Plan i planovi

Organiziranost je dar. Znati zamisliti plan je dar. Znati stvoriti plan je dar. Planovi su sastavni dio čovjekovog života. Mali planovi i veliki planovi koje pokušavamo ostvariti. Jesam li ostvario sve svoje planove? Je li sve išlo po planu? Ovisi. Ljepota života ponajviše se potkrala u onim događajima koji nisu bili planirani – ljudskom glavom. Ona je jedna od tih, djevojka koja je, zasigurno, imala mnogo planova.

O čemu li je razmišljala? Koja ljepota života je plesala u njenim mladim mislima kada joj je objavljen Plan Kreatora vasione odnosno njene duše i tijela?  Je li sve palo u vodu? U ljudskim očima možda. A koliko je toga samo bilo, od toga trenutka Objave, uzdignuto. Novi život se počeo stvarati, pobuđeni su novi osjećaji, stvoreni su novi odnosi. Gle, sjeme života u začetku već je tada počelo preobražavati živote pune planova neostvarenih i krivo zamišljenih. Osjenjena Duhom predaje se potpuno Gospodinu, Njegovoj riječi. Ali, anđeo odlazi. I ostaje sama. Sa svojim borbama. Njeni planovi nisu nestali, njen mladi život ide dalje. Sve je drugačije, ali tko će to primijetiti? Strpljenje. Ona zna. Strpljenje, pouzdanje i vjera u Boga ključ su koji će ljudskim srcima otkriti da je Plan preobrazio ne samo njene djevojačke planove, nego i svaki ljudski plan.

I to je dio naših života, to je igra s našim planovima. Neka nam Marija u tome bude ne samo primjer, nego i ona koju ćemo razmatrati, ona koja je odjednom postala živo svetohranište. Čedo koje je nosila naš je Plan. Ako ga pustimo da uzme u ruke naše planove i učini s njima što on hoće, vidjet ćemo čuda u našim životima i kliktat ćemo Veliča!

s. Manes Puškarić OP

Radost

Radost je poput sutra. Izmakne kad se dohvati. U drugo se nešto presvuče, bude, a kao da nije i tako se vješto skriva kad se drži da čovjek već pomisli da je nema.

Radujem se u Gospodinu, radujem, Izaija kaže. Jer, ovdje je. Ne još baš posve, ne još da se dohvati, ali… Ovdje je. Dolazi. Kao sutra. Kao ženik, kao nevjesta, ispunjeni zbog saveza koji će sklopiti. Kao zemlja što klice tjera, kao vrt koji niče. Doći će. Dolazi.

Veliča duša moja Gospodina, Marija kaže. Jer, dogodit će se, bit će. I kad bude, svi će me naraštaji zvati blaženom. Doći će. Evo Ga već na vratima.

Radujte se, Pavao kaže. Jer, vjeran je Onaj koji vas poziva, obećanje će ispuniti.

Konačno, Glas viče: Onome koji za mnom dolazi, put pripravite. Da uđe, da ispuni. Da se dohvati.

Radost je poput sutra. Tako se vješto pod drugim imenom skrije da je mnogi propuste kad se pojavi. A ona bude. Ovdje. Kao danas. Kao On, koji je zauvijek.

s. Jana Dražić OP

Vrijeme za promjene

Stalna na tom svijetu samo mijena jest, veli pjesnik Preradović.  Živimo u svijetu stalnih i brzih promjena, barem mi u europskoj civilizaciji i vremenu digitalnih i tehnoloških dostignuća. Neke od tih promjena su pozitivne, neke negativne. Neke su globalne, neke se događaju u našem svakodnevnom i osobnom životu. Neke su nametnute, neke mi želimo. Možda tih promjena koje želimo ima najmanje. Netko je rekao: budi promjena koju želiš vidjeti. Promjene ne možemo samo očekivati, nego ih trebamo činiti.

Vrijeme došašća je također vrijeme prikladno za promjene, i to ne izvanjske nego nutarnje. Promjene koje će se dogoditi u tišini naših srdaca i adventskih svanuća.  U adventskom himnu za Jutarnju u vremenu od 17. prosinca pjevamo:

Sa silnim glasom proroci

Naviještaju nam spasenje,

I milosti otkupljenja

I Kristov slavni dolazak.

Sva jutra otud blistaju

I srca svima žare se,

Jer vjerni glas odjekuje

Ko glasnik slave buduće.

Na susret s Gospodinom pozivaju nas veliki likovi došašća: prorok Izaija i Ivan Krstitelj. Pripravite put Gospodinu! Prorok Izaija naviješta povratak izabranog naroda iz sužanjstva. Sam Bog će ih izbaviti, nosit će ih na rukama kao jaganjce. Bog nikada nije napustio svoj narod, samo ih je prepustio određenim događajima da se onda pokaže njegova moć i spasenje. Od njih se očekuje vjernost Bogu, vjera u njegovu blizinu, nada u povratak.

