Uredi, moj Bože, moje življenje

Kroz osobnu radost i patnju upoznajemo sami sebe, svoje granice, odgajamo se za suočavanje s unutarnjim i vanjskim ograničenjima i odskočnim daskama.

Ljudski život je i borba koja čovjeka baca na koljena kako bi se i na koljenima borio za Boga i Božje jer ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja.

Imamo dovoljno nedvojbenih prilika u kojima možemo pronaći odgovor na pitanje: Robujem li sebi i drugima ili služim Bogu?

                           Iz dubine, Gospodine, vapajem k Tebi.

Osobna krivnja je nalik na provaliju, veliku dubinu koja nas dijeli od Boga, od Života. Utapamo se u području smrti, odijeljeni od Života jer se uporno ne odričemo grijeha, nema kajanja u nama. Biramo Život – uteći se Božjem Milosrđu po kojem je Sotoni došao kraj ili biramo Smrt – bježanje i skrivanje svoje golotinje.

Uviđam li vlastitu odgovornost za osobne odabire ili tražim krivce u osobama i socijalno poželjnim ponašanjima koji mnome upravljaju?

                           Dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: „Izvan sebe je!“

Isus je sa strašću živio za svoga Oca i služio Mu do kraja, prihvaćao je izazove, preuzimao rizike. Nije povremeno niti privremeno živio Očevu volju, već autentično i radikalno – korjenito, beskompromisno i dosljedno.

Krist se nije sustezao podnijeti križ. Poznavao je srca ljudi, znao je koliko ona mogu biti nevjerna, prevrtljiva i mlaka. Nisu Ga razumjeli niti njegovi najbliži po krvi, po vjeri. Ulagali su napore da ga zaustave, da Ga zadrže u granicama poželjnog i dopuštenog. Nisu Ga prepoznali niti razumjeli, a živio je s njima, bio je dio njihove svakodnevnice. Jesam li i ja ‘izvan sebe’ ili se u sebi bavim sobom i drugima, daleko od Božjeg pogleda, zatvorenih ušiju za Njegovu Riječ koja ne pristaje na kompromise.

Obuzdavamo li sebe i svoje bližnje u onome što je dobro, Bogu milo? Pozivamo li se i mi pritom na ljudske obzire kako bismo se obranili te objasnili i opravdali svoje neispunjavanje zadaće – da s Isusovom strašću branimo ono što je Božje, na opće dobro i dobro pojedinca?

            I okruži pogledom po onima što su sjedili oko Njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“

Kada Gospodin svrne na mene svoj pogled, hoće li, na temelju onoga što vidi, moći reći – evo majke moje, evo braće moje?

Sv. Toma Akvinski je molio Gospodina za mudro uređenje života, molio je ovako: Udijeli mi, milosrdni Bože, da žarko želim što je tebi milo, da razborito istražujem, istinski prepoznajem i savršeno ispunjam na hvalu i slavu Tvoga Imena. Uredi, moj Bože, moje življenje: ono što od mene tražiš da činim, daj mi da znam, i podaj da to izvršim kako treba i kako koristi duši mojoj!

s. Mirjam Peričić OP

“Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”

Sam Isus je jedanaestorici, jer Jude već nije bilo s njima, naredio da pođu na Goru. A koju drugu nego na Brdo Blaženstava? Tamo ih je On, Uskrsli, dočekao. Prepoznali su ga, pali pred njega na koljena, duboko uvjereni u njegovo božanstvo. Duh Sveti ih je poučio i prosvijetlio, unio jasnoću u njihove konfuzne misli i stavove.

Čovjek se samo pred Bogom spušta na koljena i klanja mu se. Ipak, Matej otkriva da neki posumnjaše. Teško je ustvrditi da Matej misli na tu jedanaestoricu. Mnogi od nas ostalih su upravo ti koji sumnjaju. Svi smo mi pozvani biti učenici i svi smo dobili zadatak sve ljude na zemlji učiniti njegovim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Važan je ovaj dio teksta u kojem je izražen zadatak svim Isusovim učenicima, ali je važna i pouka kako to provesti u djelo: ‘ učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.’

