Oni ne htjedoše doći

Isus poziva! Neumorno poziva mene i tebe na već pripravljenu gozbu. Koje li časti za svakoga od nas! „No oni ne htjedoše doći“ kaže prispodoba.

Problem je u tome što djelima pokazujemo da ne želimo biti Isusovi sustolnici, ni njegovi suputnici ni njegovi sugovornici. Znam, čujem da me zove, ali mu svojim ponašanjem pokazujem da me ne zanima, da ne marim za njegov zov. Imam ja svoj život, svoje planove i ciljeve, a sustolništvo s njim uključuje promjenu života, obraćenje od vlastitih zastranjenja i propusta. Poniznosti mi treba, odricanja od usvojenih loših stavova i navika, stečenih uvjerenja i svojevoljnosti.

Možda se zaletimo u Gospodarevu svadbenu dvoranu, ali smo brže vani nego li se unutra smjestimo, jer shvatimo da ne posjedujemo svadbene haljine, ni čiste nakane, ni srca slična Gospodarevu. Upravo je to ta svadbena haljina: život sličan životu njegova Sina, misli i osjećaji u suglasju s njegovima, srce puno milosrđa i prihvaćanja. Samo su takvi dostojni biti na gozbi njegove ljubavi, stanovnici njegova Kraljevstva. Kraljevstvo njegovo nije namijenjeno samo Izabranom Narodu, svećeničkom i redovničkom staležu. Svi su pozvani, svi su dobrodošli, samo im haljina treba.

Ne zavaravajmo se, haljina se ne tkaje lijepim riječima, lažnim osmijehom, glumljenom ljubaznošću, njene niti su naporan rad na sebi samome, odricanje od svega što nije po Isusovim mjerilima. Bijela svadbena haljina je satkana od ljubavi i dobrote, od napora i žrtve. Putem kojim je Krist prošao i mi trebamo proći. Treba uprtiti svoj križ i za njim se uspinjati uz Kalvariju života. Nikada nas Isus nije poučio da svoj križ uprtimo na leđa drugoga, već da ga sami nosimo na svojim ramenima. To je Kristov poziv koji nas na svadbu vječnoga života poziva.

Isprike Kralj naših srdaca ne prihvaća, jer je to samo način otimanja križu vlastitog života. Ništa važnije na ovome svijetu nije od tkanja haljine za svadbu Kraljeva Sina. Sve drugo je prazan hod, udaljavanje od cilja i od sretne vječnosti. Ako i sve na ovoj zemlji postignemo a udaljimo se od Božjeg nauma s nama samima nikada nećemo stići do svadbene dvorane. Svi pozvani neće biti odabrani, poručuje nam Kralj svadbe. Ni jedno zvanje na zemlji čovjeku ne jamči automatsko odabranje. Milost Božja i nastojanje živjeti u skladu sa svojim zvanjem, ma koje ono bilo, u suglasju sa svojim Bogom i bližnjim svojim osigurat će nam čast i radost sustolništva s Kraljevim Sinom.

Milost i sredstva su mi nadohvat ruke, a materijala koji traži suze, znoj, odricanje i žrtvu, te tanane niti za tkanje svadbenog ruha, preobilno ima u mom i tvom životu , čovječe. Iskoristiti nam je sve ponuđeno pa ćemo radost i ugođaj svadbene dvorane već ovdje na zemlji osjetiti.

s. Katarina Maglica OP

Sluga sam i vinogradar

Povjerenje. Jedna riječ koja u sebi nosi breme čovječanstva. Riječ koja se najviše lomi od početka postojanja krune stvaranja – čovjeka. Lomi, a opet netko je neprekidno, neumorno obnavlja, ili bolje reći Netko. Čovjek, iznevjeritelj povjerenja, plačući trči u zagrljaj Ocu kako bi ga obnovio i pružio mu priliku. Obdaren svakovrsnim darovima, materijalnim i duhovnim, uživajući u miljeništvu Božjega društva, tako lako zaboravlja tko ga iscjeljuje, tko ga obnavlja, tko ga daruje.

