Sprovod s. Leopoldine Temunović Ispis
Utorak, 28 Kolovoz 2018 09:23

2018-8-25U subotu, 25. kolovoza 2018., u Subotici je bio ispraćaj pokojne s. Leopoldine Temunović. U 9,30 njeno tijelo je izloženo u crkvi sv. Jurja, a brojne nazočne sestre, svećenici i rodbina molili su krunicu. U 10,30 započela je sveta misa zadušnica koju je predslavio subotički biskup mons. Ivan Penzeš u koncelebraciji sa župnikom vlč. Ištvanom Palatinusom i još desetak svećenika.

 

Na sprovod je došla grupa vjernika iz Pregrade gdje je s. Leopoldina djelovala više od 40 godina. U homiliji se župnik Ištvan toplim riječima oprostio od s. Leopoldine. Za kratko vrijeme što je boravila u Subotici ostavila je prepoznatljiv trag svoje dobrote i ljubavi. Svakodnevno odlaženje na misu bila je prilika za susretanje s ljudima, te je uz koju riječ i neodoljivi smiješak ljudima davala nadu i radost. Nakon župnika oproštajnu riječ uputila je njena nećakinja s. Blaženka Rudić. Nakon svete mise njeno tijelo je ispraćeno na Senćansko groblje gdje je položeno u grob sestara dominikanki.


S. Leopoldina, krsnim imenom Marija, rođena je u brojnoj katoličkoj obitelji na Pavlovcu, u župi sv. Marka u Starom Žedniku kod Subotice, u kojoj je također niklo svećeničko zvanje sina Josipa i redovničko zvanje kćeri s. Trpimire. Prvih dvoje djece je umrlo ubrzo po rođenju, te je Marija bila najstarije živuće dijete. Zbog toga je vodila brigu za mlađu braću i sestre, kao i za starije i bolesne u obitelji. Puno je radila na salašu u svom djetinjstvu i mladosti. Bila je vrijedna i požrtvovna. Voljela je zabavu i veselje. U zreloj dobi osjetila je Božji poziv. Roditelji su je poslali u grad da se skrbi za bolesnog ujaka, koji je živio u župi sv. Jurja i tu je susrela sestre dominikanke. Godine 1953. stupila je u zajednicu u Korčuli. Nakon godinu dana započela novicijat, a potom nakon još jedne godine položila prve zavjete. U tom razdoblju djelovala je nekoliko godina u Tavankutu. Bez visokih škola znala je ljubiti Boga i služiti čovjeku. Bila je vrsna kuharica, sakristanka, njegovateljica, vrtlarica i sve što je trebalo. Najduže je živjela i djelovala u Pregradi, gdje je otišla u najboljim godinama i ostala do svoje 85. godine života. Tu je dala sve najbolje što je znala i imala, izvrsno surađujući sa sada već pokojnim župnikom Brankom Ivanjkom. Tu je u više mandata vršila službu starješice. Kad su sile popustile vratila se u rodnu Suboticu. I tu se uključila brzo u zajednicu šireći mir i radost, radeći poslove koje je mogla. Prije dvije godine amputirana joj je lijeva noga te je postala ovisna o drugima. S. Leopoldina znala je i to prihvatiti sa radošću i zahvalnošću.


U svojim oproštajnim riječima župnik Ištvan istaknuo je jednu zanimljivost iz njenog života. U mladosti je s. Lepoldina imala jednu prijateljicu Katu Ivanković koja je željela ići u samostan, ali je njen ispovjednik savjetovao neka osnuje obitelj i bude dobra majka. Iz njene brojne obitelji poteklo je više svećeničkih i redovničkih zvanja. A s. Leopoldina je voljela zabave i planirala udati se. A onda je čula poziv. I ostvarila sretno i ispunjeno redovničko zavnje. Pod stare dane došla u Suboticu i nakon nekoliko godina u samostan pod skrbe svoje kćeri redovnice došla je i njena prijateljica iz djetivnjstva, Kata. Tako su zajedno provele neko vrijeme, obje u samostanu, prisjećajući se dana iz mladosti, zajedno moleći i pjevajući. Kata je preminula prije nje, i puno joj nedostajala.


S. Leopoldina je često govorila da joj je u životu bilo lijepo, osobito u starosti. Bila je zadovoljna sa svime i sa svojim životom. Tako je smireno i zadovoljno napustila ovaj život i ušla u onaj ljepši koji nikad ne prestaje. Uživala navijeke vječnu radost!