Svi koji su u svome djetinjstvu imali u dvorištu roditeljske ili bakine i djedove kuće kokošinjac znaju koje je veselje bilo dobiti dopuštenje provjeriti je li kokoš snijela koje jaje. Tražiti po kokošinjcu, a zatim pronaći jaje bio je neopisiv osjećaj sreće! Kao da si pronašao biser ili neko skriveno blago, jer poznavali smo i osjećaj da u kokošinjcu ponekad ne pronađemo ništa.
Negdje na putu života čovjek može izgubiti tu radost, radost zbog malih a opet tako životnih stvari i događaja. Posao, uređenje doma, školovanje djece, poslovna putovanja, papirologija uzimaju svoj danak. Pa tako čovjek daje caru carevo, a Bogu? Dobiva li Bog Božje? Ili dobiva samo ono moje – ljutnju, tjeskobu, nemir, optuživanje. Pa dobro, i to Mu trebamo predati, ali kako Mu to predajemo? Predajem li Mu to da Mu zaista predam i da mi pomogne riješiti se toga, ili Mu to predajem kako bi Ga još malo optužio, naljutio se na Njega?
Rijetki su veliki događaji u životu, oni se dogode svega par puta i čovjek ih rado nosi u svome srcu. Ali od njih se ne živi i ne može se živjeti svaki dan. Zato nam je Bog dao male, svakodnevne stvari i događaje, osobe na stazi života preko kojih, ako otvorimo svoju dušu i srce, može ući radost i jednostavnost, mir i velikodušnost, vjera, nada i ljubav u naša i tuđa srca. Od takvih događaja čovjek stvara i puni nepropadljive kese, koje kradljivac mira, radosti, jednostavnosti, dobrote, ne može ukrasti jer su u Božjem posjedu, a taj posjed smo mu mi predali i predajemo svakodnevno.
Život prolazi jako brzo, dani su kao treptaj oka. Od čega se sastoji moj dan? One sitnice, gdje su i kako ih živim? Vraćam li se na taj dan i preispitujem li se? Dižem li se iz blata svojih grijeha i pogrešaka? Znat ćemo to po svome srcu. Zavirimo u tu kesu i pogledajmo što se tamo nalazi. Je li blago ili?
I tako, tko nije imao kokošinjac u djetinjstvu, možda je imao neku drugu životinju, ili dragu mu igračku, ili se možda radovao hvatanju žaba na nekoj rijeci blizu kuće! Bile su to tako jednostavne i normalne radosti. Neka ne bude samo ”bile su”, neka budu sada u nekim drugim događajima. Doista, zaviriti u kokošinjac i nije tako loša ideja!
s. Manes Puškarić OP
