Polaganje prvih redovničkih zavjeta u Korčuli

Na spomen Zaštite blažene Djevice Marije nad cijelim dominikanskim redom, u petak, 8. svibnja, u Korčuli su položile svoje prve zavjete s. Marta Turi i s. Irena Lušo. S. Anđelina Radoš primila je redovničko odijelo i započela novicijat. Euharistijsko slavlje u 11 sati predslavio je fr. Marko Bobaš. Pridružio se i fr. Mihovil Mario Tolj iz Gruža.

Slavlje je započelo ulaznom procesijom i himnom Divne l’ nade. Zatim je postulantica Anđelina primila redovničko odijelo i izabrala krunu od trnja. Nakon homilije pristupile su novakinje obredu polaganja redovničkih zavjeta poslušnosti, čistoće i siromaštva u ruke časne majke s. Jake Vuco. Na kraju euharistijskog slavlja molila se Molbenica moćnoj Kraljici Ružarija, koja se tradicionalno moli 8. svibnja u podne.

Slavlje je nastavljeno za zajedničkim stolom, u krugu redovničke obitelji, jer su obitelji sestara u ovoj situaciji bile zapriječene doći na slavlje, uz radosnu pjesmu i čestitke iz naših zajednica.

Zaštita blažene Djevice Marije nad Redom propovjednika

Na današnji dan, 8. svibnja, slavi dominikanska obitelj zaštitu blažene Djevice Marije nad čitavim Redom. Od kuda potječe to uvjerenje o Gospinoj zaštiti i ljubavi  sv. Dominika prema njoj, govori svjedočenje bl. Cecilije o viđenju sv. Dominika.

Jedanput, pošto je blaženi Dominik prenoćio u crkvi moleći se do ponoći, izađe iz crkve, uđe u spavalište te na ulazu u spavalište počne moliti. Dok je bio u molitvi, pogledavši drugi dio spavališta, ugleda tri prekrasne gospođe, od kojih ona u sredini bijaše časnija i dostojanstvenija. Jedna je od njih nosila prekrasnu posudu a druga škropilo, koje je pružala onoj gospođi u sredini. A ta je gospođa škropila braću i blagoslivljala ih znakom križa. Konačno ona reče blaženom Dominiku: „Ja sam ona koju vi svaku večer zazivate. I kad kažete: Svrni, dakle, odvjetnice naša, padam ničice pred svojim Sinom moleći da sačuva taj Red.“

No, kad blaženi Dominik pogleda unaokolo, vidje redovnike svih redova pred Bogom, a nijednoga od svojih ne vidje. Stade gorko plakati, i ne usudi se približiti Gospodinu ni njegovoj Majci. Tada mu Gospa dade znak rukom da pristupi. No, on se ne usudi dok ga i Gospodin ne pozva.

Blaženi Dominik pristupi i pade ničice pred njima plačući gorko. Gospodin mu reče da ustane. Pošto ustade, zapita Gospodin: „Zašto tako gorko plačeš?“ On reče: „Plačem zato što ovdje vidim redovnike svih redova, a iz mojega Reda ne vidim nikoga.“ Reče mi Gospodin: „Hoćeš li vidjeti svoj Red?“ Odgovori dršćući: „Da, Gospodine.“ Nato blažena Djevica razgrne plašt kojim je bila zaogrnuta, raširi ga pred blaženim Dominikom toliko da je, kako se činilo, obuhvatio cijelu nebesku domovinu, a pod njim vidje veliko mnoštvo braće.

Tad se blaženi Dominik prostre, zahvali Gospodinu i blaženoj Djevici, njegovoj majci, a onda viđenje iščeznu. Vrativši se sebi, zazvoni na Službu čitanja. Kad završi Služba čitanja, pozove braću na samostanski sastanak te im održi velik i prekrasan govor, potičući ih na ljubav i štovanje prema blaženoj Djevici Mariji. Među ostalim, ispriča im i to viđenje.