            Učinio nas je vinogradarima. Dao nam je sve. Vidimo li to? Ako ne, u što ili koga onda gledamo? Ogradio nas je ogradom svoje nježne zaštite, dao nam da stvaramo bolji svijet, baš tu gdje nam je dao komadić života da se krećemo i ljubimo, a što smo mi učinili? To je pitanje koje stoji svakom na srcu. Jesmo li vinogradari koji su zaboravili davati plod? Jesmo li vinogradari koji smo se počeli veseliti samo ovozemnim događanjima? Vinogradari koje nije zamislio, koje nije htio takve. Mislimo li da se neće vratiti? Ili, zaboravili smo da nas čeka On negdje tamo, na vratima vinograda, da nas jednom pozove i upita da mu pokažemo plodove?

            On se itekako vraća. Gle, ”prevario” nas je. On se vraća svaki dan, u svakoj osobi koju susretnemo. Šalje svoje sluge, i nas same šalje, ali smo zaboravili da smo njegovi vinogradari (tako dragocjeni, tako posebni) a jedni drugima sluge (služitelji u ljubavi i dobroti). I tako, život nam prolazi u neprepoznavanju, u veseljima materijalnih stvarnosti, u problemima koji nisu problemi, u križevima koje bacamo van ograde našeg vinograda – natovarujući ih nekim drugima na leđa, kao da su oni za njih krivi, pa neka ih i nose…Ali imamo priliku svaki dan to promijeniti. Smisao je u sluzi. Ja sluga. Ti sluga. On sluga. Mi sluge! Jedni drugima, velikodušni i puni sućuti. Ma koliko bolno bilo, koliko teško. Jer ljubiti do boli, to je naše poslanje. Ta Vinogradar nam je dao primjer kako biti Sluga. Slijedimo Ga.

s. Manes Puškarić OP

Sloboda

Što da se kaže? Govorili su već mnogi, ovdje i ondje, uzduž i poprijeko, govorili i putovima hodili i brodili, govorili… I otišli. (Ne osta od riječi ništa.)

Govore i oni koji jesu (ili bar sebi tako kažu), govore i govore i tišinu troše kao stijenj svijeće koja se bori da posve ne ugasne. Govore. A puti se razilaze.

Govorio je i on. Onaj prvi. Nevaljali. Neću. Samo tako. Kako se samo usuđuje. A onaj drugi, tako uzoran, tako mio, da, gospodaru. Ne oče. Gospodaru. Kao onaj što reče, znadoh te, čovjek si strog. Dalek. Hladan. Da, gospodaru. Hoću. Sve ću. Onako kako se meni hoće, samo kad okreneš glavu.

I predomisli se onaj prvi i ne učini kako reče jer nije to mislio, u brzini je izrekao, govorio mislima daleko… No srce bijaše blizu. Ondje. Gdje je otac. I njegov put. Njegove stope. Njegov vinograd. I pođe. (I bijaše sretan.)

A onaj drugi osta. Pri svome. Iza praznih riječi skriven. Iza pozdrava na trgovima i pročelja na gozbama, prazan osta. Sam.

Govorili su mnogi, govore i danas. Pretječu se riječima i putima, ovdje i ondje, uzduž i poprijeko. A onaj pođe, bez riječi. I pođoše drugi poput njega. Kao kradom. Šutke. Da ih nitko ne opazi. (Na njih se ionako ne obraća pažnja.) U vinograd. Puna srca.

U vinograd. Slobodni.

s. Jana Dražić

Radnici posljednjeg sata

Prispodoba o radnicima u vinogradu govori nam mnogo toga. Govori o beskrajnoj Božjoj dobroti, milosrđu i brižnosti, koje, srećom, ne podliježu našoj ljudskoj logici i postupanju. Govori o našoj ljudskoj zlovolji, sebičnosti i zavisti spram drugih. Govori o našoj kivnosti i ljutnji na Boga, o prozivanju Boga zbog njegovih postupaka.

Otac naš nebeski Stvoritelj je i Gospodar ovoga svijeta, ovoga vinograda. Iako nas je stvorio bez nas, neće nas spasiti bez nas. On izlazi svakog trenutka i gleda ima li nekoga tko slobodno odgovara na njegovu ponudu, tko želi raditi u njegovu kraljevstvu, tko želi biti suradnik spasenja. Svakoga tko to želi šalje u svoj vinograd, svakomu daje priliku.

