Proslava svetkovine bl.Ozane u Zagrebu Ispis
Subota, 29 Travanj 2017 12:55

2017-4-27U prepunoj samostanskoj kapeli sestara dominikanki, koja je posvećena Bl. Ozani Kotorskoj, svečano je proslavljen njezin blagdan u četvrtak 27. travnja 2017. Euharistijsko je slavlje predvodio o. Slavko Slišković, provincijal Hrvatske dominikanske provincije, a u asistenciji su bili o. Zvonko Džankić, o. Mato Bošnjak, vlč. Marijan Pavlenić, vlč. Milan Dančuo i vlč. Alojzije Žlebečić, te tri dominikanska bogoslova: fr. Luka, fr. Josip i fr. Dominik. Pjevao je župni, mješoviti zbor Krista Kralja. Misu je izravno prenosila Radio Marija.

 

U homiliji se o. Slavko posebno usredotočio na način na koji je Bl. Ozana vršila svoje dominikansko, propovjedničko poslanje kao 'zazidana' djevica. Kad govorimo o svetima obično tražimo nešto u čemu bi ih mogli nasljedovati. Zato su nam i dani za uzor. Ali tko može nasljedovati primjer bl. Ozane, koja se povukla od svijeta u samoću i molitvu? „Sumnjam da među nama ima kandidata za takav način života. Zato ću progovoriti par riječi pohvale njezinu životu, a onda se nadati da ćemo iz njezina življenja nešto i naučiti.“ – rekao je o. Slavko i nastavio:


„Bl. Ozana Kotorska bila je dominikanka. Pripadala je Redu koji se službeno naziva Redom propovjednika. I opet mi se nameće pitanje kako je to mogla biti propovjednica i propovijedati ako je više od pola stoljeća živjela zazidana, odvojena od svijeta, bez velike komunikacije sa svijetom. Dominikanska duhovnost sažeta je u devizi našega Reda: laudare, benedicere, praedicare, što znači: hvaliti, blagoslivljati, propovijedati. Prve dvije riječi, hvaliti i blagoslivljati, uzete su iz liturgije, iz himna „Slava Bogu na visini“, u kojemu kličemo: hvalimo te i blagoslivljamo te. Dominikansko propovijedanje izlazi iz molitve i molitva mu mora prethoditi, zato unutar dominikanskoga reda postoje sestre monahinje koje svojim molitvama podupiru naše apostolsko djelovanje. Mi se rado nazivamo dominikanskom obitelji. Kao što su u obitelji podijeljene različite službe da bi sve moglo lijepo funkcionirati, tako je i kod nas. Ali naravno da nas to ne oslobađa od molitve, niti sestre monahinje, koje su u klauzuri, ne oslobađa zadaće propovijedanja. One su već svojim postojanjem propovijedanje, znak su opredijeljenosti za Boga i za vječnost. Mi znamo da u prometu postoje više vrsta znakova: znakovi obavijesti, opasnosti, vođenja prometa... Kontemplativni život u Crkvi jest znak, znak putujućoj Crkvi da se ne izgubi, znak putujućoj Srkvi da joj je ići prema Gospodinu, znak putujućoj Crkvi, koju činimo svi mi, koji nam je konačni cilj, a to je zajedništvo s Bogom te da ne skrenemo s tog puta. Upravo tu je smisao kontemplativnog načina života. Dominikanska duhovnost, izrasla je osobito iz teološke baštine sv. Tome Akvinskoga. Prihvaća svetopisamsku izreku da je bezuman čovjek koji iz stvorenoga ne može nazrijeti Stvoritelja, odnosno, ne prihvaća da je nepremostiva prepreka, nepremostiv jaz između čovjeka i Boga, između naravi i nadnaravi. Mi vjerujemo da postoji veza između naravi i nadnaravi i da čovjek može i svojim umom spoznati postojanje svoga Stvoritelja, ali puninu spoznaje postiže kontemplirajući Božju riječ…