O Dobrom Pastiru i Juditi u duhovnim vježbama

Na nedjelju Dobrog Pastira, voditelj duhovnih vježbi govorio je o dvije teme. O Dobrom Pastiru i o našim ranama. Upitao nas je čujemo li glas Pastira za kojim smo pošle? Kada smo u tami, u dubokom bunaru koji je zatrpan blatom, čujemo li kako nas On doziva? Druga tema toga dana bile su naše rane. One nisu nešto čega se trebamo bojati, čega se trebamo stidjeti, i Isus ih je imao. Da nemamo rane, naš život ne bi bio potpun, ne bismo bili ono što jesmo, onakve kakve nas Bog želi. Njih trebamo predati Isusu, i tada će one biti plodonosne, tada će se iz njih roditi nešto novo, nešto dobro, kao što se to dogodilo i s Njegovim ranama.

Poslije podne smo se skupa sa sestrama iz Šibenika uputile na Visovac kod braće franjevaca. Na predivnom otoku usred rijeke, mogle smo osjetiti duboki mir koji se može osjetiti samo na takvom mjestu. Tišinu prirode zamijenio je zvuk molitve krunice i pjesme iz crkve Majke od Milosti u kojoj su nam se pridružila i 3 novaka i dvojica starijih franjevaca. Fratri su nam pokazali svoj mali otok i govorili o burnoj povijesti i zanimljivostima vezanim uz taj samostan. Na kraju smo imali priliku probati i visovačku rakiju koju sami prave.

s. Marta Turi

Peti dan duhovnih vježbi započeli smo predavanjem o ženi, o važnosti, svetosti i posebnosti žene. Pater je to predavanje temeljio na knjizi o Juditi. Judita, snažna, bogobojazna žena koja je vrlo rano postala udovicom i nakon što joj je muž umro odlučila je ostati njemu vjerna i obučena u kostrijet i posteći posvetila je svoj život molitvi. Dok prvih šest poglavlja govori o svijetu bez žene gdje se samo muškarci igraju ratovanja u sedmom poglavlju nam dolazi jedna mudra udovica koja poziva na red gradske starješine i koja odlučuje uzeti stvari u svoje, tj. Božje ruke. Pater nam je govorio o ljepoti takve žene koja u današnjem svijetu i mentalitetu nema vrijednosti. Dok se sve vrti oko materijalnog i oko kulta tijela i gdje se ljepota gleda samo kao neki objekt preko kojeg se može postići sreća, karijera i ugled u društvu, tu se suprotstavlja Judita čija ljepota isijava iz njene čiste duše kroz njeno lice. Nije važno kako tijelo izgleda, koje mane ili nedostatke mislimo da imamo, zato što iz njega ne proizlazi prava ljepota i privlačnost nego iz lica, iz očiju, iz bora, iz osmjeha i iz lica koje nije sakriveno fasadom šminke. Pater nam je ovim predavanjima pokušao podići svijest o nama samima, o našoj snazi koju mi kao žene imamo, o našoj ljepoti i o samopouzdanju koje mi kao žene trebamo imati. Na misi je propovijedao o dobrome pastiru i ima jedna slika koju je rekao a koja me je baš pogodila. To je slika o Isusu kao pastiru koji kada vidi da je pašnjak, da je trava presušila, on ne seli svoje ovce na drugi pašnjak nego ranjava sebe, prolijeva svoju krv i njome škropi i zaljeva tu suhu zemlju i travu kako bi se natopila tom tekućinom tom živom vodom kako bi njegove ovce imale hrane u izobilju. On žrtvuje sebe, svoj život za život svojih ovaca. Moćna slika. Nakon popodnevnog predavanja imali smo klanjanje pred presvetim koje je isto predvodio pater uz pomoć svoje gitare i lijepih pjesama s kojima inače započinjemo i završavamo svako naše predavanje. Dan smo završile šetnjom u okolici i s krunicom u ruci.

 

s. Irena Lušo

 