Problem nastaje kod isplate nadnica. Oni od ranoga jutra i treće ure skaču na noge kad čuju da je ista plaća i onima od jedanaeste ure. Ne mogu podnijeti tu „nepravdu“. Ovdje se ne radi o ljudskim i zemaljskim mjerilima i pravdi. Radi se o Božjoj dobroti i nezasluženom daru – spasenju, kojega Bog želi dati svakomu tko pokaže i najmanje želje da mu služi, makar u zadnjem satu svoga života.

Znamo priču o Joni. Htio je pobjeći od Boga i od zadaće propovijedanja poganskoj Ninivi. Zašto? Jer nije želio da se Bog smiluje Ninivljanima, i to mu predbacuje: “Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ.“ (Jon 4,2) To je bila najava Božje ljubavi i milosrđa prema svakom narodu i svakom čovjeku koja je dosegla svoj vrhunac u objavi Isusa Krista.

Starozavjetno čitanje današnje nedjelje također tumači način Božjeg postupanja: „Nek’ bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek’ se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,”riječ je Jahvina. “Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” (Iz 55, 7-9)

Bog nas poziva na promjenu našega stava i odnosa prema bližnjemu. Da napustimo svoju zlovolju i mrzovolju i istinski se radujemo zbog jednog obraćenog grešnika. Potrebni su radnici u vinogradu, kao i u žetvi, koji će biti na poslu u rano jutro kako bi podnoseći napor i žegu dana bili suradnici spasenja svoje braće.

Ova prispodoba nam daje nadu. Nikada nije kasno i neće biti kasno zaželjeti spasenje i primiti ga kao dar. Uostalom, kad se dogodi obraćenje onih za koje to nikada ne bismo rekli, ipak se znamo radovati i slaviti Boga zbog njegovih čudesnih puteva. Bog se može poslužiti radnicima posljednjeg sata kako bi druge priveo spasenju. Nagrada koju gospodar dijeli uvečer, to jest na kraju života, nije zaslužena plaća, nego besplatni dar.

s. Blaženka Rudić OP

Gospodine, koliko puta da oprostim?

Današnje Evanđelje pred nas stavlja događaj koji u Petru budi sumnju u to koliko puta treba oprostiti, ali i Isusov odgovor kojim ga želi odmaknuti od naslijeđene logike iz koje dolazi Petrovo pitanje.Isus pred Petra donosi priču. Stavlja ga pred izazov jedne prispodobe iz koje se vidi kamo ga Isus vodi.

Uvijek je bilo teško praštati i tako će, najvjerojatnije, i ostati. Opraštanje se teško probija. Ono se ne događa se preko noći, ali uvelike uklanja mrak iz naših odnosa. Često se nađemo u stanju u kojem na vlastitoj koži vidimo kako je teško praštati i otvarati zatrpane putove međuljudskih odnosa. I nije to naš današnji problem. S tim su se nosili ljudi svih naraštaja, pa tako i mi danas.

Da bi razumjeli kamo Isus vodi Petra potrebno je krenuti od svijesti da se Božja ljubav ne može zaslužiti. Moramo odrasti u školi Božjega prihvaćanja kako bismo se osposobili za umijeće praštanje koje nas uvodi u iskustvo Boga na zemlji. Jer kako nam govori Evanđelist Ivan: „Bog je ljubav!“

Opraštanje je dinamika srca. Da bi znali i mogli oprostiti moramo ići u školu Božjega srca. A to je nešto uvijek iznova teško i izazovno. Teško je jer se naša priroda buni, jer se opraštanje doživljava kao poraz, kao ismijavanje, jer se naši prirodni mehanizmi trebaju nadići i slomiti, a Evanđelje bi htjelo da se vodimo Božjim pogledom na čovjeka koji čovjeka pretječe praštanjem. To je teško. I bolno. Ali nije nemoguće.

Da je moguće, posebno kad su udarci neočekivani i veoma bolni, najbolje možemo naučiti iz Isusova primjera. Jer, Pismo kaže: „Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“

Možda i sami, poput Petra,  često puta pred Isusa istresemo pitanje: „Gospodine, koliko puta da oprostim?“

Pitanje je, imamo li hrabrosti prihvatiti Isusov odgovor?!

