Za početak (korizme) krenimo od početka (krštenja) Ispis
Petak, 16 Veljača 2018 21:01

2018-2-17U liturgijskim napomenama uoči prve korizmene nedjelje između ostalog stoji napisano:„Na prvu korizmenu nedjelju započinje proljetni kvatreni tjedan u kojem su vjernici pozvani na intenzivniju molitvu i djela pokore i ljubavi. Tjedan je posvećen pokori i obraćenju. Tjedan završava Liturgijom kvatri, u subotu 24. veljače.“

 

Nije na odmet prisjetiti se što su to kvatre. Kvatre su osobiti dani tijekom litugijske godine, koji prate ciklus godišnjih doba, u kojima nas Crkva poziva na intezivniju molitvu, post i pokoru na određene nakane.
Tako su proljetne kvatre posvećene pokori i obraćenju, ljetne posvećenju ljudskog rada i urodu zemlje, jesenske kvatre su posvećene nakani izgrađivanja katoličke mladeži i novim duhovnim zvanjima, i na kraju zimske kvatre koje su usmjerene na zahvalnost Bogu zbog svih dobročinstava koje nam je darivao u protekloj godini.

 

Dakle na početku korizmenog hoda Crkva pred nas stavlja temu obraćenja i pokore koja se provlači i kroz čitanja prve korizmene nedjelje. U evanđelju čitamo kako je Isus „Propovijedao evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«“ (Mk 1, 14-15). Prvo i drugo čitanje poseban naglasak stavlja na temu Božjeg spašavanja čovjeka i sklapanja saveza. U prvom čitanju riječ je o spašavanju Noe i njegove obitelji te Božjoj inicijativi sklapanja saveza s njima, i po njima s čitavim stvorenim svijetom (Post 9, 8-15). A sv. Petar u svojoj poslanci (1Pt 3, 18-22) piše kako je upravo Noina korablja u kojoj se nekolicina spasila vodom – protulik krštenja koje nas spašava upravo po uskrsnuću Isusa Krista.

 

Upravo je po usporedbi sva tri čitanja razvidna tijesna povezanost korizmenog vremena sa sa sakramentima kršćanske inicijacije, na poseban način s krštenjem. Mogli bismo to prereći ovako: Bog, vjeran svojim obećanjima, šalje svojega Sina u svijet „da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3, 17), i upravo krštenjem postajemo dionici toga spasenja. No zahvaljujući Pavlu koji nam otkriva pravu bȋti ovog sakramenta „koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.“ (Rim 6, 3-4) možemo razumijeti kako je primanje krštenja zapravo POČETAK.
Početak cjeloživotne borbe umiranju grijehu i pristajanju uz Onoga koji sebe nazva Životom.

 

Krštenjem smo oslobođeni grijeha i kazni, otkrivena nam je nova perpektiva i dan nam je zalog Duha. Savršeni uvjeti! Ali...zbog čega često puta živimo kao da smo nespašeni? Zato što se „ne klonimo požuda koje vojuju protiv duše“. (usp. 1 Pt 2, 11) „Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela.“ (Gal, 5, 16-17)
Požuda je sklonost na grijeh, a Zli nas napastuje najčešće ondje gdje smo posebno „slabi“, bilo da je riječ o požudi tijela (nerazborito udovoljavanje tjelesnim potrebama), očiju (neuredna sklonosti za posjedovanjem i zgrtanjem materijalnih dobara) ili oholosti života (precjenjivanje samoga sebe povezano s pretjeranim ambicijama što je uvijek povezano s težnjom za nadmoći, upravljanjem drugima i častohlepljem).



Zaživjeti smisao korizme bilo bi, s obzirom na sve predhodno rečeno, preispitati sebe u molitvi, po postu i pokori: „Živim li svoj kršćanski identitet u punini, točnije borim li se zajedno s Božjom milošću (danoj upravo po sakramentima) protiv požuda i time bivam „mrtav“ grijehu kako bi konačno ispunio smisao svog kršćanskog identiteta i po toj smrti konačno bio suukopan s Kristom, kako bi s Njim suuskrsnuo na vječni život?“

 

Ukoliko uvidim kako olako shvaćam primanje sakramenata (koje mi Bog nudi kao sredstvo spasenja) i Njegove milosti te površno živim svoj poziv kršćanina, SADA je, upravo u vrijeme ovih proljetnih kvatri, trenutak da se OBRATIM I VJERUJEM!

 

s. Josipa Otahal, OP