Preminuo preč. Alojzije Žlebečić Ispis
Subota, 25 Studeni 2017 12:32

2017-11-25-2Bilo je jutro, u ponedjeljak 20. studenoga 2017. Zvono naše župne crkve (kripte) Krista Kralja počelo je neumoljivo zvoniti dugo, dugo … Bio je to nagovještaj da se dogodilo nešto neobično, nešto važno, a možda i tužno. Nismo trebali dugo čekati odgovor: ovo snažno i neumoljivo zvono, kojega je dao postaviti Alojzije Žlebečić, tadašnji župnik Krista Kralja, javljalo je cijelom Trnju da se upravo toga jutra ugasio njegov ovozemaljski život. 

Vijest da je preminuo dugogodišnji župnik Krista Kralja, u Trnju, vlč. Žlebečić, širila se munjevitom brzinom čitavim Trnjem. Zatreperilo je tužnim sjetom svako vjerničko srce koje ga je poznavalo, čiji je on bio Pastir skoro četrdeset godina. Revan, gorljiv, sav posvećen poslanju koje mu je Bog namijenio, neumorno je dotjerivao prostore duše svojih vjernika, ali jednako tako i sakralni unutrašnji i vanjski prostor crkve. Njegova je posvećena ruka uvela u Crkvu nebrojene novokrštenike, sklopila ženidbeni savez mnogih supružnika, podijelila bolesničko pomazanje umirućima. Prvopričesnici i krizmanici primali su od njega pouke, savjete, upute za život. Rado se družio i uvijek pozivao nove pjevače u crkveni zbor. Može se reći da je disao sa svakim svojim vjernikom, plakao je s tužnima, veselio se s radosnima.


Svim je žarom radio oko obnove kripte, odnosno oko konačnog dovršenja Meštrovićeva zdanja. Uz svesrdnu pomoć svoga kapelana vlč. Pjotra Maja, dao je izraditi nekoliko nacrta, prikupljao sredstva, ali, nažalost, nije mogao dočekati taj svoj željkovani plan. Ne treba nikoga čuditi što ga je to koštalo nebrojenih suza i nezacijeljene rane.


Napuštajući župu Krista Kralja nakon toliko godina, mogla se na njemu zorno vidjeti ona istina: „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.“ (Mt 26,41). Uistinu, tijelo je doskora klonulo. Nije se stidio suza, zapravo, nije ih mogao zaustaviti koliko god je to htio. S jedne strane želio je ostati dosljedan obećanju što ga je dao svom Ordinariju prilikom svećeničkog ređenja, da će slušati svoje pretpostavljene. No, s druge strane, činilo se da je njegovo srce bilo ipak preslabo za takvu veliku žrtvu. Ono mu je doskora 'otkazalo' poslušnost. Morao se podvrći operaciji, nakon koje se nije više nikada oporavio. Doduše, kažu da je operacija uspjela, ali su se pojavile druge komplikacije koje su mu, eto, dokončale ovozemno putovanje. Dokle god je mogao komunicirati nije dopustio kritiziranje niti se on sam na bilo koga tužio. Prihvaćao je sve iz Božje ruke. Čim se odazvao svećeničkom pozivu, bio je svjestan da se duše spasavaju jedino žrtvom križa. Nije učenik nad Učiteljem. Dosta je da bude kao njegov Učitelj. I to je Žlebečić shvatio, prihvatio i živio.