Odgovor glasi: Onoliko puta sve dok više ne postoji ništa što se treba oprostiti i dok se sva bol ne izbriše. Onoliko puta sve dok nas lanci prošlosti više neće moći čvrsto držati u svom zagrljaju. Onoliko puta sve dok ne postanemo slobodni da budemo onakve osobe kakvima Bog želi da budemo. Onoliko puta sve dok ne budemo u stanju ispuniti sudbunu koju je Bog rezervirao posebno za svakoga pojedinoga od nas.

Jer… Petre, prihvati da je Bog drugačiji od ljudskih predodžbi.  Petre, Božja su mjerila drugačija od naših. Petre,  gledaj na svijet i čovjeka u njemu Božjim očima. Petre, vjeruj i spoznaj da Božja ljubav nema mjere. Petre, Bog nas jednako i bezuvjetno ljubi i onda kad smo u grijehu.

Petre, koliko puta si Ga zatajio? Petre, koliko ti je puta oprošteno?

 Dakle, koliko puta oprostiti i zašto?

Koliko god puta treba da bi mogli hodati u slobodi za koju nas je Krist otkupio!

A ti, Petre, ljubiš li me toliko?

s. Natalija Cindrić, OP

Pitanja koja su zdrava

Promislimo kada smo zadnji put čuli neko kvalitetno pitanje. Pitanje koje je u nama uistinu potaknulo promišljanje o samome sebi, svome životu i odnosu prema svemu i svima što odnosno koje susrećemo. Možda, ukoliko počnemo o tome promišljati, shvatimo da ljudi ne postavljaju puno pitanja. Današnji svijet svodi se na servirane informacije, već dokazane na subjektivnoj razini bez potrebe objektivne analize. Božja Riječ je puna pitanja, pitanja koja Isus postavlja svojim učenicima odnosno nama. Pitanja su to koja ne zadobivaju bore vremena, koja su uvijek svježa i aktualna. I u evanđelju XXII. nedjelje kroz godinu opet susrećemo pitanje (jer taj smo slučaj imali i prethodnu nedjelju). Zapravo, susrećemo dva pitanja: ”Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?”.

Možda netko od nas ne voli da mu se postavljaju pitanja. Možda. Možda netko od nas nije niti doživio da mu netko uputi kvalitetno i zdravo pitanje o kojem bi mogao promisliti i dati odgovor. Možda očekujemo previše od ljudi. Isus je zato pun pitanja koja nas ne mogu razočarati, koja nas mogu samo uputiti na njega – Istinu. Pitanja su to o kojima možemo promišljati satima, danima, godinama – cijeli život. Ali odgovor ne smije ostati izostavljen. Odnosno odgovori. Jer Isusova pitanja neiscrpna su riznica mogućih odgovora koji ne mogu biti krivi ako su vođeni istinom. Odgovori će ponekad biti bolni. Možda ne ponekad, već češće. A zašto? Zato što je ovaj svijet takav. Preopterećen informacijama, užurbanošću, slikama i lažnim humanizmom kojemu je zadnja instanca zahvalnosti neki novoosmišljeni bog Svemir, a ne Isus Krist, pravi Bog i pravi Čovjek.

I tako povućeni u taj vrtlog ovozemaljskih zbivanja zaboravljamo slušati Isusova pitanja, davati odgovore. Posljedično zaboravljamo sukobe i nesporazume rješavati razgovor, postavljanjem osobama zdravih pitanja, a sve nam više postaje srcu drago komentiranje, ogovaranje, donošenje vlastitih zaključaka, borba za svoja prava i mjesto pod suncem. U tri riječi: zaboravljamo ono bitno.

Doista, što će koristiti čovjeku ako sve to stekne, a životu svojem naudi? Ako život izgubi. Ako izgubi iskren pogled, iskren osmijeh, velikodušan zagrljaj i iskrenost u odnosima? Ništa. Ostaje ono što je nudio filozof Nietzche – nihilizam. Mi možemo prereći to ovako – Bog koji preko nas više ne živi. Nemojmo mi biti takvi, nego budimo i ostanimo pravi kršćani, Bogu posvećeni u radosti istine i ne zaboravimo promišljati – ponajviše i ponajprije o vlastitome životu.

s. Manes Puškarić OP

„Što govore ljudi? Tko je Sin čovječji?“ (Mt 16,13)

Isus je svoje učenike doveo u poganski kraj, u Cezareju Filipovu. Grad sagrađen na stijeni, posvuda kipovi raznih poganskih bogova. Odmah do stijene, ili bolje kazati, iz stijene jedan od izvora rijeke Jordana zalog je života raslinju i ljudima. Sama simbolika puno govori. Sin čovječji i sin Božji; kraj židovski se susreće s poganskim područjem; stijena kao slika stalnosti i neuništivosti , čovjek opunomoćen da predstavlja Boga na zemlji, da postane njegova produžena ruka.