Tek tada slijedi obećanje: „ I  evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ Isus naređuje, traži, poučava i obećava. Svi se koraci trebaju ispoštovati.

Spremni smo mi ispuniti Isusove riječi, ali se mnogo puta nalazimo između onih za koje je kazano: “ A neki posumnjaše.“ Sumnjamo jer se osjećamo preslabi za tako uzvišenu zadaću, sumnjamo jer nismo dorasli Isusu, njegovim djelima i ljubavi koja ga je poslala u smrt na križu, sumnjamo jer sebe dobro poznajemo i znamo da nismo uporni u dobru, da brzo odustajemo i povlačimo se.

Osjećamo i znamo da Isus ne zove sve ljude propovijedati riječima već životom, što podrazumijeva život življen po njegovim naputcima, po Blaženstvima i Dekalogu. Tada ćemo osjećati Božju blizinu, kupati se u Božjoj ljubavi, u ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga, jer je trojstveni Bog s nama do konca svijeta. Usprkos naše nedostojnosti, nedoraslosti i neshvaćanju, pred tajnom Presvetoga Trojstva, brizi i ljubavi za čovjeka, dah nam zastaje.

Isus je do kraja ispunio Očevu volju, a Duh Sveti je na djelu trajno. Isus nam ga obećao i šalje nam ga po sakramentima kako bi čovjeka vodio, poticao, unosio jasnoću u pogled i djelovanje, kako bi čovjeka vratio u krilo Očevo.

Tajna je u življenju ljubavi kroz odnose, u ispunjenju obaveza, u odgovornosti prema svome poslanju. Nas vidljivo ne bičuju, ne razapinju, ne krune trnjem. Mi danas imamo druga pomagala kojima druge izlažemo patnji, nemiru, nesigurnosti. Imamo ubojite riječi i nedolične postupke življenja obaveza  ljudskih i staleških, posjedujemo zavist, da ne kažem mržnju, izvlačimo se od svojih obaveza kako bi ih nekome drugome natovarili. Gdje uspijemo zamaglimo okoliš, zajednicu u kojoj živimo prepustimo samoj sebi neka se bori za opstanak i život dostojan čovjeka, radilo se o obitelji ili duhovnoj zajednici, o našem radnom kolektivu ili političkoj stranci.

Samo je ljubav zdrava energija koja donosi poželjne plodove, to je veza čovjeka i Boga, čovjeka i čovjeka. Ne platonska, leteća ljubav, već ona stvarna, konkretna koja ne bježi od žrtve i odricanja. Po tome smo Isusovi učenici ako ljubavlju privlačimo k Bogu one kojima smo poslani.

Isus je govorio i naučavao ono što je i sam radio, zašto se zalagao. I od čovjeka se očekuje da mu bude sličan, da širi njegovo kraljevstvo ljubavi u srca ljudi, u prostor koji nastanjuje, u djelić povijesti koji mu je darovan. Po tome smo sinovi i kćeri trojstvenog Boga, po tome smo dionici božanske ljubavi i božanskog života. Trojstveni Bog je zajedništvo, izvor zajedništva i zalog našeg ljudskog zajedništva. Ljubav i zajedništvo se ne razdvajaju. To je snaga koja nosi svijet, Boga i čovjeka uvrštava u jednu obitelj, ljude spaja i povezuje.

Blagdan Presvetog Trojstva nas poziva da zaronimo u tajnu koju samo Duh Sveti može približiti ljudskom umu.

 

s. Katarina Maglica OP

Boksački meč

               Boks je borilački sport kojeg ili voliš ili ne voliš. Nema sredine. Ili ga možeš gledati ili ne možeš. No, ima u tim borcima nešto vrlo jasno a to je njihova borbenost. Naime, boksači su osobe koje nikad ne odustaju. Imaju pred sobom jasan cilj, a to je biti najbolji u svojoj kategoriji. Ta ustrajnost je jedna lijepa krepost koju oni prenose na područje borilačkih vještina, a koja je itekako potrebna nama kršćanima u našoj svakodnevnoj borbi za ono dobro i istinito, pravedno i lijepo.

