Odabrati Ispis
Subota, 13 Srpanj 2019 04:12

bird CustomBijahu jednom jedna ptica i jedno stablo. Odleti sa mnom, rekla je ptica stablu. Stablo je zatreslo svoje grane, zatreperilo lišćem, posegnulo u najdublje ogranke svog korijena. Ali se nije moglo pomaknuti.

 

Dođi, odleti sa mnom, navaljivala je ptica. Moja krila trebaju zrak, trebaju visinu. Nećeš li barem pokušati? Stablo se savijalo, pokrenulo sav sok u svojim žilama. Ali poletjelo nije.


A onda je jednog dana ptica odletjela. Njena krila trebala su zrak, trebala visinu (tako je mislila). Odletjela je, a stablo je ostalo i gledalo. Ptica je letjela visoko, osjećala zrak i brzinu. Bila je sretna (tako je mislila).


Ali bila je zapravo tužna. Jer, stablo je ostalo uz zemlju privezano. Zato se jednog drugog dana vratila. I sjela na svoje stablo. Stablo je zatreperilo od radosti. Vratila se! Nikada više nije letjela. Umjesto toga, sjedila je na svom stablu. Sretna. I pjevala.


Bijahu jednom jedan svećenik, jedan levit i neki čovjek koji je upao među razbojnike. I ugledavši ga, prva dvojica ga zaobiđu. Uvjeravajući se da trebaju zrak, trebaju visinu, tražeći riječi zakona na nebesima i preko mora. A onda dođe jedan drugi čovjek i zaustavi se. Jer on je Riječ sa sobom nosio.


Bijahu jednom jedan svećenik i jedan levit. I odletjevši u umišljene daljine i visine, zaobiđu čovjeka. A bijahu jednom i jedno stablo i jedna ptica, koja je pjevala. I nije bila tužna što ne leti. Bila je radosna. Što stablo živi.

 

s. Jana Dražić OP