Neobičan razgovor između Učitelja i učenika uvodi nas u tajnu Isusova božanstva. Jasno je učenicima, i nama je jasno, da je Isus najneobičniji ljudski potomak. Mnogi od nas se tu zaustave i cijeli život tu ostane, dalje ni dublje ne zalazi.

Isus je stvarna povijesna ličnost, u svemu poseban, u svom življenju i naučavanju, u odnosu prema Ocu Nebeskom i prema čovjeku. Svojom pojavom i stavom je privlačio mase. I danas mu se dive, citiraju njegove riječi, vrednuju njegova djela i nauku. Kao i nekada, mnogi požure za njim, a onda se zaustave, okreću mu leđa, počinju u njega sumnjati i sve u vezi s njim stavljaju pod veliki upitnik. Uvijek su to oni koji Isusa vide kao „jednog od…“

Isus čovjeka ne želi kao dio mase, ne želi da se hrani tuđim mišljenjem i stavovima, jer to nema snagu osobnog iskustva, uvjerenosti ni vjere, nema snagu susreta. Takav čovjek brzo postaje plijen tuđeg mišljenja i uvjerenja, zauzima se za neprovjerene ideje drugoga, brani tuđa razmišljanja, bije tuđe bojeve. Mišljenje mase ga izdiže,  odatle dobiva poticaj i snagu. Zaboravlja da sve što od ljudi dolazi podliježe promjenjivosti, brzo se usvaja, ali se brzo i napušta. Čovjek nije siguran suputnik, nije nepresušni izvor snage, nema dovoljno ljubavi koja bi se za pojedinca žrtvovala.

Isusu je važno ono što je u duši svakog pojedinca, što ili tko ga nadahnjuje i potiče, kod koga traži snagu i pomoć za život.

Isusovo drugo pitanje  je mnogo osobnije, upućeno meni i tebi: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“ Znam li odgovor na postavljeno pitanje? Je li moj odgovor jednako jasan i jednoznačan kao samo  pitanje ili slovkam vlastitu misao , osobni odgovor, dokazujući tako da sam i sam dio mase i da me ona nosi kao divlja bujica. Ni učenici koji su ga u stopu pratili pune tri godine nisu se iskazali. Spuštali su pogled do svoje nutrine, ali uzalud, odgovora nisu nalazili. Petar prekida šutnju i svečano izjavljuje: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga Živoga“ (Mt 16, 13-20)

Sama izjava snažno odjekuje među svim učenicima, ali i kroz cijelu  povijest spasenja. Isus nije „jedan od…“ Isus je Krist, obećani Mesija, Sin Boga živoga. Ta istina  je plodna snagom i sigurnošću, divljenjem i prihvaćanjem. Može čovjeka mijenjati, ponuditi mu oslonac i sigurnost.

Znade Isus Da takva jasnoća ne dolazi od tijela i krvi, već od Oca njegova. Jedino Otac Nebeski znade tko je Sin. Zna i onaj kome Otac otkrije.  Onaj tko  shvati značenje te tvrdnje sposoban je na svojim plećima ponijeti odgovornost i na njega se mogu osloniti i Bog i čovjek. Upravo zato Isus Petru povjerava odgovornost za svoju Crkvu. Povjerava mu i ključeve Kraljevstva Nebeskoga. Naziva ga stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu koju ni vrata paklena neće nadvladati.