            Vjerojatno smo se često u životu osjetili potrebnima braniti pravdu i istinu. Često živimo s mišlju da smo pravedni, da živimo istinu. Znamo što je istina i za nju se borimo. Mi smo branitelji istine i pravde a drugi oko nas – oni su na tom putu, ali nemaju tu milost biti poput nas. Nema to veze, mi smo tu da im pomognemo! Bog nas je izabrao baš za to poslanje – da druge okrećemo na put pravde i istine! Navukli smo boksačke rukavice i krećemo prema svome cilju. Želimo u toj kategoriji biti najbolji. Uostalom, i jesmo tu najbolji. Mi smo već odavno oborili druge našim milosnim životom za istinu i pravdu. Ili?

            Evanđelje s kojim se susrećemo ove nedjelje govori o Istini i Branitelju – o Duhu Svetom. Za nas kršćane život bi bio puno jednostavniji, radosniji i lakši kad bismo sa svojih ruku skinuli krive boksačke rukavice, a u glavi postavili ispravan cilj za koji se borimo te ušli u ring s pravim protivnikom – Zlim, a ostavili na miru one koji nisu naši protivnici, već oni s kojima moramo učiti biti sve ono na što nas je Isus kroz evanđelja prethodnih par tjedana učio  u svojoj molitvi upućenoj Ocu – da svi budemo jedno kao što su Otac, Sin i Duh jedno.

             Koliko god nam to nekad  bilo teško prihvatiti, mi nismo posjednici istine i branitelji pravde. Nitko od nas nije bez grijeha. Biblija nas o tome jasno uči. Za nas kršćane istina nije apstraktan pojam već Osoba, Utjelovljeni Bog, Istina u kojoj smo posvećeni – svi. On je istinska Pravda koji nam je poslao Duha Istine i Branitelja. Ne moramo se boriti sami. Ne trebamo se boriti protiv krivo postavljenih neprijatelja. Na nama je navući rukavice za pravu borbu – molitvu i otvorenost Duhu, uči u ring s jedinim pravim Braniteljem – Duhom i s njim se boriti protiv svih onih koji nam uistinu žele vječnu propast – a to nisu ljudi koje smo pozvani ljubiti i surađivati s njima! U suprotnom, postat ćemo branitelji istine koji se bore protiv Branitelja Istine. Kako ćemo to znati? Po plodovima borbe. Gdje nema mira, radosti, jednostavnosti, požrtvovnosti, i samoodricanja, samozataje – tu nema ni Duha, ali ima zasigurno svakakvih duhova!

s. Manes Puškarić OP

Galeb

Bijaše tako jednom jedan galeb. Poput ostalih. Isti. (Činilo se.) Na proljetnom suncu, na moru života. Šutke.

Za mirnih dana, za ljetne žege, u studeni i ledu, za valova i oluja, bijaše galeb na moru (poput ostalih), jednako nepomičan, jednako daleko (činilo se onima koji gledahu s obale). Kao da nije važno. Kao da nije ovdje.

A onda je jednog dana otišao. Samo tako, ničim izazvan (činilo se onima što gledahu s obale). Raširio je krila. I odletio. Gore, daleko. Gore, u visine.

Drugi su ostali. A on je otišao. I s obale nitko nije mogao vidjeti da ga nema. Jer, ostali su bili ovdje. Nije se opažala praznina.

Bijaše tako jednom On. I bijahu oni oko Njega. Ponekad ustrašeni. Ponekad odvažni. Ali bijahu oko Njega. Uglavnom. A kad On je otišao (gore, daleko, gore, u visine), oni su ostali. Kao da nije važno. Mnogi oko njih možda su mogli reći, nije se opažala praznina. I doista, kad otišao je jedan, odabraše drugog. Da svjedoči. Da bude. I tako odabrahu i one nakon njih, i one poslije, i sve koji će jednako ustrajno, za ljetne žege, u studeni i ledu, za valova i oluja, biti. Samo biti. Jer po njima, i On je bio.

