Uznesenje Blažene Djevice Marije

        Sveti Ivan Damaščanski u jednoj svojoj propovijedi piše kako ona koja je u porođaju sačuvala nepovrijeđeno djevičanstvo, trebala i sačuvati tijelo posve neraspadnuto i poslije smrti. Trebalo je da ona koja je Stvoritelja kao dječaka u krilu nosila, boravi u božanskim šatorima. Trebalo je da ona koja je gledala svoga Sina na križu gleda svoga Sina kako sjedi uz Oca.

             Danas slavimo nedjelju uskrsnuća Gospodnjega ali i Uznesenje Blažene Djevice Marije. On, sam Bog, uzašao je na nebo kako bi nas otkupio. On, sam Bog, uznesao je na nebo svoju majku Mariju jer je povjerovala, jer je vjerovala i jer vjeru, nadu i ljubav nije gubila u najtežim trenucima svoga života koje nije pokušavala razumijeti – nije imala vremena za to – bila je zauzeta ljubljenjem svoga Sina i njegovih učenika.

            Zato Uznesenje, zato njena veličina, zato Sinovljeva ljubav prema Majci. Ona je ona koja nas, ne samo danas, već i svaki dan, svaki trenutak vodi k Bogu. Mama je uvijek mama, a ima li koji sin koji će svojoj majci, ukoliko je neizmjerno voli, išta odbiti što je čestito? A Marijine zamolbe su samo takve, jer ona je bezgrešna začeta. I zato, spremno hrlimo Majci u zagrljaj. Kod nje smo zaštićeni jer njeno je krilo obasjano toplinom Trojstvene svetosti. Tu smo sigurni. I zato nam srca zajedno s Elizabetom kliču: ”Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!”.

             Danas svoje molbe uputimo Isusu preko Marije. I neka nam to bude utjeha. Da ćemo i mi poput nje jednoga dana klanjati se Bogu koji je čista ljubav, Trojstvu koje je nedokučiva tajna milosti i najdublja posuda milosrđa.

         s. Manes Puškarić OP

Sveti Dominik, svjetlost Crkve

Jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji, u jednom dvorcu, plemićkim se roditeljima rodilo dijete. Obično dijete. Osim možda po snu koji je majka usnula prije njegova rođenja, o psu koji u zubima nosi baklju da zapali svijet. I možda po zvijezdi koja je zasjala na njegovu čelu prilikom krštenja. Obično dijete. Dominik.

Dijete koje je odraslo i u kojem je raslo nešto ne posve od ovoga svijeta, neka neobična snaga i pogled koji je gledao onkraj vidljivoga. Pa ne bi spavao u krevetu, nego na tlu. Pa ne bi ljubomorno čuvao svoje dragocjene knjige, nego ih prodao da drugima dade. Pa bi i samog sebe predati htio da iz ropstva otkupi neznance. Dijete sa zvijezdom na čelu, čovjek sa srcem u zvijezdama, svjetlost Crkve, naučitelj Istine. Čovjek koji je svijetom pronio ne samo oganj Božje ljubavi, nego i bjelinu Istine. Dominik.

Spominjemo se njegova života, slavimo njegovu svetost da nam bude uzorom. U načinu na koji se gleda onkraj. U pronošenju ognja svijetom. U čuvanju bjeline.

