Milosrđe mi je milo, a ne žrtva Ispis
Subota, 14 Rujan 2019 04:46

2019-9-15Evanđelist Luka nas u nedjeljnom Evanđelju sučeljava s tri situacije: pastir i njegova izgubljena ovca; žena u potrazi za izgubljenom drahmom; povratak rasipnoga sina u kuću očinsku.


Bez puno razmišljanja sebe odmah vidimo u liku pastira koji ostavlja 99 ovaca u stadu i zabrinut trči po proplancima za onom izgubljenom. Sretan, ne prigovarajući izgubljenoj ovci, na ramenima je vraća u stado. Jednostavno nam se uživjeti i u ulogu žene koja spremno obavlja sve potrebne radnje kako bi pronašla izgubljenu drahmu i vratila je u novčanik sa onih devet. Nije nam strana radost ni veselje, ni gozba sa susjedima i prijateljima. Uvjereni smo da smo mi te pozitivne osobe koje zrače brižnošću. Sve želimo vratiti na mjesto koje mu pripada: stvari, odnose prema Bogu i ljudima, svoje stavove usuglasiti sa stavovima sredine i vremena, želimo da nam se dive zbog naše urednosti, dosljednosti u vršenju običaja i pravila. Ponos nas preplavi kad u tome uspijemo, kad dokažemo ljudima da brinemo za prirodu i životinje, za stvari i obaveze, za zakone i običaje.


Našu stvarnost ogoljuje nemoć i neuvjerljivost poistovjećivanja u trećoj prispodobi. Poistovjetiti se s milosrdnim Ocem? Bilo bi to najsavršenije, ali osjećamo da nismo dorasli Očevoj širini praštanja, njegovoj velikodušnosti i milosrđu, njegovu zaboravu svega što nije bilo dobro i besplatnoj ljubavi koja se kao rijeka razliva na sve čega se dotakne.
S mlađim bratom? Ne vidimo sebe kao sinove koji prelaze preko očeve ljubavi i dobrote upadajući u zamke svijeta gubići svoj identitet i zanemarujući Očeva očekivanja. Ne računa izgubljeni sin s Ocem ni njegovom beskrajnom ljubavi dok živi od onoga što mu je Otac namro. Tek kad ostane sam, napušten, gladan kruha i ljubavi, kad sve prokocka, izgubi i ostane siroče kojeg okolina ne uvažava, sjeti se svoga velikoga dobroga Oca.
Poistovjetiti se sa starijim bratom? U trenutku nam se pričini da je on taj bolji Očev sin.Ta on sve radi s Ocem, sluša ga, priskrbljuje potrebno. Ubija se od obaveza i posla. Međutim, postoji onaj znakoviti 'ali'. Taj sin nije od Oca baštinio njegove kvalitete: ne zna oprostiti, ne zna se radovati, sebe smatra nepogrešivim, savršenim. Ujedno se smatra i žrtvom kojoj nije uzvraćeno plaćom kakvu zaslužuje. Stoji pred Ocem čiju beskrajnu, bezuvjetnu ljubav ne razumije, ne shvaća, ne odobrava.


Otac je taj koji može ostaviti 99 dobrih ovaca i tražiti izgubljenu, na čas zaboraviti devet drahma koje se nisu pogubile i sve na noge dići kako bi desetu, izgubljenu pronašao. A tek, izgubljenog, grešnog sina koji se vraća u krilo Očevo, koji se obratio od svojih nedjela, koji ponovno vapi za njegovom dobrotom onom ljudskom, jer se za ljubav ne usudi moliti. Pogazio ju je.


Svatko od nas je svjestan darovane slobode i mogućnosti odabira, svjestan je i svoje veličine jer i sam u svojoj dubini nosi sliku Božju, a ipak postajemo zatočenici vlastite sebičnosti, uskoće pogleda, nespremnošću opraštati sebi i drugima, kao i brojnim destrukcijama ljudskosti.
Sve tri prispodobe nedjeljnog Evanđelja, naročito ova o rasipnom sinu, otkriva nam duboku istinu kako se odnosi između Boga i ljudi, između čovjeka i njegova brata ne bi održali, ne bi preživjeli kad bi samo pravda imala glavnu riječ: bio bi to okrutan svijet, bez topline, blizine, sigurnosti, bez utočišta i ljubavi. Ni zajednice naše redovničke, ni obiteljske ne mogu preživjeti bez sposobnosti opraštanja i smilovanja.


Nebeski Otac nam, po Isusovim djelima i riječima, pokazuje kako se odnositi prema ljudima i prema Bogu. Istina, Krista ne možemo utjeloviti u današnji svijet točno onakvog kakav je bio, ali ga možemo svijetu otkrivati na svoj poseban način, obojen našom naravi, htijenjem, našim talentima i darovima, našom kulturom i standardom. Uskrsli Krist i milosrdni Otac i danas mogu probiti našu tamu, našu gluhoću, naša lutanja i indiferentnost. Mlađi i stariji sin čuče u svakome od nas. Tajna je u opraštanju izgubljenom sinu i prihvaćanju vlastite nesavršenosti i nemoći oprostiti. Tek kad to shvatimo i tako postupamo postajemo slični Ocu.
Krist nas je pozvao biti braća, a ne suci jedni drugima. On sam se utjelovio kako bi nam, i po tijelu, postao brat, okusio sve radosti i probleme čovjeka. Sve što nas od njega može odijeliti već tada je sagorio u žrtvi ljubavi na križu. To traži od svakog pojedinca. Traži ljubav, more ljubavi i milosrđa prema braći koja ga okružuju. To je put uprisutnjivanja Neba na zemlji i način širenja Kristova Kraljevstva.

 

s. Katarina Maglica OP