Otpor i predanje Duhu Svetom Ispis
Petak, 17 Veljača 2017 18:23

primili-Duha-Svetog''Svemogući Bože, daj da budno osluškujemo poticaje tvoga Duha: da ti čujemo glas te ga riječju i životom slijedimo.'' (zborna molitva 7. ned. kroz godinu)


Ovih dana često razmišljam o jednom događaju koji mi se zbio prije četiri godine (zar je već toliko prošlo, čini se kao četiri dana!). Nebo je zaista bilo vedro, plavo, niti jedan oblak, sunce zapržilo koliko je moglo, a ja sjedim u starom tramvaju kraj prozora, tramvaj poluprazan, otvoren prozor i vjetar pomalo puše i stvara propuh, a na ulici (bez obzira na stari bučni tramvaj) se čuju, kao po običaju u sunčane dane, hrpe ljudi koji se smiju i razgovaraju (kao da Zagrepčanima raspoloženje ovisi samo o suncu, kao neki pogani! – vjerojatno sam poznavajući sebe tako nešto pomislila). Meni to sve stvara ugođaj, ali on ostaje sekundaran (bez obzira koliko sam ga god snažno zapamtila), ono važno je bit zbog koje sam tu atmosferu zapamtila – moje srce je bilo izmijenjeno (i uskoro se to znatno odrazilo na moj život). Sjećam se i da sam poslala jednoj meni veoma važnoj osobi koja je znala za sve te godine hrvanja, poruku: ''Konačno sam odlučila, pristala sam. Idem!''. Dobila sam povratnu poruku: ''Ne, nije moguće. Ne vjerujem, vratit ćeš se ti..'' Zar osoba koja me toliko dobro poznaje tako govori? (Nije me poljuljala). Kasnije su mi još mnogi tako pristupili, baš oni koji su me veoma dobro poznavali (ne zamjeram nikome, baš su me po tome učvršćivali)

 

I tako (da nastavim) sjedeći u tramvaju taj dan, ja sam se osjećala najslobodnije ikada do tada u svom kratkom ,mladom životu, a i do sada. Zapravo taj dan, ti trenutci u tome danu obilježili su ostatak moga života (barem do sada). Što je to bilo? Pa da... to je bio moj pristanak, moje potpuno predanje, moje potpuno prihvaćanje nakon pet godina borbe i hrvanja s Bogom, prihvatila sam da imam redovnički poziv. Izgleda čudno? Pa što se tu imaš hrvati?! Kako se ne bih hrvala. Htjela sam biti točno poput cijelog mog društva, poput svih mojih prijatelja. Ja to nikada nisam uspijevala. Znala sam u sebi da što god napravila kao oni, kako god se ponašala, moj Bog me je uvijek čekao nakon bučnog dana i bučne noći u tišini moje sobe. Gasiti svaki dan taj glas u sebi, ne htjeti ga čuti (jer kad bih ušla u slušanje čula bih samo odzvanjanje svoga poziva), strah, tjeskoba. Jesam li uistinu pozvana na nešto drugačije? I tako godinama. Sva nesretnost, sva tjeskoba, svi strahovi, nasilno smijanje, (bez utjecaja ikakve iskrene radosti), zavođenje (jer nisam htjela biti zavedena od Boga), sve je to proizlazilo iz godina borbe s Bogom. Priznajem, imao je pravo moj bivši župnik kada mi je prorekao moje zvanje te kada mi je jasno rekao ''Ako te On zove, znaj, možeš se sakriti gdje god hoćeš, ali teško je odbiti nešto tako dobro!''. Imao je pravo.. zaista je teško odbijati nešto što je tako primamljivo i drugačije, ali traži slobodu na jedan drugačiji način, traži odricanje od svega što ipak donosi plodnost u svemu (uvjerih se toliko puta do sada), traži svu tvoju pažnju, ljubav, boli i radosti, traži ozbiljnost zaručništva – jesam li spremna na to? Biti vjerna Bogu cijeli život? Jedan stari dominikanac je ipak imao pravo kad je rekao '' Treba biti zreo za Boga, da se Bogu može služiti cijeli život''. Koliko pitanja kroz srednjoškolske krize, koliko osjećaja prema drugima koji su samo jasnije izražavali moje osjećaje prema Bogu. Ne zaista, taj dan, taj sunčani dan, došlo je do konačne odluke (iako je ta odluka bila proces mnogo malih spoznanja kroz tu cijelu akademsku godinu).


