Preminula s. Sofija Aladžić

S. Sofija Marija Aladžić blago je preminula u utorak, 24. ožujka 2020. u samostanu sv. Dominika u Subotici u 83. godini života i 64. godini redovništa. Sprovod će biti u četvrtak, 26. ožujka, na Senćanskom groblju u Subotici.
S. Sofija rođena je u Subotici 30. ožujka 1937. godine od oca Josipa i majke Terezije Horvat. Krštena je u župnoj crkvi sv. Jurja i dobila ime Marija. Imala je još brata i sestru u obitelji. Nakon završene srednje tekstilne škole radila je kao pomoćnica u jednom poduzeću. Kao zrela djevojka privučena primjerom i oduševljenjem bijelih sestara koje su stigle u njezinu rodnu župu 1947. godine, Marija se pridružuje toj zajednici 9. studenoga 1954. odlazeći u Korčulu s još nekoliko djevojaka. Novicijat je započela 8. svibnja 1955., prve zavjete položila 24. svibnja 1956., a doživotne 8. svibnja 1961.
Godine 1964. iz Korčule dolazi u Tavankut gdje je vrlo kratko vršila sakristansku službu. 1965. dolazi u Suboticu u župu sv. Jurja također za sakristanku i ostaje do 1983. To razdoblje života s. Sofija je često spominjala kao najljepše. Bila je mlada i poletna, hrabra i požrtvovna. Uređivala je crkvu, crkveno ruho, čistila snijeg kojim su nekada zime obilovale. Po naravi je bila vedra i spremna na šalu. Pričala je kako su sestre živjele skromno, ali u slozi i ljubavi.
Iz Subotice je bila premještena u Korčulu gdje je imala brigu za braću dominikance i crkvu sv. Nikole. Godine 1989. ponovno se vraća u Suboticu. Nekoliko godina je uz dozvolu poglavara vodila brigu o svom bolesnom ocu. Nakon njegove smrti s. Sofija je živjela u sestarskoj zajednici u Subotici i bila kuharica dokle god je mogla. Dugi niz godina pobolijevala je od različitih bolesti, no i uz njih trudila se uvijek davati u zajednici koliko je mogla. To što je kao djevojka naučila šivati usavršila je u samostanu, te je uvijek dobro došlo što je znala sašiti nešto sestrama i to je rado činila. Bila je tiha, samozatajna i miroljubiva.
S. Sofija bila je iskreno pobožna, odana molitvi, kako osobnoj tako i zajedničkoj. Voljela je čitati duhovnu literaturu i katolički tisak te je bila upućena u događanja u Crkvi i svijetu.
Epidemija korona virusa zatvorila je državne granice i onemogućila putovanja, te nismo mogle poći na sprovod našoj dragoj s. Sofiji. Duhovnom i molitvenom povezanošću iskazujemo blizinu našim sestrama u Subotici. A svima koji su priskočili u pomoć sestrama u svemu što je trebalo u organiziranju sprovoda i pokazali svoju ljudsku i kršćansku blizinu, od srca zahvaljujemo, moleći da ih sve Bog blagoslovi, a našoj s. Sofiji udijeli nebesku radost.