Bijaše jednom jedan galeb. Poput ostalih. Bijahu i oni mnogi, što okupljahu se oko Njega.

Ali nije bio važan galeb. Bilo je važno letjeti.

s. Jana Dražić OP

Ljubite jedni druge

Evanđelje 5. vazmene nedjelje nastavak  je usporedbe o trsu i lozi, što smo slušali prošle nedjelje. Nakon tumačenja povezanosti trsa, loze i vinogradara kojom izražava jedinstvo između njega, Oca i učenika, Isus daje zapovijed ljubavi.

U našem poimanju ljubavi ne bi nam se baš svidjelo na nas netko ljubi zato što mu je to naređeno ili zapovjeđeno. A niti da nama netko naredi i zapovjedi koga ćemo ljubiti. U našem poimanju, najčešće, ljubav je emocija koja izaziva ugodnost, sreću, naš slobodan izbor kome ćemo pokloniti tu emociju i od koga ćemo primiti za uzvrat.

Zapovijed na koju misli Isus nije izvanjska naredba, nego unutarnje slaganje, prianjanje uz plan onoga drugoga. Isus kaže da je i on čuvao zapovijedi svoga Oca te ostaje u Očevoj  ljubavi. Čuvao ih je, ne kao sluga, nego kao sin, kao prijatelj. Na isti način će i učenici ostati u njegovoj ljubavi. Čuvanje Očeve zapovijedi Isus je ostvario savršenom poslušnošću Ocu u izvršenju plana spasenja. Isus nije birao koga će ljubiti. Ljubio je sve koje mu je Otac dao. Ljubio je sve prvi. Umro je ne samo za pravednike, nego i za grešnike. Takva ljubav opisuje se pojmom agape. Agape je ljubav koja ljubi neljubivo, ono što ne bismo nikada izabrali niti ljubili jer nam ne donosi nikakav užitak, niti zadovoljstvo, niti uzvrat.

 Isus kaže: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Promišljanje o ovoj zapovijedi nam može biti uspješno, ali primjena teško ide. Teško, jer se naravan čovjek protivi duhovnome. Agape je plod loze koja je životno povezana s trsom, Isusom. Ona donosi potpunu radost koju obećava Isus. Takvu ljubav u naša srca razlijeva Duh Sveti. A Bog Duha ne daje na mjeru. Daje onima koji mole.

s. Blaženka Rudić OP

“Ja sam trs, vi loze”

Nedjelje poslije Uskrsa imaju zadaću da nam prodube osjećaj euharistije na koju se svake nedjelje okupljamo. Svetopisamski tekstovi pozivaju nas da dublje preispitamo svoju vjeru. A vjera traži mističnu dimenziju. Ona traži naše potpuno predanje. Predajući Kristu sebe dolazimo do iskustva vjere.

Isus nam u Evanđelju govori da je on trs, a mi loze. Ivanovo Evanđelje nudi nam mnoštvo atributa kojima Isus sam sebe naziva kako bi skrenuo pozornost na sebe kao središnjega nositelja i smisla čovjekove egzistencije: Ja sam “kruh života”, ja sam “svjetlo svijeta”, ja sam “vrata ovcama”, ja sam “dobri pastir”, ja sam “put, istina i život”, ja sam “pravi trs”.

Svaki put kad Gospodin govori “Ja sam” – kao da pada jedna koprena s njegove božanske i ljudske tajne. I kao da iznova sja na njegovu licu Božja slava, o kojoj govori na toliko mjesta u svojim spisima i sv. Pavao. Upravo zato Isus danas koristi prelijepu sliku trsa i loze želeći nas uvesti u jedan potpuno novi svijet. Želi nas uvesti u otajstvo vjere.