Osam stoljeća kasnije njegov je život zanimljiva priča. Tradicija. Samo tradicija koja po njegovoj braći i sestrama i danas živi? Ne, nego život sâm. Jedna običnost pretočena u Božje ruke ispružene bližnjemu. Da se svijetom pronese oganj ljubavi. „Idi pa i ti čini tako“, reče Isus nekom zakonoznancu nakon priče o milosrdnom Samarijancu. Idimo i mi, pa činimo tako, hodeći za Njim po primjeru sv. Dominika. Možda ne na onaj način na koji je to Dominik činio. Možda uopće ne činjenjem, nego ustrajnim bivanjem, izgaranjem dok se sve uokolo mijenja. Dok se čini da se od blještavila svijeta ne vidi mali plamen Božje prisutnosti. Možda doista ne možemo učiniti ništa nego samo biti. Pa i kad se jačina blještavila oko nas mijenja, kad se sjaj pretvori u tamu i obratno, jednakom ustrajnošću i stalnošću samo gorjeti, čuvati bjelinu Istine. „Bog izbija kao svjetlost“, piše Ivo Andrić. Pustimo da i po nama tako bude. Da tradicija ne bude samo lijepa priča, nego živa prisutnost. U tom duhu, neka nam je svima blagoslovljena svetkovina sv. oca Dominika!

s. Jana Dražić OP

Hoćemo Boga, ne kruha!

Pratimo šesto poglavlje Ivanova evanđelja koje govori o sudbonosnom prepoznavanju Isusa kao kruha života. Započeli smo prošle nedjelje izvješćem o čudu umnažanja kruhova. Čitanje šestog poglavlja prate starozavjetni tekstovi u kojima se zrcali pralik Božje ljubavi i brige za njegov narod i pojedince, a koji su najava Božjih čudesa kao punine Objave u Isusu Kristu.

Danas, na osamnaestu nedjelju kroz godinu čitamo izvješće o čudu mane kojom je Bog hranio svoj narod u pustinji. Čudo je nastalo zbog mrmljanja i nezadovoljstva naroda. Sjećanje na Egipat i pune lonce izazvalo je nezadovoljstvo na putu pa makar on vodi i u slobodu. Hoćemo kruha, hoćemo sigurnost. Nećemo slobodu, nećemo neizvjesnost i oskudijevanje. Nećemo Jahvu i njegov put koji je tako težak. Dobili su manu s kojom su nakon nekog vremena bili nezadovoljni. „Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim“ (Br 21,5).

Isusovo čudo umnažanja kruha nastalo je iz potrebe u kojoj su se našli ljudi koji su ga slušali. Ta potreba je zapravo bila idealna prilika „jer je znao što će učiniti“ (Iv 6,6). Čudesno je umnožio kruh i ribe i nahranio mnoštvo. Ljudi su bili zadovoljni. Toliko, da su ga išli tražiti kad je nestao iz njihova vidokruga. No, Isus im odmah kaže razlog zašto ga traže: hoće još kruha. Hoće lagano zadovoljenje svojih svakodnevnih potreba, a ne traže njega, Isusa. Vidjeli su svojim očima čudo, a sada pitaju Isusa koje im znamenje može pokazati da mu mogu vjerovati. Današnji odlomak završava riječima: “Ja sam kruh života.Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ (Iv 6,35)

Znamo u nastavku evanđelja kako su mnogi otišli jer je to bio „tvrd govor“. Kruha više nije bilo, ostao je Isus čije riječi je trebalo prihvatiti vjerom. Samoga Isusa prihvatiti vjerom. Oni su Isusa „iskoristili“ i napustili. Više mi ne služiš i ne trebam te.

To je produkt naše isprazne pameti koja se vodi varavim požudama, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Efežanima.

Gospodine Isuse, obnovi našu pamet u svojoj istini. Daj nas obuci u novog čovjeka, po Bogu stvorena, kojemu neće na prvom mjestu biti kruh, nego ti, jer ti si Kruh Života. Sve ćemo imati ako tebe imamo. Ali i nama je često tako teško hodati pustinjom u koju nas pozivaš kako bismo te susreli. Zalijepljeni smo za svoje požude i sigurnosti. S tobom smo samo kad te mi trebamo za svoje planove i ciljeve. Potreba ćemo uvijek imati i one nikada neće biti do kraja ispunjene bez tebe. Hoćemo tebe, Isuse!

s. Blaženka Rudić OP

Gladni Boga

Današnje Evanđelje pred nas stavlja još jedno Isusovo čudo. Isus je na gori. Ima na raspolaganju pet kruhova i dvije ribe. Iako unaprijed zna što će učiniti želi iskušati svoje učenike. Htio je čuti njihovo mišljenje i vidjeti njihov stav. Zato se i obraća Filipu pitajući ga gdje se može kupiti kruha za toliko mnoštvo.