Petar se oslanja na Kristovu riječ i obećanje, preuzima svoje poslanje i vjerno ga vrši unatoč svojoj ljudskoj krhkosti.  Otajstvo Isusova dolaska na svijet i njegovo uzvišeno poslanje odjeknulo je u Petrovu biću, odlučnosti i vjeri. Petar je čovjek vjere koji priznaje svoju grešnost, krhkost i nedoraslost povjerenoj službi, ali svoje uzdanje, nadu i povjerenje stavlja u Boga. Postaje produžena Gospodinova ruka u svom vremenu, jer u Očevo ime djeluje i nastupa.

Među svim staležima Isus pronalazi svoje poslanike, ali Petru je dao prvenstvo među svima, baš kao što je on Očev ljubljeni Sin  prvenac. Očevu volju je do kraja ispunio, plativši je mukom i smrću, odbacivanjem i neshvaćanjem. Istim putem prolaze svi koji se bore za „Kristovu stvar“, ali sve uspijevaju izdržati jer trajno ostaju na trsu, od njega crpe snagu, crpe život. I oni su čuli, baš kao i Petar, Isusove riječi: A ja tebi kažem…

s. Katarina Maglica OP

Na kraju

Na kraju čežnje. Na kraju čekanja. Dođe Ilija na brdo Horeb. Da pronađe. Da susretne. Da vidljivo bude, opipljivo, razumu objašnjivo, čvrsto da se rukama prevrće, gleda. Zna. Pa pomisli, to je. Ali ne bijaše. Dok ne prođe što je imalo proći. Pa kraj dođe čekanju.

Na kraju odvojenosti. Na kraju sebe. Reče Pavao, ražalošćen što ne razumiju. Što se traži gdje nema, što se na svoju sliku kule podiže. Od pijeska. Od pijeska.

Na kraju dana. Na kraju drugih. Sam. Pa po moru hoditi. I bez riječi. (Govorilo se dovoljno.) Biti. Vidljivo, opipljivo. Ovdje. A ipak neobjašnjivo. Na kraju.

Jer, morao je proći vihor, i morao je proći potres, i morao je proći oganj. Da ono od pijeska nestane, da se progleda drugačije. Da se povjeruje. I po vodi hodi.

Na kraju čežnje. Na kraju odvojenosti.

Na kraju traženja. Na kraju tuge.

Ljubav.

Ljubav.

s. Jana Dražić OP

 

 

Kruh koji daje život

Prisjećam se riječi jedne pjesme koju smo rado pjevali u mladim danima: S nama si, Kriste, danas i sutra, želimo kraljevstvo tvoje. Hraniš nas sobom u naša jutra, želimo kraljevstvo tvoje. Riječi života gladni, budi nam sunce i snaga, istine velike žedni nećemo prolaznog blaga.

Čovjekova glad i žeđ govore o njegovoj nedostatnosti, o njegovoj potrebi da život održava i podržava kako ne bi umro. Govori o nasušnoj potrebi za Drugim i drugima, za neprolaznim životom i ljubavlju. I troši čovjek puno na ono što ne siti. Misli kako bi mu još ovo i ono bilo dovoljno za sreću i puninu. Bog preko proroka Izaije poziva na pravi izvor i obećava pravi kruh. Besplatno. Samo ima jedan uvjet. Kaže: Mene poslušajte i dobro ćete jesti. Mene poslušajte i duša će vam živjeti. Bog je spreman dati sve što nam je potrebno. Ono najdublje za čim nam duša žudi. Ali mi ne slušamo. Tragamo za nekim drugim izvorima i drugim kruhom.

Bog nas prvi ljubi. Svoju ljubav nam je pokazao u Isusu Kristu. Mnogi su išli za Isusom i tražili ga. Njemu se sažali nad silnim mnoštvom. Prvo je ozdravio bolesnike, a onda ih nahranio kruhom umnažajući ono malo što su imali kod sebe. Jeli su, nasitili se i još je preostalo. Evanđelist Ivan u svom evanđelju opisuje i daljnji tijek događaja nakon umnažanja kruha. Mnoštvo je sutradan tražilo Isusa. On im je počeo govoriti o sebi kao o kruhu. Ponudio im je sebe kao ispunjenje svih njihovih gladi i čežnje. Mnogi su ga nakon toga ostavili. Teško je primiti Boga. Teško je odreći se svojih zamisli o Bogu i načinu kako on treba ispuniti naše potrebe. No, on je vjeran i strpljiv. Zna da su svi naši pokušaji i sva naša lutanja zapravo bogotraženje.