Ispraćaj i sprovod s. Cecilije Škriljevečki

Ispraćaj s. Cecilije iz Virja bio je u srijedu 18. ožujka 2020., poslije podne.  Lijes s njezinim tijelom je stigao u 13 sati, uz pratnju crkvenih zvona. Bio je izložen u crkvi i narod je počeo dolaziti, naizmjenično oko lijesa. Trebalo je poštivati pravila kriznog stožera radi sprečavanja korone virusa, pa se nije moglo skupiti najednom više naroda. U 17 sati je bila svečana misa zadušnica, u kojoj su sudjelovala čak četvorica svećenika: domaći župnik vlč. Marijan Kovačić, vlč. Davor Šumandi, vlč. Mirko Horvatić i vlč. Ivica Sinanović. Propovijedao je vlč. Davor, domaći sin, kojega je s. Cecilija, još kao dječaka, poučavala vjeronauk. U crkvi su bili samo najbliža rodbina, sestre, gradonačelnik Mirko Perok, pjevači i svećenici. Svi nazočni, a osobito pjevački zbor s posebnim su se ganućem i zahvalnošću oprostili od s. Cecilije. Sprovod s. Cecilije bio je u petak, 20. ožujka 2020. na groblju Miroševac u Zagrebu, u nazočnosti najbližih članova obitelji, braće dominikanaca i sestara dominikanki. Sprovodne je obrede vodio o. Alojz Čubelić. Na sprovodu je pjevao pripjevni psalam fr. Bonifacije Franjo, OP, Virovac, nekadašnji učenik s. Cecilije. S. Cecilija Škriljevečki, krsnim imenom Milka, rođena je 12. svibnja 1949. u Škriljevcu, župa Margečan, od oca Slavka i majke Bare rođ. Koščak. Od devetero djece, ona je bila treća po redu. U školi su učitelji zapazili njen izuzetan talent za crtanje i pisanje, za učenje stranih jezika i pjevanje. Osjetivši Božji poziv u redovništvo 1962. godine pristupila je zajednici sestara dominikanki u Korčuli. Kad je obukla redovnički habit 1966., dobila je ime s. Cecilija. Nakon prvih zavjeta, 1968. poslana je s još nekim sestrama, u Italiju, u jednu međunarodnu zajednicu sestara dominikanki, gdje su trebale, uz učenje francuskog i talijanskog jezika, ujedno još više upoznati pravi dominikanski duh. Godine 1973., u svojstvu katehistice djelovala je deset godina u Zavidovićima, u Bosni. Od 1983. do 1989. bila je, kao katehistica i orguljašica u Gružu, kod dominikanaca. Tu je iskoristila prigodu, te je u Srednjoj muzičkoj školi usavršila svoje glazbeno umijeće, osobito solo pjevanje. Potom, od godine 1989. do 1995., djeluje u Orebiću odakle je premještena u Virje, gdje je ostala 25 godina, odnosno, do svoje nenadane smrti. Tu je osim župne kateheze, predavala i vjeronauk u školi. Vodila je župni zbor i liturgijsko pjevanje. Koliko je to sve bilo prožeto duhom vjere i ljubavi posvjedočila je u oproštajnom govoru jedna članica zbora: „Zauvijek smo utkali u naša srca kako ste nas naučili pjesmom spoznati Trojedinog Boga i osjetiti njegovu dobrotu, blagost i ljubav. S ponosom ističemo da ste u svojoj skromnosti i vjeri bili najvjerniji i najčvršći posrednik između nas i Gospodina. Uvijek ste nas vrijedno, strpljivo i majčinski brižno vodili svojom vedrinom i vrijednim savjetima kroz pjesmu, molitvu i život te nas naučili kako srcem razumjeti otpjevane riječi. Na taj način ste nas nenametljivo, ali sigurno vodili prema duhovnom ispunjenju i Božjem blagoslovu. Naučili ste nas pjevati srcem te kako svoje svakodnevne misli okrenuti prema Kristu Spasitelju.“  

Bogu, Redu i virovskom narodu

„Djeco, piše da je razmetni sin jeo rogač koji su jele svinje. A znate li vi kako rogač izgleda?“ upitala je s. Cecilija na satu vjeronauka virovsku djecu starosti kojih 8 ili 9 godina koja, kao podravska čeljad, nisu rogač nikad vidjela. Idući put na sat s. Cecilija donosi plod rogača, vjerojatno s Korčule, kako bi djeca vidjela njegov izgled. Prije Pepelnice Cecilija donosi u školu pepeo i na vjeronauku pokazuje kako će zapravo izgledati pepeljenje u crkvi. Sličan slučaj događa se pred Cvjetnicu, čekaju se maslinove grančice s Korčule, jer ako ne stignu virovska djeca mogu donijeti u crkvu jedino kitice cvijeća iz domaćih vrtova, a ne maslinove grančice kakvima se pozdravljalo Isusa u Jeruzalemu. A da je s. Cecilija bila omiljena među djecom potvrđuje i da su prije sata pred nju trčala djeca iz cijelog hodnika, ne samo onog razreda u koji je trebala doći na sat. Tako se sjećam da je jednom, okružena tom četom malih Virovki i Virovaca, zabunom skrenula u krivi razred i u hipu obrisala ploču na kojoj je bio zadatak koji je učiteljica ostavila djeci preko odmora.

Puno bi se takvih anegdota moglo ispričati o s. Ceciliji, dominikanki koja je, kroz 24 godine aktivnog apostolata u Virju, ostavila dubok trag u životu mjesta i župe Virje. Kolike generacije djece je sa župnicima spremila za prvu pričest, kolika vjenčanja su uz Božji blagoslov bila obogaćena za Ave Mariu izvedenu Cecilijinim sopranom, koliko kaleža za misu pripremljeno njezinim rukama, koliko svečanosti u župi pripremljeno probama zbora, koliko savjeta izrečeno, a vjerojatno izmoljeno i duhovnih zvanja.