Čitav je svoj svećenički život bio povezan sa sestrama dominikankama. Zato se sada osjećamo pozvanima reći mu iskreni hvala za svu dobrotu, razumijevanje, diskretnost, uslužnost. Kad je ostao bez ikoga svoga, znao je reći da su mu sada sestre i majke i sestre i obiteljski dom. Svako je jutro slavio misu u našoj samostanskoj kapeli, posvećenoj blaženoj Ozani Kotorskoj, u kojoj je, zapravo, započela živjeti i djelovati župa Krista Kralja, dok se ne sagradi veličanstveni hram Božanskome Kralju. Rado se, na tu nakanu, utjecao i našoj blaženoj Ozani, te promicao njezinu pobožnost na razne načine. Izvrsno je surađivao s katehisticama, zborovoditeljicama, sakristankama, koje su se mijenjale kao što to biva u samostanskim zajednicama. Svaka je od njih u svom radu mogla dati ono najbolje što je znala i mogla, jer se sa župnikom Žlebečićem mogla o svemu dogovarati i surađivati. No, unatoč svojoj fleksibilnosti, nije ništa prepuštao slučaju. Budno je pazio da se poštuju liturgijski propisi, da se njeguje zdrava pobožnost, pazio je na čistoću i urednost hrama, crkvenog rublja i slično. Osobito je volio da se svaka sveta misa slavi uz pjesmu. „To je slavlje, to ja najveća hvala Bogu, pokažimo to svojim srcem dušom i glasom“. - govorio bi. On sam nije se nikada umorio pjevajući. Rado se družio s raspjevanim 'velikim zborom' koji je poznavao njegovu omiljenu pjesmu Pjevaj mi, pjeva sokole, što se obavezno orilo na zajedničkim druženjima.


Bio je veoma diskretan. Nikada nije govorio pred drugima o našim nedostacima, premda je imao razloga za to.
Uvijek je bio spreman učiniti uslugu gdje god je trebalo, od Kanade, Hamburga, Subotice. Znao je na svoj način razveseliti svaku sestru prigodom imendana ili kakve druge proslave. Možda mu je jedna velika nagrada za te usluge bio odlazak u Rim krajem 1989., (po s. Slavku), kad je imao milost slaviti svetu misu zajedno sa Sv. ocem Ivanom Pavlom II., u njegovoj privatnoj kapeli. Ljubomorno je i s ponosom čuvao spomen-fotografije na taj događaj. Za vrijeme Domovinskog rata otvorio je, zajedno sa s. Dominikom i s. Imeldom župni karitas, koji je hranio i odijevao na tisuće i tisuće siromaha.
Kad god bi, radi nečijeg sprovoda, prolazio mimo naše grobnice na Mirogoju ili Miroševcu, posla bi sms poruku: „Pozdravljaju vas vaše pokojne sestre! Upravo sam na njihovu grobu. Puno njih sam poznavao.“ Dakle, povezanost sa sestrama dominikankama ostala je trajna na zemaljskom putovanju i u vječnosti. Nema sumnje da se i sada, pred prijestoljem Božjim za nas zauzima, a ime Alojzija Žlebečića ostat će također trajno prisutno u njihovim molitvama.


s. Slavka Sente

 

Životopis prečasnog Alojzija Žlebečića (1944. - 2017.)


Rođen je 25. kolovoza 1944. godine u Lučelnici, župa BDM Snježne. Nakon završetka Nadbiskupske klasične gimnazije na Šalati i Dječačkog sjemeništa u Zagrebu, stupa u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu 1966. godine te započinje studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Đakonat je primio 12. ožujka 1972. godine, a za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 25. lipnja 1972. godine po rukama časnog sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića. Kao svećenik službovao je u sljedećim župama: u Župi Krista Kralja u zagrebačkom Trnju kao župni vikar, u Župi sv. Josipa u Šišljaviću kao upravitelj župe, u Župi Krista Kralja u zagrebačkom Trnju kao upravitelj župe i višegodišnji dekan Maksimirsko-trnjanskog dekanata, te u Župi Sv. Ivana Krstitelja na zagrebačkoj Novoj Vesi kao župnik. Autor je trilogije komentara nedjeljnih i blagdanskih čitanja pod zajedničkim naslovom »Per aspera ad astra - Kroz trnje do zvijezda« u izdanju Glasa Koncila 2012. godine, te spomen monografije o crkvi i župi Krista Kralja u Zagrebu »Krist Kralj u Trnju o 100. obljetnici rođenja Ivana Meštrovića« u izdanju Kršćanske sadašnjosti 1983. godine. Okrijepljen svetim sakramentima nakon teške bolesti, preselio se u nebeski Jeruzalem uoči svetkovine Krista Kralja, 20. studenoga 2017. godine.

 

 

Himna jubileja Reda

You must have Flash Player installed in order to see this player.

Orebić - Kuća odmora

Jubilej Reda - vijesti

Stranice blažene Ozane

Meditacije

Ave Maria

Dječji vrtić Anđeli Čuvari

Dječji vrtić Blažena Hozana

Dječji vrtić Blažena Hozana - Šibenik