Svetopisamski tekst prepun je simbolike, pa kao da nas i sam evanđelist izaziva da čitamo između redaka.

Naime, učenici su vidjeli veliku potrebu i usredotočili se na svoja oskudna sredstva. Suočeni sa vlastitom nemoći osjećaju silan strah pred onom silnom svjetinom. Isus je, također, vidio gladno mnoštvo i potrebe ljudi ali na to gleda drugačije od svojih učenika. Na postavljeno pitanje Filip odgovara pritužbom kako novac s kojim raspolažu nije dovoljan da bi se kupilo kruha za sve ono  mnoštvo. Pridružuje mu se i Andrija koji pokazuje dječaka s pet ječmenih kruhova i dvije ribice, ali i to je premalo.

Ovaj prizor nam objavljuje kakva osoba Bog jest. Isus objavljuje Božje obilje. Stavlja naglasak na siromašne i potrebite, a ne na bogate. To potvrđuje svojim zahtjevom upućenom učenicima da podijele i ono malo što imaju: „Dajte im vi jesti.“  I to malo Isusu je dovoljno za nasititi glad mnoštva. On ispred sebe zapravo vidi tisuće svojih izgubljenih sinova, svoje djece. Pred sobom ima tisuće ljudi koje mora duhovno oživjeti. Oni još nisu primili kruh koji im se nudi. Oni još nisu povjerovali da je Isus Krist.

Sljedeći prizor nitko nije očekivao. Muškarci, žene i djeca sjede na travi, bezbrižno blagujući kruh i riba koliko žele. I kao da to nije dovoljno čudesno, od preostalih ulomaka nakupilo se je 12 košarica. Ovime evanđelist naglašava Isusovu predivnu narav. Isus surađuje s nekolicinom ljudi da nahrani mnoštvo. Svojim djelovanjem otkriva kako se Bog odnosi prema nama: on nas krijepi, brižan je, darežljiv i vodi brigu o svim našim potrebama. Puno je simbolike u ovom što smo čuli.

 „Čovjek je putnik u vječnost, život putovanje kroz pustinju bez kruha u torbi. Čovjek je gladan – svi smo gladni. Mnogi kruha, svi Boga: Božje riječi i Božjega kruha. Isus nam je darovao božansku hranu. Čudo s kruhom nije prošlost. Ovo je slika i primjer što on na još čudesniji način čini svaki dan kada slavimo presvetu Euharistiju.“ Ne zaboravimo: već skoro dvije tisuće godina događa se čudo s kruhom na našim oltarima: pretvara ga u kruh svoga tijela. On je hrana koja može zadovoljiti sve naše potrebe i obdariti nas vječnošću, vječnošću za koju smo stvoreni, vječnošću koja nam je obećana i od koje nas nitko i ništa ne može rastaviti jer ona daje smisao našem postojanju.

Neki će se možda zapitati: „A što je s onim preostalim ulomcima?“ E, pa u Božjim očima nešto što je ulomak postaje nešto što vrijedi. Neizmjerno vrijedi! Možda ponekad slabi i bijedni… nije važno. Važno je da ostanemo u košaricama. Važno je da ostanemo u zajedništvu s Isusom, u zajedništvu jedni s drugima. Važno je da onih pet kruhova i dvije ribe koje imamo spremno položimo u Isusove ruke. Njemu je to sasvim dovoljno da vrati smisao našem životu, životima onih kojima nas šalje, jer  u Njegovim rukama sve postaje obilato. Preobilato.

s. Natalija Cindrić, OP

Pođi u osamu i otpočini

U Isusu nestaju sve ljudske podjele – Božji smo. Razlikujemo se među sobom, ali naša različitost nije i ne smije biti uzrok za nastajanje raskola. Ne moramo se bojati razilaženja i razdora u različitosti ako prepoznajemo jedinstvo u Ljubavi – Duhu Svetom.