Mala rastom, ali velika autoritetom, snagom i voljom godina je s. Cecilija radila s malim i velikim Virovcima.  Nije bilo u crkvi onoga koji nije vidio prije mise kako Cecilija iz sakristije „vreba“ čitače, zatim žurno pali svijeće na oltaru te odjednom s kora svira orgulje i započinje pjesmu. A pjesma, to je bilo ono što ju opisuje. Kao školovana i nadarena solo pjevačica vješto je i rado s. Cecilija pjevala psalme na misama, uvježbavala zbor, djecu za priredbe i uvijek naglašavala na proživljenost onoga što se pjeva; zato se nikad nije na isti način pjevalo za Božić i npr. u korizmeno doba. Svakoj noti dao se duh koji je obuzimao sve okupljene vjernike. Nisam ni slutio da ću tog prijepodneva, 17. ožujka 2020. razgovarajući preko telefona s Cecilijom koja je, između ostalog, pjevala stihove pjesme „Jer ti si milosrdan“ posljednji put čuti njen glas. Gotovo da nije bilo telefonskog razgovora u kojem se nije pričalo o repertoarima za mise, a naročito o traženju novih stvari koje je, dakako, odmah preko telefona i otpjevala.  Poslijepodne tog istog dana primam pozive od nekoliko Virovaca koji mi javljaju tužne vijesti. Na sprovodu basa iz zbora, Josipa Levaka, Ceciliji je pozlilo. Idući poziv javlja da je Cecilija preminula. Prenagli šok i nezamisliv scenarij, gotovo kao iz filma ili romana.

Zanimljiva je priča upravo tog pjevača Josipa Levaka koji mi je vjerno kazivao kako je za vrijeme gostovanja virovskog zbora u Korčuli rekao tadašnjoj časnoj majci:“ Sestra Alemka je bila deset godina, sestra Leonija je bila deset godina, sestra Milena je bila deset godina. Uvijek ste mijenjali orguljašice nakon deset godina, ali to meni nije po volji.“ Tada je zamolio časnu majku da s. Ceciliju ne asignira iz Virja dok je on živ. I tako se naš Joža hvalio da je zbog njegove molbe Cecilija u Virju već 24 godine. Tko bi mogao i pomisliti da će upravo na Jožinom sprovodu i sama s. Cecilija poći u nebeske dvore. Vjerojatno je baš u tom trenutku na gozbi Vječnoga Kralja trebao netko takav tko će otključati crkvu, organizirati čitače, napraviti popis Žive krunice,  zapaliti svijeće i popeti se na kor k anđelima, tom rajskom zboru, podijeliti note i započeti vječnu pjesmu hvale pred prijestoljem Svevišnjega, Onoga kome je posvetila cijeli svoj život.

Neka je Gospodin nagradi vječnim životom za sva učinjena dobra tijekom cijelog zemaljskog života, a napose apostolata u župi Virje.

fr. Bonifacije Franjo OP

Zagreb, 18. ožujka 2020.

Preminula s. Cecilija Škriljevečki

Naša s. Cecilija (Milka) Škriljevečki iznenada je preminula u utorak, 17. ožujka, na putu do bolnice, nakon što joj je pozlilo. Živjela je i djelovala u našoj zajednici u Virju dugi niz godina kao vrsna i zauzeta katehistica i orguljašica, odakle ju je Gospodin pozvao k sebi. Ispraćaj i sveta misa zadušnica slavljena je u župi Virje u srijedu, 18. ožujka, a pogreb drage pokojnice bit će u petak, 20. ožujka u 10 sati na Miroševcu. Neka joj Gospodin bude vječna nagrada i radost!

s. Manes Puškarić diplomirala s najboljim prosjekom ocjena

U Zagrebu je 11. ožujka 2020. godine proslavljen Dan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na Šalati, dan kada su ujedno svečano uručene diplome diplomantima navedenog fakulteta. Među njima bila sam i ja, s. Manes Puškarić, koja sam svečano primila svoju diplomu magistre teologije. Uz to dobila sam i dekanovu nagradu i priznanje za najbolji prosjek ocjena na filozofsko-teološkom studiju u akademskoj godini 2018./2020. Prosjek ocjena bio mi je 5,00. Da se podsjetimo, diplomirala sam 11. srpnja 2019. godine na katedri fundamentalne teologije pod mentorstvom doc. dr. sc. Tomislava Kovača, a tema rada bila je ”Ljudska sloboda u islamu. Pokušaj prikaza i kršćanskog vrednovanja”. Sama podjela diploma bila je okrunjena i svečanim govorom velikog kancelara KBF-a u Zagrebu kardinala Josipa Bozanića, koji je studentima napomenuo važnost radosti istine u studiranju i prenošenju naučenoga. Uz mene su taj dan bili prisutni moji roditelji i rođena sestra te moje sestre dominikanke. Nakon svečanosti podjele diplome, svi smo se zajedno uputili na zajednički ručak. Sve je bilo u duhu radosti i zajedništva. Lijepo je također bilo ponovno susresti svoje kolege i kolegice iz studentskih dana, čuti kako su se i oni snašli, gdje rade i jesu li zadovoljni. Zahvalna na godinama studija radosno koračam dalje, sada s druge strane klupe, u nadi da sada ja sijem mlađim naraštajima sjeme kršćanskih vrednota!