Odakle moja potpuna otvorenost? Odakle moj pad na koljena? Odakle moje predanje? Odakle moj pristanak? Priznajem, otvorenost je bila posljedica zavodljivog Boga, moj pad na koljena bio je pad zbog silne ljubavi kojom me ljubi, moje predanje posljedica je spoznanja o njegovom predanju, konačno moj pristanak – posljedica je darovane mi slobode da sama u konačnici odlučim. Pa zar sam mogla odbiti kada sam spoznala tu silnu Ljubav? Ne, u svojoj slobodi, htjela sam svjesno i odgovorno reći da...I zato sam taj dan, koji ću (nadam se osim ako u starosti ne padnem u duboku amneziju), pamtiti cijeli život – dan kada je moje srce zaista postalo potpuno otvoreno Božjem planu sa mnom. Kako je danas? Nakon četiri godine...priznajem, malo je četiri godine, ali opet i puno za jednu vezu... Moja veza s Bogom prešla je u zaručništvo. Bio je to sladak prijelaz, više obvezujuć, barem s moje strane. On će uvijek biti vjeran, a ja? Veze funkcioniraju samo ako postoji suradnja i žrtva, ljubav s obje strane (a zna se čija bi ovdje mogla zakazati, ta ne njegova!). I, kako je danas? ''Jesi li sretna?'' Pitaju me to zaista često....a ja ne znam što bih rekla (mrsko mi to pitanje), pa kažem ''Prosudite sami!''. Oni kažu ''Radosna si!'', pa ja i dalje šutim .... zašto šutim? Jer ako stavim u riječi, one ograničavaju moje osjećaje (baš kao što i ovaj tekst, već nisam zadovoljna napisanim, već mi nešto nedostaje!), pa ipak, moj život neka govori – on će to drugačije izraziti...


Kakve to sve veze ima sa ovom zbornom molitvom na samom vrhu teksta? Inače, ovo nije neka meditacija, i inače izbjegavam pisati ''ja'' formom, ali možda je ovo moj novi stil, koji ću češće koristiti, sve ovisi o nadahnuću Duha Svetoga, koji je u ovom svemu ispričanome imao veliku ulogu. Ta po kome sam uspjela čuti, slušati, pristati? Ako ne po Duhu Svetome...namjerno nisam htjela ulaziti u neku teologiju o Duhu Svetome (iako sam napisala prvotno tekst o tome), ali vjerujem da je i ovaj tekst nastao po Njegovom nadahnuću. Tako bez njega zaista ne možemo ništa! Svaka naša odluka koja je u skladu s Božjom voljom ojačana je u Duhu Svetome, trećoj božanskoj osobi, nažalost često zaista ''Nepoznati Bog'', ali bez njega ne možemo učiniti ništa! Shvaćamo li to? Pa ja nam svima želim da što više budno osluškujemo poticaje Duha Svetoga te da zaista živimo po Njemu i po Njemu se ravnamo ..u konačnici, da nije Njega, ne bih ni ja ovdje sada bila to što jesam – sestra dominikanka – jer sam po Njemu upravo spoznala što želim biti u životu,jer sam upravo Njemu stvarala otpor sve te godine, te konačno po Njemu sam dobila snagu odgovoriti na taj poziv, po Njemu u konačnici i mi živimo, mičemo se i jesmo - upravo po Duhu Svetomu, koji je plodna ljubav, ljubav koja nas veže uz Oca i Sina, i uz Njega, Duha Svetoga samoga te nas uvlači u njihovo zajedništvo kako bismo i mi mogli biti za – jedno (jedni s drugima), dakako, nikako drugačije, nego u ljubavi!

 

s. Manes Puškarić OP

 

Himna jubileja Reda

You must have Flash Player installed in order to see this player.

Jubilej Reda - vijesti

Stranice blažene Ozane

Meditacije

Ave Maria

Dječji vrtić Anđeli Čuvari

Dječji vrtić Blažena Hozana

Dječji vrtić Blažena Hozana - Šibenik