Tamo gdje je razdor, nema mira, a osobe se hrane tuđom ‘smrću’.

Izmirenje s Bogom dolazi po Križu. Vi koji nekoć bijaste daleko dođoste blizu – po Krvi Kristovoj. Kaže papa Klement: „Popravimo svoj pogled na Krv Kristovu i shvatimo koliko je istinski dragocjena, budući da je izlivena za naše spasenje i donijela milost obraćenja cijelom svijetu.“

Tražim li svoje ili ono što je od Isusa Krista? U opasnosti smo da ništa ne prepuštamo Bogu.

Živimo li blizu ili zajedno? Može li moja zajednica u meni i ja u svojoj zajednici otpočinuti u zahvaljivanju?

Isus nas u svojoj Pastirskoj Ljubav poziva i vodi na tihe izvore. S razlogom nas šalje u osamu, u šutnju, jer ona osposobljava čovjeka za predanje Božjem vodstvu.

Počivanje duše u osami štiti srce od ispraznosti, otvara oči za dobrotu, ruke čini gipkijima za sklapanje na molitvu, za zagrljaj i rad.

Na izvorima tišine primamo potrebne sposobnosti, snagu, strpljenje i hrabrost da naučimo prepoznati Glas – Riječ našega Pastira i slijedimo Ga. Njegov štap i palica su naš oslonac i pomagalo, i ničega se više nećemo bojati ni plašiti, niti ćemo se gubiti.

s. Mirjam Peričić OP

„Poče ih slati dva po dva…„  (Mk 6,7)

Dobro je Isus odvagnuo situaciju i apostole, znao je osobine tih ljudi i što im povjerava. Svjestan težine i odgovornosti zadatka, poznajući njihove slabosti, sposobnosti, ali i ljubav koja im nutrinu oblikuje, usuđuje se njima povjeriti nastavak svoga poslanja.

Godinama im je bio duhovni vođa, usmjeravao im misli, oblikovao stavove, poučavao ih riječima, ali još više primjerom. Trudio se da u potpunosti shvate njegovo poslanje, jer kako bi drugačije očekivao uspješnost misije koju im povjerava.

Svoj autoritet prenosi na njih i želi da nastave zacrtanim putem, da ih usmjerava Božja logika. Slao ih je ljudima koji će ih rado primati, ali i onima koji neće ni slušati ni razumjeti, ljudima koji će pred njihovom riječju zatvoriti svoje srce, ostajati skriveni  iza zatvorenih vrata dok Gospodin na njih bude kucao.

Osiromašeni od materijalnih dobara, lakše će koračati putevima života, dopirati do najudaljenijih kutaka zemlje, pronalaziti slijepe i gluhe za Božju Riječ. Upornost i poniznost će im trebati, ali ne i sila. Ponuda je samo ponuda, a druga strana pravi izbor. Mogu prihvatiti ili odbaciti Kristovu nauku, ušetati u Božje Kraljevstvo ili ga zaobići. Kristov svijet je ovome svijetu često nerazumljiv i neshvatljiv. Postaje uvjerljiviji kad o njemu govore osvjedočeni svjedoci, ljudi koji u sebi nose sigurnost i jasnoću Božje blizine, doživljaj susreta s Kristom.

Apostoli su uživali u Isusovoj blizini, slušali ga, divili se njegovoj moći i uvjerljivosti, snazi njegove riječi, njegovu pristupu čovjeku i situaciji. Uvijek su im u ušima odzvanjale riječi: “ Pisano je … a ja vam kažem… . „  Novina Isusova nauka je privlačila i odbijala slušatelje, kako onda, tako i danas.

