Vježbanje u krepostima - duhovni fitness Ispis
Nedjelja, 29 Listopad 2017 05:36

running-after-50-1200x812 Custom„Svemogući vječni Bože, daj da rastemo u vjeri, nadi i ljubavi: da hoćemo što zapovijedaš i postignemo što obećavaš. Po Gospodinu.“ (Zborna molitva 30.ned kroz god)


Na današnju 30. nedjelju kroz godinu, kao i narednih tjedan dana, po svim crkvama svijeta odzvanjat će iz svećeničkih usta ova Zborna molitva, a svi će vjernici jednoglasno potvrđivati svojim „amen“ da je to doista i molitva njihovih srdaca. No postavlja se pitanje jesmo li svjesni što svojim „amenom“ potvrđujemo (želimo li doista ono što molimo) ili samo „izgovaramo molitvu svojim usnama dok nam je srce daleko“ (usp. Mk 7,6).


Zborna molitva je upućena Bogu kojega molimo da nam dade da rastemo u bogoslovnim krepostima – vjeri, ufanju i ljubavi. Iz tako sročene molitve možemo uočiti kako je upravo za sposobnost rasta u krepostima nužna Božja pomoć, Njegova milost. Tako moj rast i napredak ne ovisi isključivo o mojem vlastitom trudu i naporu već i o Božjoj milosti. U pripremi za sakrament pričesti vjeroučenici uče kako je Božja milost „sudjelovanje u Božjem životu“. Riječ „sudjelovanje“ nas upućuje na „odnos“ – dakle da bismo doista rasli potrebna nam je Božja pomoć koju nam On dariva u odnosu s Njim. Taj odnos se stvara i gradi u istinskom susretu s Njim u osobnoj molitvi, po otkrivanju istine (za vlastiti život) u Njegovoj riječi, te susret u slavljenjima svetih sakramenata. Nedavno sam pročitala poticaj fitness tima koji je napisao „Sat vremena vježbanja samo je 4% tvoga dana- nema isprike!“ Zamislih se nad tim, točnije nad našim (ne)imanjem i (ne)savjesnim korištenjem vremena kao i prioritetima koje si postavljamo u životu. Mi se kršćani rado nazivamo nasljedovateljima Isusa Krista, širiteljima Kraljevstva Božjega i sl. No, koliko smo doista spremni izdvojiti samo 4% našega vremena za susret s Njim kako bismo doista otkrili što je potrebno učiniti konkretno u vlastitom životu da bi to kraljevstvo zaživjelo u nama i po nama u ovome svijetu?


Zborna molitva govori o rastu u kreposti. Rast bi značilo uvećanje čega, napredovanje u čemu. Prije svega da bi štogod moglo rasti i napredovati ono mora postojati. Kreposti opstoje u nama jer su nam darovane. Da bi se što darovalo potreban je darivatelj i primatelj, sposobnost (otvorenost), ali i želja za primanjem, kao i obogaćivanje onim što je darovano (a obogaćivanje ovisi o sposobnosti služenja darovanim). Sve nas ovo ponovno upućuje na potrebu „duhovnog fitnessa“ koji neminovno zahtijeva minimalno 4% našeg vremena kako bi treninzi doista bili učinkoviti. No, postavlja se pitanje kako rasti u krepostima? Upravo vježbajući ih! Kako vježbati bogoslovne kreposti – vjeru, nadu i ljubav? Što označava pojam „bogoslovne“ kreposti? Što su uopće vjera, nada i ljubav?


Drugi naziv za krepost bio bi: vrlina. Krepost bi mogli definirati kao postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro. Prema KKC bogoslovne/teološke kreposti , koje Bog ulijeva u dušu vjernika, su one koje se izravno odnose na Njega, odnosno koje potiču kršćanina živjeti u vezi s Presvetim Trojstvom. Te su kreposti temelj svim drugim (ljudskim) krepostima. Kao što smo već rekli riječ je o trima krepostima: vjeri, nadi i ljubavi. Vjera je dar po kojem vjerujemo u Boga i sve što je On objavio te što nam Crkva predlaže vjerovati. Vjerom „čovjek svega sebe slobodno Bogu predaje“ te zato vjernik nastoji upoznati i vršiti volju Božju. Nada je dar po kojem čeznemo za Kraljevstvom Nebeskim kao za svojom srećom- stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja. Ljubav je dar po kojem ljubimo Boga iznad svega, a svoje bližnje kao sebe same (iz ljubavi prema Bogu).(usp. KKC 1803, 1812, 1813, 1814,1817, 1822)


Kada sam razmišljala na koji način pretočiti govor o rastu u navedenim krepostima s pojmovljem koji je blizak današnjem čovjeku , na pamet mi je pala slika treninga točnije jogginga (trčanja). Vjera bi tako označavala vjerovanje da Bog uz nas trči (neovisno o našem tempu, zastajkivanju, odustajanju, padovima, lutanjima), nada – očekivanje cilja do kojeg trčimo (i radovanje!), a ljubav – pomoć, snaga, bodrenje, okrepa na samoj trkačoj stazi. To sve prozlazi iz činjenice da je On tu- za nas, da nas voli i zbilja mari (brine se) za nas. Naše je biti tu – prisutan na stazi i dati cijeloga sebe na putu prema Cilju. Živjeti u Njegovoj prisutnosti i biti otvoren za primanje Njegove pomoći (milosti). Naša se staza isprepliće sa stazama brojnh drugih. Što smo svjesniji važnosti staze, Njegova vodstva i pomoći te samog smisla trčanja (nazovimo to učincima bogoslovnih kreposti), to ćemo više težiti da i drugi dođu do istoga (vježbanje u ljudskim krepostima). I upravo se u tome krije ispunjenje dviju najvećih zapovijedi ljubavi na koje nas Isus poziva u današnjem evanđelju. Tim se ostvaruje svrha vlastitog života na zemlji. To znači biti Isusov nasljedovatelj, biti katolik!


Dvotčje stavljeno nakon upućene molitve za rast u krepostima (nakon kojeg slijedi „da hoćemo što zapovijedaš i postignemo što obećavaš“) upućuje nas na to da je plod rasta stapanje naše volje s Božjom. Stečena duhovna kondicija nas osposobljava vršiti Božje zapovjedi ne zato što „moramo“ već zato što „želimo“, ono postaje izrazom naše ljubavi. To suobličenje naše volje s Božjom,On blagoslovlja ispunjenjem svojih obećanja – jer „On je vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati.“ (usp. 2Tim 2, 13).


Na kraju još samo preostaje pitanje: Koliko smo doista spremni zaživjeti tu istinu? „Amenom“ vlastitog življenja, dati puni smisao ovoj Zbornoj molitvi?


s. Josipa Otahal

 

Himna jubileja Reda

You must have Flash Player installed in order to see this player.

Orebić - Kuća odmora

Jubilej Reda - vijesti

Stranice blažene Ozane

Meditacije

Ave Maria

Dječji vrtić Anđeli Čuvari

Dječji vrtić Blažena Hozana

Dječji vrtić Blažena Hozana - Šibenik