“Ja sam istinski trs, a Otac moj vinogradar… Ja sam trs, vi loze.”

Kad smo jednom Kristu pristupili i kad nas je On primio, ostajemo s njime otajstveno vezani, baš poput trsa i loze. Poniremo u jedan novi svijet. Svijet, u kojem osjetimo i živimo Kristovu blizinu. Živimo zajedno s njime. Živimo u njemu i on u nama. Svakodnevni znak toga zajedništva je euharistija. Ona je sveti sastanak Boga i čovjeka. I upravo po našem zajedničkom okupljanju i izvršavanju onoga što nam Isus govori u svijetu ćemo biti prepoznati kao kršćani, kao oni koji su Isusovi. Oni koji su izabrani.

Jedino loza koja je na trsu donosi željeni plod. Jedino onaj koji slijedi Isusov poticaj na dobro je u stanju osjetiti korisne posljedice dobra. Samo oni koji su kao loza na trsu osjećaju koliko je lijepo i korisno biti Isusov suradnik.

Isus je izravan u svojem pozivu: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“

Valja samo povjerovati i radovati se Božjoj snazi i blizini. Jer uistinu, bez njega ne možemo učiniti ništa.

“Ako Ti si Trs tada želim i ja Tvoja loza biti

jer tko Te voli ne želi se od Tebe odvojiti.

Tvoja loza zauvijek ja biti želim,

Ne dopusti da se od Tebe odijelim.”

 

s. Natalija Cindrić, OP

Djeca se Božja zovemo i jesmo (1 Iv 3,1)

Zašto tolika pogubljenost oko nas? Zašto depresije? Zašto toliki strah ? Zašto lutamo kao ovce bez pastira?

Ili Gospodinu ne vjerujemo, ili nam je vjera manja od zrna gorušice? Svaki nas redak Svetog Pisma uvjerava da imamo  Dobrog Oca, da je s nama Dobri Pastir, da nam je sve osigurano ovdje i u vječnosti. Svemu smo poučeni, Gospodin Isus nam je dao primjer, a mi :

Slušamo i ne čujemo

Gledamo i ne vidimo

Dotičemo i ne vjerujemo.

Dobri pastir je prošao putovima zemaljskim, susreo se s ljudskom bijedom i nestalnošću, s ljudskom patnjom i križem, s čovjekom koji danas viče HOSANA, a već sutra uzvikuje RASPNI GA!

On je došao upravo radi takvog čovjeka, radi mene ovakvom kakva sam. Budi uvjeren: i radi tebe! Ne dijeli ljude ni po kakvim ljudskim kriterijima, voli svakog čovjeka, radi svakog je prolio svoju krv, svakoga je došao spasiti. On je taj Dobri Pastir. Tisuću razloga je da ga slijedimo i da ga prepoznajemo u svemu: u njegovoj riječi i djelu, u pogledu onih oko nas što zajedno s nama pokušavaju uhvatiti korak s njim.

Mi smo danas dobri pastiri, a već sutra smo najamnici i nije nam do onih oko nas. Bježimo i ostavljamo zajednicu, obitelj, prijatelje, a još spremniji, neprijatelje da se sami bore s vucima grabežljivcima. Nisu to oni planinski vukovi, to su oni koji oko nas hodaju u ovčjem runu, pa nas lako navode na sve što nam zajednicu razara, što zajedništvo trga, što čovjeka ostavlja samog i osamljenog na putu s mobitelom u ruci, s hrpom novca u džepu, ili barem obećanjem da će ga uskoro steći, s lažnim ugledom kojeg stiče prokazujući i umanjujući ugled drugih.

Znamo ponekad biti dobri pastiri svojim suputnicima, ali često ih pokušavamo prestići umanjujući njihovo dostojanstvo, kradući njihovu sigurnost, usmjeravajući ih krivim putovima. A Isus? On se nikada ne pokazuje najamnikom, ne prepušta olako svoje stado vucima. Ta pastir nam je! Njegov Otac je i naš Otac. Ljube nas neizmjerljivom ljubavlju. Koje li sigurnosti u ovim nesigurnim vremenima!