Isus ne očekuje od svojih poslanika da budu stručnjaci u tumačenju ekonomske i političke situacije, ne želi da promoviraju stranke niti da objašnjavaju znanstvena dostignuća. Povjerava im svoju misiju koja ljude dovodi k Bogu, a Boga donosi ljudima. Bog ima povjerenje u svoje poslanike, a poslanici njeguju bezuvjetno prijateljstvo s Bogom. Bez tih osobina i sam poslanik počne sumnjati u poruku koju prenosi. Gubi uvjerljivost i snagu svjedočenja. Upravo takve situacije postaju meta napada onih koje Božja Riječ ne zanima, ali koji ne propuštaju obezvrjeđivati i ponižavati Božje glasnike.

Zanimljiva je činjenica da Isus svoje učenike šalje u paru. Pa, svjedočanstvo dvojice ili trojice je snažnije od svjedočanstva jedne osobe. Osim toga, čovjek je društveno biće i treba oslonac u Bogu, ali i u čovjeku. Dvojica se potpomažu, nadopunjavaju, ispravljaju, ohrabruju, oslonac su jedan drugome.

Bog šalje mene i tebe na svoju njivu. Od nas puno očekuje. Nemojmo ga razočarati. Neka u nama u svoj punini zažive Isusove kvalitete i osobine, u našim djelima i riječima odjekuje njegovo milosrđe, ljubav, praštanje, čovjekoljublje. Ne bojmo se zadaće koja nam je povjerena. Bog je s nama sve dok ga tražimo i slijedimo njegovu Riječ.

s. Katarina Maglica OP

Tko je Isus?

Jednom zgodom dječak je upitao svoju majku: ”Majko, tko je Isus?”. Majka, koja je po zanimanju vjeroučiteljica, razmišljala je kako će mu odgovoriti. Inače predaje srednjoškolcima pa joj odgovoriti malom djetetu nije bilo zgodno. U silnoj hrpi informacija pogubila se. Ali dijete je taman kad je htjela progovoriti zaustavi i reče: ”Mama, pa Isus je Bog!”.

Kako jednostavno a duboko. Često se gubimo u silnoj hrpi informacija o Isusu Kristu koje možemo pronaći u brojnim knjigama, na portalima, društvenim mrežama. Lijepo je da svim tumačimo Isusa Krista te ga tako nastojimo približiti ljudima, ali ne smije izostati ono jako važno, a to je vjera u njega, vjera u Trojedinog Boga. Mi stalno trebamo Isusa – da nas izliječi, da nam učini ovo i ono, da nam usliša ove i one molitve, a tražimo li to u vjeri ili samo nabrajamo?

Isus je među nama u svome zavičaju. Postavljamo li mu i mi silna pitanja poput njegovih sumještana koju su ga tako dobro poznavali. Pitanja na koja mi sami dajemo odgovore ili ih već imamo. Postoji velika opasnost da i mi, poput Isusovih sumještana, upadnemo u klopku da sve znamo bolje od Isusa, da imamo sve informacije o našem životu i da mi time dirigiramo te da se sablažnjavamo o njega.

I ne mogaše ondje Isus učiniti niti jedno čudo. I čudio se njihovoj nevjeri. Čudio se tvojoj i mojoj nevjeri. A treba li biti tako? Ne. Jer On je u svome zavičaju. Moli za milost vjere. Da ona raste u tebi, da pušta duboko svoje korijene i da donosi svoje plodove. Tako ćeš i ti biti među onih nekoliko nemoćnika koje je ozdravio položivši ruke na njih.

Manje pitanja, više vjere. Jer vjera se ne može dokazati. Ona se jednostavno živi. U vjeri treba – začudo – samo vjerovati, a to samo je ipak dosta zahtjevno, ali plodonosno!

s. Manes Puškarić OP

Život

Iz mraka, iz zemlje. Iz korijena, iz tmine, upirao k svjetlu. Glavom kroz tamu, da izraste, da naraste. Da proklija. Niknulo sjeme. Nastao život.

