Iz mraka, iz zemlje. Iz korijena, iz tmine, upirao k svjetlu. Glavom kroz tamu, da izraste, da naraste. Da proklija. Niknulo sjeme. Nastao život.

Iz tame k svjetlu, izrastao da bude, stvoren da se širi, ne sakriva u se. Da bude. I bi dobro.

I dođoše k Njemu, da bude život. Gurahu ga, pritiskahu, vikahu. Pogaziše sjeme što proklija (ne što htjedoše, već što nisu znali), a onda dođoše tražiti čudo.

A on ih ostavi, utiša one što naricahu, i sam (samo s onima koje htjede) napravi tišinu, napravi mjesta da opet uđe život. I bi dobro.

Iz sjemena, iz zemlje, život niknu. Iz tmine, u samoći. Niknu i procvjeta. Jer, ne niče sjeme gdje mnoge noge gaze. Ne buja život bez tišine.

On život dade, ne smrt. Život, da bude. I bi dobro. I bi zauvijek.

s. Jana Dražić OP

Preporučamo