Okrenimo svoj pogled prema njemu, naslonimo svoje uho na njegovu riječ, slijedimo njegov primjer i sigurno ćemo koracati ovom zemljom. „Djeca se Božja zovemo i jesmo“, otkriva nam Ivan evanđelist. Poklonimo se u svom srcu ovom otajstvu i zaboravimo pastire najamnike, ne slijedimo njihov zamamljujući glas koji potkopava sve što čovjeka uzdiže na dostojanstvo djeteta Božjeg.

s. Katarina Maglica OP

Konkretnost i fatamorgana

Fatamorgana je u geofizici optička pojava u Zemljinoj atmosferi u kojoj se pričinja da se u daljini vide određeni predjeli i predmeti, a oni uistinu nisu tu prisutni. Može susresti samo u određenim geografskim dijelovima Zemlje, a najviše na morima i oceanima. Ipak, čini se da u našim životima ima puno fatamorgane koju ne imenujemo tako. Često nam se pričinjaju neke stvari koje nisu takve kakve izgledaju. Isto možemo reći i za osobe, situacije odnosno događaje. Žurimo kroz život plivajući po površini te se bojimo zaroniti na dah. Mislimo li da će nas voda udaviti? Na površini je ipak ljepše. Kontroliramo svoje plivanje, imamo jasan pogled, ne dozvoljavamo da nas nešto dotakne, u daljini vidimo prekrasne predmete i obrise (koji i nisu prisutni već su plod naše mašte). Kako s odnosima, stvarima, situacijama tako i s Trojedinim Bogom – Ocem, Sinom i Duhom. Zaronimo li na dah hoćemo li susresti neke vrste koje nismo prije susreli? Hoćemo li se naći u situaciji u kojoj nismo bili prije? Da. Ali upravo to od nas Bog i traži. Da budemo konkretni.

Dug je to proces. Oni ga vidješe i dalje bijahu preplašeni. Mislili su da je duh. A gle njega – pravo tijelo, s ranama, jede s njima, priča s njima. Mislimo li da je to razdoblje završilo? Ne. Isus nam jasno govori da je on takav i dalje prisutan – konkretan. I to upravo traži od nas. Da ga takvim promatramo, da uskrsnuće ne gledamo apstraktno (plivajući po površini svoga života, zadovoljavajući se mrvicama) već konkretno, životno jer to je naša budućnost, to je smisao našeg života – prazan grob koji govori da nije gotovo i da smrt ima svoj smisao. A mi, kao apostoli, u sumnji i strahu svakodnevnice. Ali ne treba tako biti. Otvorio nam je pamet da razumijemo Riječ, darovao nam je Duha da zaronimo na dah i prepustimo se ljepoti dubina koje skrivaju pravi život, tihi, novu dimenziju koja zahtjeva jakost ali koja daje preglednost i bogatstvo života.

Fatamorgana – zanimljiva naravna pojava. Tvorac svega – Uskrsli – darovao nam je i tu igru prirode. Za one koji znaju da je to samo privid u daljini – donosi divljenje Uskrslome i okretanje konkretnosti vjerničkog odnosno kršćanskog života. Za one koji misle da je u daljini uistinu brod ili više brodova, a ne shvaćaju da je to igra svjetlosti – donosi plivanje po površini, strah i sumnju, vlastitu kontrolu nad životom koja i nije kontrola nego ludost! A trebalo je samo pustiti i dotaknuti Živoga.

s. Manes Puškarić OP

Mir

Ponekad se traži, a ne nalazi. Ponekad opet, dogodi se da se nađe i bez traženja. A ponekad se tako uporno gleda u ono čega nema, a želi se naći, da se posve izgubi i ne vidi nešto veće i bolje što čeka da se dade.