Iz tame k svjetlu, izrastao da bude, stvoren da se širi, ne sakriva u se. Da bude. I bi dobro.

I dođoše k Njemu, da bude život. Gurahu ga, pritiskahu, vikahu. Pogaziše sjeme što proklija (ne što htjedoše, već što nisu znali), a onda dođoše tražiti čudo.

A on ih ostavi, utiša one što naricahu, i sam (samo s onima koje htjede) napravi tišinu, napravi mjesta da opet uđe život. I bi dobro.

Iz sjemena, iz zemlje, život niknu. Iz tmine, u samoći. Niknu i procvjeta. Jer, ne niče sjeme gdje mnoge noge gaze. Ne buja život bez tišine.

On život dade, ne smrt. Život, da bude. I bi dobro. I bi zauvijek.

s. Jana Dražić OP

Tko je ovaj te mu se vjetar i more pokoravaju?

Događaj stišavanja oluje na moru dobro nam je poznat. Možemo ga prepričati u nekoliko rečenica. Večer je. Apostoli i Isus nalaze se na moru u lađici. Isus spava. Odjednom nastane žestoka oluja. Apostoli zovu Isusa u pomoć. On se budi i riječima stišava oluju. Apostoli su iznenađeni i pitaju se tko je Isus. Isus ih prekorava kako nemaju vjere.

Zašto se apostoli čude i pitaju tko je Isus? Što su oni očekivali da će Isus učiniti? Zašto ih Isus prekorava  da su malovjerni?

Apostoli su sigurno bili ponosni na to što je Isus baš njih izabrao svakoga ponaosob. I oni su uživali u slavi i divljenju koje je narod iskazivao Isusu. Pitali su se čak tko je najveći među njima. Neki su se usudili tražiti i počasna mjesta uz Isusa u njegovu kraljevstvu. Pitali su Isusa što će dobiti zauzvrat jer su sve ostavili i pošli za njim. Isusove riječi o posljednjim mjestima, o služenju i umiranju nisu dopirale do njh. Čak su nastojali Isusa odvratiti od tih misli. Sve je bilo dobro dok je Isus služio njima. To je zemaljski, tjelesni Isus. On je služio za ispunjavanje njihovih želja i rješavanje njihovih tekućih problema. On ih je trebao sačuvati od svih nevolja i patnja. U trenutku kad su navalili valovi na lađicu, oni bude Isusa i gotovo prijekorno govore: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Drugim riječima, kako si mogao dopustiti da se podigne ovakva oluje i dovede u opasnost naše živote.

Večer, more, oluja – slike su opasnosti i smrti. Smrt je područje vladavine đavla. On čovjeka vuče u smrt. „U onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima: Prijeđimo prijeko.“ (Mk 4,35) Isus kao da govori: Večeras ću vas provesti kroz smrt na drugu stranu, stranu života. On je usnuo. I kad dođe oluja, na poziv učenika budi se i zapovijeda vjetru i moru: Umukni! Tako govori i kad oslobađa opsjednutoga. Ovim događajem Isus najavljuje svoju pobjedu nad smrću i vladavinom đavla.No, učenici još nemaju toliko vjeru i pitaju se tko je zapravo Isus.

Sv. Pavao govori da je Isus umro za sve. I svi smo u njemu umrli. I svi u njemu živimo, ali ne više sebi nego Isusu. I za nas Isus više nije (samo) tjelesni i zemaljski Isus, nego Gospodin Svemogući, koji ima moć i vlast, slavu i kraljevstvo. On ne rješava prvenstveno naše zemaljske probleme. On nas podiže iz ništavila i smrti na život vječni.  Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ (1Kor 15,19)