Bl. Ozana zasigurno nije bila u početku svjesna ove karakteristike dominikanskoga reda, ali njezin put duhovnog razvoja nužno ju je doveo upravo u dominikansku obitelj. Početni poticaj za traženje Stvoritelja bl. Ozana pronašla je promatrajući ljepotu prirode. Iz te je ljepote željela upoznati onoga tko je sve to stvorio. Zanimljivo je da njezin susret s Bogom nije bio onakav kakav je očekivala, ni kako ga je zamišljala. Bog nije bio onakav kakav je trebao biti po ljudskoj logici – velik, moćan i snažan. Blaženoj Ozani najprije se ukazao u liku djeteta, a onda ga je upoznala kao raspetoga na križu. Oba puta Bog se pokazao nemoćnim. Teško bi se bilo tko usudio zamisliti takvoga Boga; misliti o nemoćnom Bogu. Pa što će nam Bog ako je nemoćan?! I zato se Bog morao objaviti nama ljudima. No, ni objava nije govor kakav je Bog sam u sebi, nego kakav je prema nama i kako ga mi možemo razumjeti. Zato nam Bog govori nama bliskim slikama, jer mi samo tako možemo razumjeti dok smo na ovom svijetu. A kako će biti kad ga budemo gledali licem u lice, Sveto pismo kaže da oko nije vidjelo i uho nije čulo.


Čitanja koja smo danas čuli Božja su objava nama bliskim načinom, kako bismo ga mi mogli razumjeti.
U prvom čitanju odnos s Bogom i njegova naroda opisuje se slikom zaručništva, ali i to iz onoga vremena u kojemu je ovo čitanje nastalo, i gdje su uloge bile jasno podijeljene. Zaručnik je onaj koji je spreman brinuti se, koji je spreman sagraditi dom, pružiti sigurnost i zaštitu. A zaručnica je trebala biti ona koja će preuzeti brigu u kući, činiti je ugodnom, čistom i gostoljubivom te rađati potomstvo, odnosno, jednom riječju, biti zaručnikova zaručnica. Bog upravo to nudi onima koji su spremni biti mu vjerni. Spreman je prihvatiti te i pružiti sigurnost, biti tvoja sigurnost, brinuti se o tebi ako si spreman s njime sklopiti savez vjernosti, rađati plodovima vjernosti, dobrim djelima i svojim življenjem ovaj svijet činiti čistim, otvorenim, urednim i gostoljubivim. To je zadaća nas vjernika, biti Božji.


Iz iste tradicije i Isus iznosi sliku koju smo slušali u Evanđelju o mudrim i ludim djevicama. Mudrost je u Svetom Pismu oznaka za razborito postupanje kako bi se blagoslovljeno živjelo već na ovoj zemlji i postiglo vječno zajedništvo s Bogom, a ludost je ne misliti tako. To je slika ulja o kojemu one mudre djevice razmišljaju, a lude ne razmišljaju. Sve imaju svjetiljku. Bog je svima pružio mogućnost, ali netko taj život iskoristi na mudar način, a netko ga iskoristi na lud način. To simbolizira i broj deset djevica. Deset je u Svetom Pismu znak potpunosti, znak cjelokupnosti, zato imamo i deset Božjih zapovijedi. To vrši i živjet ćeš, imat ćeš život, govori Gospodin. Svim ljudima je ponuđena punina života, ali svi ne prihvaćaju. Sveti Ivan će to kazati u svome Evanđelju da svjetlost dođe na svijet, ali ljudi su više voljeli tamu, jer im djela bijahu zla. I zato ne žele imati ulje u svojim svjetiljkama kako bi ostali u tami. Svi mi znamo, kada činimo nešto što je nedostojno čovjeka, nedostojno vjernika, onda ne želimo da to bude vidljivo i na svjetlosti, nego bježimo u tamu. Pet je mudrih i pet je ludih djevica. Ono što je trebalo biti cjelovito, postalo je razdijeljeno, postalo je ranjeno. Čovječanstvo je razdijeljeno, čovječanstvo je ranjeno. A Isus sebe više puta predstavlja kao pastira koji traži one koji su izgubljeni, koji traži jednu izgubljenu ovcu. Kaže da je na nebu veća radost zbog jednog obraćenog, nego zbog devedeset i devet pravednika. Ne uklapa li se onda i ova slika pet ludih djevica, onoj polovici čovječanstva sa pet rana Kristovih. Ranjava ga svaka izgubljena osoba. Ranjava ga svaki grijeh čovječanstva, a takvih je puno, pa je i puno rana koje onda izazivaju onda Božju slabost. Onda nas ne iznenađuje da je Bog slab. Slab je zbog ljubavi. Ljubav čini osobu slabom na onu osobu koju voli. Bog voli svakoga od nas i zato je slab na nas.