Kratki osvrti na predavanja u duhovnim vježbama

Drugi dan duhovnih vježbi imali smo dva predavanja (kao i ostale dane koji slijede). Jedno predavanje bilo je ujutro, a drugo predavanje poslijepodne. No, oba predavanja su bila prožeta istom tematikom.  Pater Arek Krasicki govorio je o Emausu iz jedne drugačije perspektive. Budući da je pater doktor biblijskih znanosti, predavanja se temelje na Riječi Božjoj, na onome temeljnom za izgradnju kršćanskog života, a tako i redovničkog. Kroz evanđeoski tekst govorio je o značenju Emausa u odnosu na Jeruzalem, Božji grad. Što je točno Emaus – jedno mjesto, selo gdje su se uputili razočarani i beznadni učenici koji su zapravo već čuli svjedočanstvo učenika i žena koje su pohodile grob, ali unatoč tome ostaju zagledali u ovozemaljsko, međusobno se prepiru i putem susreću Isusa odnosno za njih stranca. Ta dva učenika bježe od mjesta gdje je Isus uskrsnuo, od svetoga grada i odlaze u skroz beznačajno mjesto, tamo gdje se ništa ne događa, u Emaus.  Što znači biti razočaran u životu, doživjeti nešto što nam nanosi tugu i bol i kako ne zadržati pogled uprt u ovozemaljsko već graditi sebe u odnosu prema Isusu odnosno Bogu. Svaki dio evanđeoskog teksta bio je prožet tumačenjem naše svakodnevnice i života na koji smo se odlučile kao redovnice. Uistinu zanimljiv pristup ovom tekstu iz evanđelja po Luki, koji do sada nismo čuli u takvoj interpretaciji, ali nam je ostavilo prostora da promišljamo o Božjoj Riječi koja je uvijek drugačija, duboka, neiscrpna za svakoga od nas koji joj dolazimo otvorena srca.

s. Manes Puškarić OP

 

Trećaga dana slijedila su predavanja p. Areka na temu: Zrela žena. Uvod u ovu zanimljivu temu bio je upravo biblijski ulomak o Marti i Mariji kao savršen primjer kako od nezrelih duhovnih žena napraviti zrele, duhovne žene.

Zajedničkim snagama pokušali smo prepoznati karakteristike zrelih i nezrelih žena:

Žena postaje zrela tada kada zna da neke stvari mora napustiti, one mogu pričekati sa strane i nisu toliko nužne.
Zrela žena nikada neće pomisliti: Bez mene ovaj svijet će se raspasti, jer ona može u svom srcu napraviti distancu.
Zrela žena prepoznaje svoje poslanje, ona zna svoju misiju, vrijednost i svoje crte. Zna da je drugačija od ostalih žena i zna da ne mora biti ista kao i druge žena. Svi koji pokušavaju graditi svoj identitet na usporedbama s drugim, nisu zreli.

Kroz šaljive zgode i nezgode iz života, smijeh i pjesmu zaključili smo prvi dio predavanja iza kojeg je slijedio kratki predah, a nakon njega euharistijsko slavlje u samostanskoj kapelici.

Popodne smo slušale drugi dio predavanja p. Areka o zrelim ženama i zaključili kako je zrela žena ta koja ne sluša sebe, svoje emocije, svoje misli i fantazije, nego o svemu pita Isusa.
Njegovo mišljenje joj je važno jer jednostavno žena mora ući u dubinu osluškivanja Boga.

Glavna poruka je u slušanju Isusa jer samo u njemu se možemo oblikovati u zrelu osobu i prepoznati svoju misiju. Ovdje se kao potencijalna opasnost krije upravo naša mašta u kojoj se vrlo lako možemo izgubiti. Upravo je Marija bila ta koja je najviše osluškivala Božji glas.

s. Natalija Cindrić Op

Posjet šibenskom biskupu u miru mons. Anti Ivasu

Mi, najmlađe sestre, sestre u formaciji u zajedništvu s časnom majkom s. Jakom Vuco, č. priorom šibenskog samostana Gospe od Ružarija s. Rahelom Rukavinom i s. Ljubicom Jurić posjetile smo 2. svibnja šibenskog biskupa u miru, biskupa Antu Ivasa u njegovoj biskupskoj kući u Šibeniku. U radosti i smijehu proveli smo trenutke druženja. Biskup Ivas pokazao nam je svoj vrt koji vjerno i strpljivo uređuje, brine o mnogobrojnim biljkama, uređuje i sam gradi sjenicu sv. Josipu, zaštitniku dobre smrti a ono zanimljivo jest stolica ispod jedne smokve u vrtu gdje će uskoro doći, kako biskup najavljuje, natpis ”Vidio sam te pod smokvom”! Nešto uistinu predivno, takvim vrijednostima i uravnoteženim i Bogom darovanim stvarima posvetiti svoju treću dob, svoj zlatni put nakon dugogodišnjih susreta i iskustava. Sve nas je nadahnuo i potaknuo da slijedimo njegov tako jednostavan a veličanstven primjer!

s. Manes Puškarić OP

Duhovne vježbe za sestre u formaciji

U Šibeniku su u četvrtak 30. travnja započele duhovne vježbe za sestre u formaciji, a predvodi ih pater Arkadiusz Krasicki CSSp (Družba Duha Svetoga), predavač biblijskih predmeta na Teološko-katehetskom odjelu u Zadru te pomoćnik u pastoralu mladih, braka i obitelji Šibenske biskupije, a trenutno pastoralno djeluje u župama Zablaće i Mandalina.

