Prodavačica cvijeća Ispis
Subota, 26 Listopad 2019 11:37

2019-10-27Često se sjetim jedne prodavačice cvijeća kod koje sam redovito kupovala cvijeće dok sam živjela u njenom gradu. Kod nje se nije dolazilo samo po cvijeće, dolazilo se i po šačicu razgovora. Žena je to koja je znala primijetiti kako se tko osjeća, imala je širok osmijeh, veliko srce i plemenitu dušu.

 

Kad bi znala što o njoj pišem vjerojatno bi joj bilo neugodno jer o sebi nikad nije puno razmišljala. Više je mislila o drugima i radila za njih.  Bila je i veoma poštena. Iako je mogla, nije gledala kako će zaraditi, bolje rečeno, nije joj profit bio najvažniji. Cvijeće je znala i poklanjati, pogotovo kad bi se susrela s patnjom drugih ljudi. Osobe koje su kupovale cvijeće za grobove svojih najdražih znala bi iznenaditi i ponekim poklonjenim cvijetom. Nije iskorištavala ljudsku nevolju. Rado je dijelila je s drugima, ne samo cvijeće, nego i svoje životno iskustvo.

 

Znala je da sam kupovala cvijeće za crkvu tako da je meni prodavala povoljnije. Odricala se zarade, a poneki cvijet bi poklonila Gospi ili sv. Anti. Najčešće bi to namijenila za svoju djecu koju je s ljubavlju odgajala i za koje je sve svoje darovala. Jednom prilikom kad sam kupovala cvijeće i kad sam rekla kako je kod nje uvijek povoljno rekla mi je: „neću te uštipnuti.“ Znala sam da je mislila na to kako ne želi zarađivati na cvijeću koje će krasiti oltare u crkvi, uzimala bi onoliko novca za koliko ga je ona nabavila. No meni se ta njena tvrdnja „neću uštipnuti“ urezala u srce i u pamćenje.


Puno puta sam se nađem u situaciji kad bih mogla nekog drugog uštipnuti, ponekad riječima, ponekad svojom ravnodušnošću, ponekad svojim pogrešnim djelima ili propuštenim dobrom koje sam trebala učiniti, a nisam. Koliko puta me netko nešto zamoli, a meni je prva misao reći nešto grubo prije nego učinim zamoljeno. Ponekad zastanem jer sjetim se njene rečenice: „neću uštipnuti.“ Puno puta, poput farizeja iz evanđelja, poželim osuditi „ostale ljude,“ grabežljivce i nepravednike. Uštipnem svojom osudom, uštipnem u srcu, što možda nitko nije ni primijetio. Nitko, osim Onoga kojemu je sve poznato, čak i broj naših vlasi na glavi.


Bože, daruj nam takvo srce i takvo pokajanje koje je imao carinik. Daj nam carinikovu poniznost da ne osuđujemo druge, već da znamo tražiti oproštenje za svoje grijehe. Samo tako ćemo moći biti darežljiviji prema drugima i zadobiti oproštenje i milost novog početka.



s. Barbara Bagudić OP