Kratki ulomak iz Knjige o Jobu govori kako je Bog apsolutni gospodar sve prirode i njenih zakona. On je odredio granice morskom valovlju. Upravo Knjiga o Jobu donosi toliko opisa čovjekove ništavnosti i nemoći, i Božje veličanstvenosti i mudrosti. Job je bio neporočan pred Bogom. Uživao je u svom imanju i blagostanju. Bojao se Boga dok se nisu uzdrmali temelji njegova života u bolesti i raspadanju. Job se prepire s Bogom, dokazuje svoju pravednost. A Bog odgovara upravo opisom stvaranja najsitnijih detalja u svemu i pita ga gdje je bio tada, zna li i je li vidio sva ta čudesa. Job konačno zatvara usta i zaključuje: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe! (Job 42,5)

Kada čovjek iskusi svoje granice tada mu preostaje vjera u Boga živoga koji sve drži u svojoj moćnoj ruci.

s. Blaženka Rudić OP

Sijači sjemena Kraljevstva nebeskog

“Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.”

Današnje Evanđelje pred nas stavlja jedan dobro poznati tekst. Isus govori mnoštvu. I opet govori u prispodobama. Naglasak stavlja na malenost iz koje niče Kraljevstvo nebesko. Niče poput sjemena, našim očima nevidljivo, a nadrasta sve što nam je znano i daje ploda.

Znamo da su za rast sjemena potrebni povoljni uvjeti. Ono treba svjetlo, toplinu i energiju. S druge strane, Božje kraljevstvo raste polako i zahtijeva strpljivost i vjeru. Zrno u današnjoj prispodobi je bačeno na zemlju, te danju i noću klija, pa donosi klas i puno zrnja na klasu – a čovjek koji je posijao sjeme ni sam ne zna kako.

Isus koristi slike koje nas neodoljivo podsjećaju na jedno godišnje doba – proljeće. Kiša natapa zemlju plodnim kapima, a sjemenje klija od te punine. Cvijeće počinje oblačiti krošnje crtajući veličanstvene prizore. Pjesma je to života i radosti u jednostavnosti njihova postojanja. I čini mi se da Isus upravo to želi naglasiti današnjim prispodobama – jednostavnost postojanja.

U ovo doba instant proizvoda često ne cijenimo sijanje sjemena, čak i onda kada je sjeme dobro. Previše smo nestrpljivi čekati njegov rast. A zaboravljamo da je možda baš u naša srca netko nekad posijao sjeme vjere, sjeme nade, sjeme ljubavi. Čini se da je ipak dobro sijati sjeme, dobro je biti strpljiv dok čekamo da to sjeme izraste. Mi smo sijači sjemena Kraljevstva nebeskoga svaki put kad činimo djela milosrđa, kad drugima naviještamo Radosnu vijest. Nismo ni svjesni gdje će to zrnje pasti, niti hoće li izniknuti. Ne trebamo se oko toga ni brinuti.

Naš je zadatak jednostavno sijati sjeme, a Bog će se pobrinuti da to sjeme uzraste. Vjerojatno nećemo ni vidjeti plodove onog zrnja koje smo sijali, ipak važno je ne tražiti za sebe takvu „nagradu“ jer ne pripada nama.

Doista, ponekad jedino što ćemo imati ponuditi Bogu biti će sjeme, naizgled možda malo i beznačajno. Ipak, možemo biti sigurni da će Bog umnožiti kao što je učinio s onih nekoliko kruhova i riba da bi nahranio mnoštvo. Na kraju, klijanje i rast sjemena je Božji posao. Nemojmo se umoriti sijati sjemenja ljubavi koja će imati vječne plodove.

Kraljevstvo nebesko dolazi i na njegovim će granama biti mjesta za sve ptice ovog svijeta. Stoga, namjesto straha pred nesigurnošću, s povjerenjem možemo koračati kroz život, vjerujući u siguran dolazak Božje vladavine, vladavine mira i pravde.

Kraljevstvo Božje dolazi. Tiho, polako, neprimjetno. Kraljevstvo Božje dolazi i to je poruka nade.

Budimo njegovi sijači!

 

s. Natalija Cindrić, OP