Duhovne su vježbe započele u četvrtak uvečer zazivom Duha Svetoga i misnim slavljem na kojem je pater Arek u propovijedi dotaknuo dvije teme važne za svaku osobu posvećena života: čežnja i umiranje. Za čim doista čeznemo?, pozvani smo zapitati se, posebno za čim čeznemo dok slavimo svetu misu. Jesmo li zaista prisutni, je li Isus kojeg ćemo primiti u pričesti objekt naše čežnje ili su nam misli raspršene i usmjerene na stvari i druge osobe? Isus je kruh života, kruh koji nastaje od brašna i vode. A brašno nastaje od zrnja pšenice. Dakle, da bismo dobili kruh, zrno mora umrijeti, tek tako može postati hrana za druge. Jesmo li mi spremni „umrijeti“ da bismo našli pravi život?, upitao je pater, unoseći u izlaganje brojne primjere iz života i formacije, kako bi prisutne sestre potaknuo na promišljanje o vlastitom načinu življenja posvećenog života.

Od Zlatnih vrata Dioklecijanove palače, preko Lore do Škrapa

Svaka zajednica ima svoju povijest, ali i svoju pretpovijest. Za današnji samostan sv. Katarine Sijenske na splitskim Škrapama mogli bismo kazati da je njegova pretpovijest počela u 18. stoljeću u gradskom predjelu Lora.

Naime, godine 1731. Splitom je harala kuga. Među ostalima, razboljeli su se svi članovi obitelji Mihovila Vukasovića iz splitskoga Lučca. Prenesen u bolnicu, Mihovil je shvatio da mu se život bliži kraju, pa je potkraj listopada te godine zamolio don Petra Božića, župnika Lučca, da sastavi njegovu oporuku.
Njome je samostanu dominikanskih trećoredica sv. Martina (kod Zlatnih vrata u Splitu) ostavio zemljište u Lori.

Sestre su to zemljište najčešće davale u najam težacima, a u prvoj polovici 20. stoljeća same su ga obrađivale dolazeći iz samostana sv. Martina i iz drugih splitskih filijala, osobito iz Pučke, tj. Gradske kuhinje.

Prema pisanju s. Vjekoslave Poljanić, sestre koje su radile u toj ustanovi više puta su izrazile želju i potrebu da u Lori podignu kućicu za odmor, ali za to nisu imale novca. Doznavši za tu njihovu želju, uprava Gradske kuhinje im je, iz zahvalnosti za samoprijegorni rad u toj ustanovi, o svom trošku 1940. podignula kuću za odmor u Lori.

No, nekoliko godina poslije Drugoga svjetskoga rata, komunističke vlasti dale su sestrama do znanja da će morati napustiti imanje u Lori, jer je vojska 1950. odlučila izgraditi ondje skladišta.

Nakon dugotrajne pravne borbe vlasti su u prosincu 1953. donijele odluku da će dominikankama umjesto kuće u Lori sagraditi drugu na Škrapama. Ovim rješenjem određen je daljnji tijek događaja, koji su svoj epilog dobili 1955. kada je vojska konačno na Škrapama izgradila dominikankama zamjensku kuću.

Dana 5. listopada te godine posljednja starješica Inočenca Tadić i sestre Henrika Sambrailo, Augustina Tanasković i Sibilina Baničević napustile su Loru i preselile u novu kuću na Škrapama.

Vojska je njihove pokretnine ukrcala na kamion i prevezla iz Lore na Škrape, gdje je splitski biskup Frane Franić, uz asistenciju dekana splitskoga stolnoga Kaptola, msgr. Herkulana Lugera, istoga dana blagoslovio novu sestrinsku kuću, slavio prvu Misu u kućnoj kapeli i održao prigodni govor.

Tekst Ivan Armanda