oni su zabrinuti, uhvaćeni ili zarobljeni svojim neposrednim interesima od kojih se ne mogu odvojiti ni na jedan dan, pa čak ni otići za kraljevu gozbu. Oni su nesposobni radovati se tuđem uspjehu, a vjerojatno pod opterećenjem vlastitih interesa nisu sposobni ni živjeti sretno. Možda se i boje biti radosni, jer su toliko zapetljani u ostvarivanje svojih interesa da sve više osjećaju težinu života. Uzvanici su bili toliko zaokupljeni sobom da su se u životu pogubili. Zloupotrijebili su darovanu slobodu te ih je to dovelo do duhovne smrti. Sveto pismo ističe da takvi ljudi nisu prezali ni pred klevetama i vrijeđanjima, a neki su od njih čak i ubili poslugu koja ih je došla pozvati na svadbu. Sve to izaziva tugu u kraljevu srcu i pretvara se u želju za osvetom i uništenjem tih uzvanika. Kralj spaljuje i uništava njihove gradove. Međutim, nakon ogorčenja, gnjeva, nasilja, kralj ne odustaje od svadbe i poziva svakoga na kojega naiđe – putnika, prosjaka, siromaha; ne više odabrane goste, nego poziva obične ljude, dobre i zle kako kaže Evanđelje – sve one koji se žele pridružiti slavlju. Međutim, kraljevim mukama tu nije kraj. Još jednu uvredu mora dobri kralj pretrpjeti. Jedan od novih gostiju nije obukao svečano odijelo, ne iskazuje poštovanje prema njemu i drugim gostima. Takav gost nije vrijedan sudjelovanja te ga kralj baca u tamnicu „gdje će biti plač i škrgut zubi“, jer njegovo srce, njegov stav otkrivaju laž i licemjerje.
  1. Prispodoba upućena nama, u naše dane. Ova nas prispodoba nedvojbeno izaziva, propituje dubine našega srca. Je li Isusova prispodoba upućena i nama? Zašto su jadnika, kojeg su prvo pozvali, izbacili samo zato što nije nosio svečano ruho? Zar se nije moglo drukčije postupiti? Ovaj kraj uznemirava, ostavlja mnoga pitanja. Međutim, problem nije u kralju, nego u tome što uzvanik nije imao poštovanja, nije bio iskren. Vrijedno je stoga reći da nije dovoljno „biti pozvan“ kako bismo mogli pristupiti gozbi na koju smo pozvani. Nije dovoljno doći na euharistijsku gozbu i automatski pristupiti stolu Gospodnjem. Isus nam želi reći da je važno obući svečano, svadbeno ruho. Božja ljubav je besplatna, beskrajna, gostoljubiva, ali i zahtjevna. Ne možemo pristupiti Euharistiji, a da se nismo pokajali za svoje grijehe koji su zahvatili našu dušu i srce. Ne možemo pristupiti Euharistiji ukoliko nismo u miru s braćom i sestrama, ukoliko nismo zamolili za oproštenje. To je svečano ruho.

Danas se, na žalost, u našem društvu, a često i u našim samostanima, proširilo ponašanje koje ne razlikuje ljubav i dobročinstvo od površnosti i samodostatnosti te često ne prepoznajemo svoje slabosti i ne prihvaćamo činjenicu da smo kao ljudi grešni. Živimo uvjereni da smo savršeni i tako varamo sami sebe. Zapovijed koju nam je Isus ostavio temelji se na ljubavi prema Bogu i bližnjem, ali mi kao da više nismo sposobni svoj život temeljiti na tom „zlatnom pravilu“. Postajemo slični čovjeku koji je došao na svadbu bez da je odjenuo svečano ruho, odjeću unutarnje čistoće koja nas čini dostojnima za potpuno sudjelovanje u svetoj pričesti i primanje Kruha života. Nedostatak svadbenog ruha upućuje na to da nismo spremni mijenjati svoje navike, usvojeni mentalitet i da ostajemo zarobljeni u svijetu vlastitih interesa. Slični smo onima koji se ne žele mijenjati, već nastaviti s ustaljenim navikama i starom logikom razmišljanja. Takvi ljudi su čak spremni ubiti one koji ih pozivaju na svadbu, jer ne žele čuti ništa o novom svijetu i potrebi nutarnje promjene. To dovodi to toga da više ne znamo prepoznati grijeh, do nesposobnosti napraviti istinski ispit savjesti, a može nas dovesti i do toga da pristupimo Euharistiji na nedostojan način, odnosno, do opasnosti da počinimo svetogrđe. U konačnici takvi gube priliku da izađu iz svojih životnih okova i žive sretno. Prihvatiti poziv na svadbu podrazumijeva da ćemo obući svadbeno ruho, odnosno, u potpunosti promijeniti pogled na vlastiti život, ali i na osobe s kojima živimo.

s. Ana Begić

Preporučamo