Sveti Pavao govori da nas ni jedna situacija neće odijeliti i rastaviti od ljubavi Božje u Kristu. To ponajprije znači da nas Bog nikad neće napustiti, ni u kakvoj nevolji. Njegova vjernost i ljubav su garancija da i mi možemo izdržati sve nevolje i kušnje, i pobijediti po onome koji nas ljubi. Da ga možemo susresti onda kad umiremo, kad život gubimo. Jer on je prošao kroz sve to i uskrsnuo. Može nam darovati život vječni i ljubav za kojom gladujemo i žeđamo. On nas poziva da ga poslušamo i povjerujemo njegovoj riječi.

s. Blaženka Rudić OP

Sakriveno blago

U evanđelju današnjeg dana Isus poziva na vjernost prvom Blaženstvu i to opet služeći se prispodobama. Prispodoba, kako nam je donosi evanđelist Matej, govori o Kraljevstvu nebeskom.

Isus uči ljude mudrosti koja je potrebna da mogu u Kraljevstvo Božje. I upravo radi toga, Njegovo je poučavanje živo. Ono djeluje na duh i srce, potiče na djelovanje. Isus uspoređuje Kraljevstvo nebesko s „blagom sakrivenim na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu”. Još uspoređuje Kraljevstvo nebesko s „trgovcem koji traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjen biser, ode, rasproda sve što je imao i kupi ga”.

Obje zgode govore o otkriću jednog blaga. U oba slučaja onaj koji je blago našao žuri se da proda sve što ima kako bi zadobio blago. To blago je Kraljevstvo nebesko.

Sakriveno je to blago, a opet prisutno u svijetu. Mnogima blizu, a ipak ga tek rijetki otkrivaju. Ako i otkriveno, nije vrednovano onoliko koliko zaslužuje. Mnogo puta zanemareno, jer kraljevstvo zemaljsko je više voljeno, više žuđeno, više potrebno… I samo onaj pronicava srca spoznaje razliku između vječnoga i prolaznoga, između prividnoga i bitnoga. Samo takav, pronicava srca, prodaje sve što ima kako bi ga stekao. Stekao blago – vječni život u vječnom i blaženom zajedništvu s Bogom.

Da sačuva svoj zemaljski život, čovjek je pripravan izgubiti sva svoja dobra; zašto da onda ne učini isto ili još više da si osigura vječni život? Istina je da je čovjek nemoćan i ograničen, ali potrebno je ustrajati svim snagama kako bi sačuvao nepokolebljivost duha. Jer sakriveno blago čeka da ga pronađe. Baš kako kaže naširoko poznata rečenica iz romana slavnog pisca: “Čovjek može biti uništen, ali nipošto poražen.”

Do istog zaključka vodi nas i zgoda o mreži punoj riba.

 Isus ovom zgodom ističe kako je  važna konačna situacija, ona vječna. Ali i ona je pripremana u vremenu.  Pripremana od čovjeka pronicava srca koji radi sa pravom mudrošću. S vjerom. A vjera… vjera je traganje. Zato je potrebno krenuti u potragu poput nekadašnjih tragača za zlatom. Pred kraljevstvom nebeskim čovjek ne može biti pasivan, mora uložiti trud, upotrijebiti i svoj um i svoje osjećaje i svoj fizički napor. Kraljevstvo je sada  prikriveno, ali će se upornom tragaču otkriti i tada je potrebno u njemu prepoznati najveće blago. Ono je Božji dar. Ne može ga se kupiti. Ali može se, i mora, potruditi oko okolnosti koje će pomoći da ga se nađe i da ga primijeti.

Zgodama iz današnjeg evanđelja Isus nam želi usaditi u glavu i srce činjenicu kako pred Bogom postoji u životu samo jedna velika prilika, velika šansa. Zato treba sada djelovati. Treba se sada odlučiti, bez oklijevanja, bez zadrške. Imamo li dovoljno odvažnosti za takav posvemašnji ulog?

Jedan je tako živio. Ljubio. Zaslužio Kraljevstvo Božje sebi i nama.

Zamolimo Gospodina da nam otvori oči za vrijednost Kraljevstva nebeskoga.

s. Natalija Cindrić OP