Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu
„Evo me Gospodine, i ne ode. „ (Mt21,29)
Ma nije to rekao samo onaj jedan Gospodarev sin. To sam rekla ja, to zapravo ponavljam često. Kako je zvonko i odlučno zazvučao moj odgovor kad me svećenik imenom pozvao na misi mojih prvih redovničkih zavjeta. Glasno i jasno sam izrekla: Evo me, Gospodine, pozvao si me! Prisutnima su od ganuća potekle suze, a ja ponosno, sa svijećom u ruci, išetala pred oltar, odlučna da Božju volju do kraja vršim. Neizravno sam mu obećala: „Evo me, mene pošalji .“ (Iz 6,8) Tako je prorok Izaija odgovorio Jahvi kad je u teškim trenucima Izraelove povijesti tražio proroka koga će im poslati.
U tom trenutku nisam mislila ni na žrtvu, ni na prepreke koje mi život priprema. Bijah spremna pomoći Gospodinu u stvaranju novoga svijeta u kojem će vladati dobrota i ljubav, radost i mir. Dani su odmicali, moj žar je blijedio, moja volja slabila, a svijet se u meni i oko mene hladio.
I danas me Gospodin treba ovdje i ondje, tu i tamo. A ja, ja se izmičem, ostavljam bojno polje prazno. Sredinu u kojoj živim neprimjetno prepuštam hladnoći, smrzavanju, iznemoglosti od tereta nagomilanih problema. A ja želim postati neprimjetna u svemu tome, uporno izmičem svoja ramena kako bi teret pao na tuđa leđa. Upadam u zamku uspoređivanja: Pa ja sam opterećena s tim i tim, ona moja sestra ima više vremena, ona je zdravija od mene, snažnija je. Uostalom svatko ima svoj posao i zaduženja, zašto bih ja morala svugdje biti.
To je pokušaj tješenja i opravdanja vlastite nespremnosti na žrtvu i doprinos zajedničkim interesima. A mogla bih nešto popraviti u ovom životu kojem svaki pojedinac treba. Svatko je dobio svoj zadatak i ako ga ne izvrši nastaje rana, nastaje prekid. Bog ljubi vesela darovatelja, ne onoga namrgođenog lica, ne plačljivce, ne one koji se trajno samosažalijevaju i tuže, od sebe ne vide ništa i nikoga drugoga. I sunce bi trebalo radi njih sjati!
Mnogi od nas izgovaraju obećanje: „Evo me, Gospodine! I ne ode!“ I nastavljamo svakodnevni hod svojom utrtom stazom, boreći se protiv odricanja, protiv muke i bolesti, protiv znoja na svom licu i suze u svom oku, protiv križa kojeg nitko izbjeći ne može. Ja, ja sam važna, a drugi ne smiju pokazati ni što ih muči, ni što ih boli, ni što ih raduje. Zajednicu bi trebali tkati svi osim mene, težinu žege bi trebali podnositi svi osim mene. Oni, ti drugi bi trebali mijenjati potrebno, popravljati potrgano i narušeno, a ja, ja sam tu da me nose, da me uvažavaju, da mi ugađaju, da mi opraštaju i da u isto vrijeme budu sretni što me imaju.
Odjekuje li još uvijek u nama obećanje Gospodinu: Evo me , Gospodaru, ili smo u skupini onih za koje se kaže: I ne ode!
Može li svaka od nas u smiraj dana zatvoriti vrata svoje sobe i pred Gospodinom izgovoriti :“Sluga sam beskoristan. Učinih sve što sam bio dužan učiniti.“ (usp. Lk 17, 10) i osjetiti radost zbog svojih djela, zbog činjenice da sam taj dan Božje Kraljevstvo gradio u sebi i u srcima svih oko mene, ili sam, možda, razgrađivao ono što je Gospodin već ranije sagradio?
Ako nismo uspjeli taj dan, odlučimo da ćemo sutra biti bar malo sličniji našem bratu Isusu. Naš Gospodin nas poznaje, nisu mu strane naše slabosti ni naše mane. Poznaje on naše vrijednosti i našu volju. Znana mu je naša ljubav i naše kajanje. Pravedan je on Bog. Kad bi pravda imala glavnu riječ loše bi se prošli u njegovim očima. Ali je on Bog milosrdan i rado prašta. Uzalud nam je prosuđivati njegove postupke, njegovu odluku da jednako plati onome koji je radio samo jedan sat i onome koji je podnosio žegu dana. Nemamo osjećaja što bi to bila nemjerljiva ljubav i dobrota, beskrajno milosrđe i praštanje. Naše mjere nisu njegove mjere, naše misli su daleko od njegovih misli. Ne može postupati po našoj ljudskoj pameti i našoj pravednosti . Njegova pravednost ne poznaje kanone, ne oslanja se na ljudske mjere. A Isusov ipak uporno ponavlja: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš Nebeski!
Možda da počnemo u djelo provoditi obećanje: Evo me Gospodine, dolazim vršiti volju tvoju!
s. Katarina Maglica OP