Manes Puškarić

Susret novakinja u Bojkovicama

Susret novakinja u Češkoj Republici organizirale su češke dominikanke od 5. do 8. ožujak 2020. u Bojkovicama. Na susret su bile pozvane novakinje iz Mađarske, Slovačke, Engleske i Hrvatske, no sestre iz Slovačke nisu uspjele doći. Nas tri novakinje iz Hrvatske uputile smo se iz Zagreba sa našom časnom majkom. Nakon 7 sati vožnje stigle smo u Bojkovice 2 sata prije predviđenog vremena dolaska pa smo se išle prošetati da upoznamo grad. Sestre u tom gradu imaju srednju pedagošku školu i unutar škole se nalazi njihov samostan gdje živi njihovih 5 sestara. Pored škole se nalazi đački dom kojeg isto tako drže sestre i u kojem smo mi bile smještene. Nakon što smo se smjestile imale smo zajedničku molitvu časoslova na latinskom s pojedinim dijelovima časoslova koje smo molile svaka na svom jeziku. Nakon večernje smo imale zajedničku večeru te rekreaciju gdje je svaka zemlja predstavila svoju zajednicu putem prezentacije na računalu, a nakon predstavljanja smo igrale različite igre kako bismo se bolje upoznale. Idući dan kao i svaki nakon toga nam je započeo doručkom zatim smo molile Jutarnju. Nakon toga smo imale predavanje o životu svete Katarine Sijenske koje je vodila njihova sestra Benedicta koja inače živi u Pragu, po struci je povjesničarka, a u slobodno vrijeme već 20 godina radi razne predmete od keramike. Predavanje je vodila na češkom a pripremala ih je iz biografije bl. Rajmunda, njenog Dijaloga te sačuvanih pisama. Njihova sestra juniorka Marie koja nam je prevodila na engleski nam je isto tako održala jednu radionicu na kojoj je donijela razne predmete iz svakodnevnoga života pomoću kojih nam je pokazala kako se može meditirati ne samo nad Svetim pismom nego nad svime što nas okružuje a neki od tih predmeta su bili punjač za mobitel, dezodorans, toplomjer, školjke, kamenje… U 11:30 smo svaki dan imale misu koju je na latinskom vodio češki brat dominikanac. Svaki dan je druga zemlja predvodila pjevanje i čitanja su bila svaka na drugom jeziku. Nakon mise smo išli na ručak u obližnji Dom kulture. Nakon ručka smo imale malo slobodnog vremena pa opet predavanje u 14 sati. U subotu smo se nakon ručka uputile do Velehrada, njihovog svetišta, udaljenog manje od sat vremena autom. Jedan dio puta do tamo smo išle autom (oko 30 min) a zatim pješke oko sat vremena lijepo asfaltiranim puteljkom kroz zelena brda. Taj puteljak do Velehrada ima postaje otajstava krunice tako da smo izmolile jedno otajstvo (na latinskom naravno) a poslije smo put nastavile razgovarajući i diveći se ljepoti krajolika. Velehrad ima prekrasnu veliku baziliku koju se stvarno isplati vidjeti. Puna je kipova i cijela je oslikana sve do svoda kojem zbog fenomenalno nadarenih slikara izgleda poput neba, kraljevstva Božjega, kojem ne vidite kraja. Bazilika je puna kapelica a iza prekrasnog a jednostavnog kamenog oltara se nalazi grob kardinala Tomáša Špidlíka (koji je u procesu proglašenja blaženim) koji je ukrašen divnim detaljnim sitnim mozaikom koji isto krasi i dio oltara. Kroz sredinu sa lijeve i desne strane se nalazi veličanstveni korovi izrađeni od tri vrste drveta a koji su inače pod zaštitom UNESCO-a. Ispod bazilike se nalazi kripta koja je ujedno i muzej i spomen češkim mučenicima a slijedi vanjske zidove bazilike tako da izgleda kao labirint a vodi u krug i trebalo nam je nekih 30 minuta da ju obiđemo. Unutar kripte se nalazi i zlatna ruža koju je papa Ivan Pavao II. darovao jednom kada je bio u posjeti. Navečer smo imale nakon Večernje i večere kratko klanjanje pred Presvetim, a sestre iz Češke su se tom prigodom potrudile pa svima nama ispisale čitanje za meditaciju svakoj na njenom jeziku. Pjevale smo na latinskom pjesme i TAIZE pjesmarica uz koje nas je pratila jedna njihova sestra laganim prebiranjem žica na gitari. Tamo nas je sveukupno bilo 10 novakinja, 4 iz Mađarske, 2 iz Engleske i 1 iz Češke, a raspon godina od 21 do 48. Idući dan u nedjelju nakon ručka smo se pozdravile sa sestrama i oko 14 sati smo se uputile prema Zagrebu. Bilo nam je jako lijepo i zahvalne smo što nam se uspjela pružiti prilika za takav susret i putovanje.