Dogodilo se tako da su tražili, mnogi i na mnoge načine, ali na posve krivom mjestu, kao pogledom u mraku, dok je dar koji im bijaše pripravan svijetlio i od sunca žarče, ali njihovim zatvorenim očima nevidljiv. Neki su opet tražili nešto posve drugo, izgubljeni sebi (možda zbog ne-imanja), drugima smiješni (jer oni su prije već pronašli).

Dogodilo se, dakle, tako da su tražili. Primjerice, ona koja je s ostalima u ranu zoru do groba stigla pa tražila tijelo umjesto Njega. (Smrt je očekivala naći, ne Život.) A onda je ugledala što nije ni znala da traži i možda pomislila kako li je uopće mogla sumnjati.

Neki su, opet, tražili da vide i povrh onoga što drugi vide i govore. Primjerice, on koji nije vjerovao njima okupljenima uvečer tog istog prvog dana u tjednu. Ne, on je znao što traži i kako mora izgledati kad se nađe. (Otvorenih je očiju bio slijep.) A onda je ugledao (jer ga je prisilio da ugleda, jer bi mu drugačije promaklo) i možda isto kao i ona pomislio kako li je uopće mogao sumnjati.

Ponekad se traži, a ne nalazi. A ponekad se cijelim bićem traži nešto posve drugo od onoga što čeka da se dade. Pa kad se napokon otvore oči, zastane se na trenutak u tišini. Jer, što da se kaže? Samo se bez riječi udahne trenutak punine, kad pronađe se i drugog i sebe i Njega.

s. Jana Dražić OP

Srce ljudsko, gore, gore!

Uskrs je najveća kršćanska svetkovina. Blagdan pobjede, života, radosti i nade. On usmjeruje naš pogled prema vječnosti otvarajući nam beskrajne vidike smisla i cilja za koji smo stvoreni.

Isus je od Oca izišao i došao, a onda se opet Ocu vratio. I mi smo izišli od Oca, stvoreni njegovom slobodnom odlukom i ljubavlju. I mi se trebamo Ocu vratiti svojom slobodnom odlukom i ljubavlju. Kada je prvi čovjek, zaveden, promašio svoj cilj, došao je Krist, novi Adam, i postao put prema Ocu. Uklonio je sve prepreke koje su nam smetale: pobijedio je đavla, zlo, grijeh i smrt.

Svetkovina Uskrsa ponajprije je spomen Kristova uskrsnuća. Vraća nas praznome grobu, ženama koje su susrele Isusa, učenicima i njihovoj nevjeri i radosti, susretima s uskrslim Isusom. Uskrsnuće je misterij koji se ne može shvatiti razumom niti znanstveno protumačiti. Može se prihvatiti samo vjerom. Isusovo uskrsnuće može unijeti nadu u naš život da je dobro jače od zla. Može nam pomoći u našim svakodnevnim poteškoćama i problemima. No, sv. Pavao nas upozorava: Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi ( 1Kor 15,19). Uskrs nam daje puno više od toga. Daruje nam naše vlastito uskrsnuće i život vječni.

Smisao Uskrsa i uskrsne vjere sažimlje današnje drugo čitanje. „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.“ ( Kol 3,1-4)

Krist nije došao riješiti (samo) naše zemaljske probleme i potrebe. To je pokazao ne ispunivši očekivanja svoga naroda i svojih učenika. Nisu razumjeli zašto. Ni mi ne razumijemo danas. Svjetlo nam pružaju Pisma. U njima je sve protumačeno što se treba dogoditi s Kristom.

Kada se danas govori o Uskrsu, najčešće je to govor o činjenici Kristova uskrsnuća. Ljudi o tome imaju različita mišljenja. Možda i nije teško povjerovati da je Krist uskrsnuo. No, kakve veze to ima s mojim životom, ovdje i sada, i još više u konačnici?

Neka proslava Uskrsa usmjeri naš pogled i naše srce prema vječnosti, prema Kristu koji je pred nama otišao pripremiti mjesto u slavi Očevoj.

s. Blaženka Rudić OP