Sprovod s. Emilije Ajdučić Ispis
Subota, 13 Travanj 2019 08:56

2019-4-13Sprovod s. Emilije bio je u četvrtak 11. travnja 2019. godine, na Miroševcu. Sprovodne je obrede vodio fr. Alojz Čubelić, duhovnik sestara u Trnju. Na posljednji ispraćaj s. Emilije došla je njena brojna rodbina, sestre dominikanke i braća dominikanci, te svećenici koji su povezani sa s. Emilijom ili sestrama.

 

Fr. Alojz je u svom oproštajnom slovu na groblju istaknuo kako je s. Emilija već za života prekoračila granice smrti jer je bila žena vjere. U toj vjeri je radosno živjela svoj život punim plućima, živeći i radeći za druge, ulažući svoje talente. Sa svima je brzo i lako uspostavljala kontakt, voljela je susrete i ljude. Sva svoja djela činila je originalno, radosno i s velikom ljubavlju. Zato iza nje ne ostaje praznina nego sve to što nas je s njome povezivalo.


Sveta misa zadušnica slavila se nakon sprovoda u samostanskoj kapeli u Trnju. Euharistijko slavlje je predslavio fr. Mato Bošnjak, koji je istaknuo kako je s. Emilija uvijek širokim osmijehom izražavala dobrodošlicu i zaželio da je tako dočeka nebeski Otac. S. Slavka Sente je umjesto propovijedi ukratko predstavila životni put s. Emilije i oprostila se od nje u ime sestara.


S. Emilija rođena je 26. listopada 1951. u Gali, kod Sinja, od oca Joze i majke Antice rođ. Jelović. Bila je druga od šestero djece, (pet kćeri i jedan sin). Na krštenju je dobila ime Marija. Osnovnu je školu završila u rodnom mjestu. Mala je Marija odrastala u zdravoj, kršćanskoj obitelji, gdje je Bog uvijek bio na prvom mjestu. Zato joj je On u njezinoj najranijoj djevojačkoj dobi uputio poziv: Dođi i idi za mnom. Marija mu se odaziva. Premda još ne zna što je čeka, na što je to Gospodin poziva, ona ide. Slijedi njegov glas. Ostavlja svoj obiteljski dom, drage roditelje, brata i male sestrice, od kojih je najmlađa jedva imala 4 godine. Bilo je to 29. kolovoza 1966. Za odabir bijelog dominikanskog reda najvjerojatnije su zaslužne druge sestre iz njezinog kraja koje su svjedočile radost i vedrinu dominikanskoga poziva.


Ulaskom u novicijat, 1967., i primajući redovničko odijelo, dobiva ime s. Emilija.
Prve je zavjete položila 13. travnja 1969. Dakle, upravo u ovom je tjednu trebala obilježiti 50. obljetnicu redovništva. Njezina mjesta djelovanja kretala su se uglavnom: Korčula, Zagreb, Kanada. Od toga najveći dio života provela je u Kanadi.
Marne ruke s. Emilije bile su vješte svakome poslu, vezenju, šivanju, građenju i sađenju, ali najviše se odlikovala u kuharskom, odnosno slastičarskom umijeću. U izradi torta njezina je domišljatost bila neiscrpna. Za svaku je prigodu imala posebne ideje, nikad iste, uvijek nove, oku privlačne, okusu primamljive. To je svoje umijeće usavršila u Kanadi, kamo je krenula upravo iz samostana bl. Ozane, 1981. i ostala tamo do 2011. Tri godine nakon povratka iz Kanade, 2014. ponovno dolazi u zagrebački samostan, u svojstvu ekonome, i gdje, evo, završava svoj ovozemni hod.


s. Slavka Sente