s. Irena Lušo

 

 

Susret dominikanskih novakinja u Češkoj

Susret dominikanskih novakinja održava se u Bojkovicama, u Češkoj, od 5. do 8. ožujka. Susret je okupio novakinje iz Hrvatske, Mađarske, Češke, Slovačke i Velike Britanije. Na susretu sudjeluju naše novakinje sa časnom majkom s. Jakom Vuco. Uz zajedničku molitvu, upoznavanje i druženje novakinje će imati priliku promišljati o sv. Katarini Sijenskoj.  

Održano biskupijsko natjecanje iz vjeronauka u Dubrovniku

Biskupijsko natjecanje iz vjeronauka održano je u ponedjeljak, 2. ožujka u klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku. Natjecalo se šeste ekipa iz osnovne škole i pet ekipa iz srednje škole. Ekipe za natjecanje su pripremale i vodile s. Anita Sučić (OŠ) i s. Barbara Bagudić (SŠ). Uigrana ekipa koju je nekoliko godina pripremala s. Anita i koja je sudjelovala već na državnom natjecanju, odličnom se pokazala i u srednjoj školi. Osvojili su prvo mjesto na biskupijskom/županijskom natjecanju te idu na državno natjecanje.

Više na linku http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=7477:prva-mjesta-na-natjecanju-iz-vjeronauka-osvojili-su-o%C5%A1-marina-dr%C5%BEi%C4%87a-i-s%C5%A1-petra-%C5%A1egedina&Itemid=466

Duhovno-korizmeni susret za roditelje

U našemu vrtiću 27.02.2020. održan je duhovno-korizmeni susret za roditelje. Voditelj susreta je bio vlć. Dražen Radigović, župnik u Kašini i voditelj zajednice Dobri Pastir.

Osvrt na duhovnu obnovu napisala je mama Nikolina Augustinović

Razveselila sam se kad sam vidjela plakat da će korizmenu duhovnu obnovu voditi upravo vlč. Dražen Radigović.  Možda je razlog i taj što me je vlč. Dražen prvi “upoznao” s Isusom kad sam još bila srednjoškolka kad je bio kapelan župe Krista Kralja. S obzirom da sam već od prije upoznata sa predavanjem vlč. Dražena znala sam da će termin od sat vremena biti izazov. Jako je brzo vrijeme prošlo jer je uistinu predavanje bilo prožeto s mnoštvom primjera iz stvarnog života i na taj način se sve bolje zapamti. Bilo je puno započetih i otvorenih tema o kojima bi se moglo pričati satima. Ono što je mene osobno potaknulo je da zaista Bogu dajem više vremena. Umjesto TV-a, radia, mobitela, ostati u tišini i Gospodinu predati sve i dati mu svoje vrijeme. Samo tako će sve biti lakše kroz dan. Jako su mi ostale riječi kako se odnosimo jedni prema drugima i prema djeci. Životni tempo je takav da smo uvijek u nekim problemima i žurbi i ponekad se otresemo jedni na druge i na djecu ružnim riječima a to zaista boli i ostavlja posljedice za koje nismo ni svjesni. Trudit ću se ne reagirati odmah impulzivno i brojati u sebi da me prvi val bijesa prođe. Djeca gledaju u nas odrasle i u nama vide uzor i preuzimaju obrazac ponašanja. Zaboravljamo da nas oni vide i kad mislimo da nas ne vide. Ako nam LJUBAV prema bližnjemu bude više u mislima i djelima i naša djeca će se tako ponašati.

Vjerujem da nećemo čekati slijedeću korizmu da ponovno imamo priliku slušati ovakvo predavanje koje će nas potaknuti na pozitivne promjene u našim životima i obiteljima.