Takvoga Boga upoznala je Bl. Ozana. A kad ga je upoznala onda joj je bila dovoljna ona njezina ćelija. Ispunila je ono proroštvo koje smo čuli u današnjem prvom čitanju: Privući ću je, stoga, i odvesti u pustinju i njezinu progovoriti srcu. Ona je u toj svojoj ćeliji najsnažnije osjećala kako joj Bog govori. Tu je osjećala njegovu najveću blizinu. Znamo da nema dovoljno usamljene sobe, nema dovoljno udaljene livade, nema dovoljno skrivene plaže na kojoj želimo biti sami sa osobom koju volimo. To je ono što je Ozana pronašla u svojoj sobi, u svojoj ćeliji. Biti sama sa osobom koju voli, biti sama s Bogom kojega je upoznala kao ljubav. Ona i Bog zajedno! Zato njezina ćelija nije bila mjesto samoće, nego mjesto najvećeg zajedništva. Više je nije moglo usrećiti bilo koje stvorenje nakon što je susrela Stvoritelja. Nije joj moglo biti lijepo ništa od stvorenoga u odnosu na ljepotu Stvoritelja. Zato nije ništa ostavila, i nije bila skromna, nego je, naprotiv, željela sve. Sve drugo je napustila da bi mogla dobiti ono što je najviše, da bi mogla dobiti samoga Boga. Svega se oslobodila da bude slobodna za ono što je najvrjednije. I nije niti trpjela, iako nam izgleda kao isposnica, kao ona koja je život provela u patnji. Za osobu koju volimo, sve što trpimo činimo rado i što nam je teže to je veći znak ljubavi. Zato ni Ozani nije bilo teško ono što je nama danas teško razumljivo, provesti život na takav način. Ona nije trpjela, nego se radovala, jer je željela biti bliska Kristu koji trpi; biti slična Onomu koga voli. To je smisao Ozanina života i samo ga tako, čini mi se, možemo razumjeti.


Sestre i braćo, nadam se da ovaj govor o bl. Ozani nije bio samo priznanje njezinu životu, nego, unatoč onoj očitoj početnoj skepsi, poticaj i nama da živimo po uzoru na bl. Ozanu. Ona je bila istinska dominikanka, istinski znak. Čitav njezin život je bio propovijedanje. Njezin život i danas propovijeda. Potiče nas da ne zaboravimo kako svakoj našoj aktivnosti treba prethoditi molitva, jer, kako kaže Sveto Pismo, ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ozana nas potiče jednako tako da znamo cijeniti ljepotu stvorenoga, ali da nas nikada ono što je stvoreno ne fascinira toliko da zaboravimo Stvoritelja. Da znamo cijeniti ono što je zemaljsko, ali da nas ono nikada ne okupira toliko da zaboravimo ono što je nebesko. Ponovno Pismo ističe … pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno boravište s Bogom i tamo treba biti uprt naš pogled. U tome smo pozvani svi mi biti znakom ovom svijetu. Svi mi spadamo među onih deset, a na nama je odlučiti hoće li biti ulja u našim svjetiljkama ili neće. Na nama je odlučiti hoćemo li naći vrata ili nećemo naći vrata na koja se ulazi u vječni život.


Napokon, Ozana u svojoj zatvorenosti u onoj svojoj ćeliju poziv je na najveću moguću slobodu. Mi smo vrlo često zatvoreni, zarobljeni različitim obvezama, željama i pokušajima. Toliko nas toga drži zarobljenima poslom, obvezama, idemo svaki dan istim putovima, idemo svaki dan u isto vrijeme, ustajemo i liježemo i ne stignemo susresti ni svoje bližnje, a ni samoga Boga. Ozana je imala vremena za to, jer je znala odabrati ono što je bolje. Neka nam Ozana bude u tome uzor i zagovor da i mi postignemo onu nutarnju slobodu koju nam nitko ne može uzeti, da upoznamo Božju ljubav i na nju svojim životom odgovorimo. Amen.“


Proslava blagdana Bl. Ozane nastavljeno je, nakon svete mise, za blagdanskim stolom.

 

s. Slavka Sente OP

 

 


3