Sadašnja situacija donijela je promjene koje ne želimo, bile one opravdane ili ne. Vidimo i kako se prema njima postavljamo. Možda je nekima laknulo što se ne mora u crkvu, ako im savjest još katkad prigovara da bi trebalo. I tako nenaviknuti na osobno zauzeti i živi vjernički život ostadosmo bez onoga na što smo navikli.

Što nam preostaje? Mnogo toga u što smo se pouzdavali nije sigurno. Nije nikada ni bilo, samo smo mislili da jest. Sv. Petar nas u svojoj Poslanici poziva da se ističemo u svetu življenju, pobožno iščekujući Kristov dolazak, da budemo neokaljani i besprijekorni, u miru. Zborna molitva moli: Daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu. Popričesna molitva ističe: Nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti.

„Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi!“ (Iz 40, 3-4)

Što je ono: Pripravite put, nego da skladno molite? Što je ono: Pripravite put, nego da o sebi ponizno mislite? (sv. Augustin)

Upravo je sada prikladno vrijeme da promijenimo svoj odnos prema Bogu, da mu se iskreno obratimo, priznajući ga Stvoriteljem i Ocem, da povjerujemo u spasenje koje nam je objavljeno u Isusu Kristu. U svijetu u kojem se sve mijenja, propada i nestaje, ostaje stalan Bog koji je moćan u ljubavi milosrđu. Zazovimo ga riječima otpjevnog psalma: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

s. Blaženka Rudić OP

Vrijeme Prve Ljubavi

Tko je domaćin u mome srcu? Pazim li i bdijem nad životom koji mi je povjeren? Zašto je tako teško ostati vjeran? Kome sam privržena?

Vjernost Gospodinu kroz darovane talente, odnose, zadatke i puteve, uvijek je na kušnji. Vjernost traži snagu i hrabrost za odabir i obranu Ljubavi, uvijek i u svemu.

Neispravnosti i pokvarenosti duhovnog i emocionalnog kompasa onemogućuje nam ili nam uvelike otežavaju pronalaženje radosti Duha Svetoga u životnim relacijama i situacijama.

Vrijeme došašća je vrijeme ponovnog radosnog traženja i iščekivanja Prve Ljubavi te prihvaćanja svoje ovisnost o Njoj.

Duh Sveti je u našim životnim traganjima poput magnetske igle u kompasu. Pazimo i bdijmo s Njime. Uvijek s Bogom, ništa bez Boga.

Ne bojmo se biti lomljiva i slaba glina u lončarevim rukama koja traži, prima i daje oproštenje te se pomiruje. Prihvatimo biti savitljiva i krhka lončareva glina koja se kaje, moli i zahvaljuje na svemu. Znajmo Mu zahvaliti ne samo na uspjesima, već i na svemu onome u čemu nismo uspjeli, u čemu smo doživjeli poraze jer porazi s Bogom su isto što i pobjede.

Potrebne su nam sve naše slabosti i nesavršenosti kako bismo sazrijevali za susret s Njime. Prihvatimo ih. Iskoristimo ih. Gospodin nam je najbliže u onome što nas najviše boli, u onome čega se bojimo, u našim posrtajima i padovima. Zvijezde se najbolje vide iz ruševina. I na dnu možemo vidjeti svjetlo života. Kada sebe i sve svoje predamo Onomu koji nas neizmjerno ljubi, kušnje koje proživljavamo postaju vrela milosrđa.

Često pišemo o Bogu, a ne njegujemo odnos s Njime. Palimo svijeće od voska, a gasimo svjetlo u sebi i jedni i drugima. Skloni smo prepravljati djela Božje ljubavi u našem životu i životima naših bližnjih.

U trenucima koji od nas iziskuju značajniji duhovni napor, prisvajamo si karakteristike kameleona pa se stapamo s okolinom kakva god ona bila. Ponekad upravo svojom pasivnošću dajemo moć, prostor i vrijeme samom zlu da razara i paralizira spremnost za bdijenje, za dobre prilike, odabire i korake koje samo imali ili mogli imati.

Bdjeti znači biti budan, neumorno se i neprestano kretati u susret svojoj Prvoj Ljubavi, a Bog je Ljubav.

Bog nam u svojoj ljubavi pokazuje nas same, našu oholost, ravnodušnost i nespremnost da Mu služimo, ali ništa manje i našu dragocjenost u Njegovim očima. Pazimo da nam ne promakne istina o nama samima, nemojmo okretati glavu od nje jer samo ćemo po istini biti slobodni za ljubav.

Neka vrijeme došašća u nama potakne duboko kajanje te nas dovede do istinske radosti koja je plod života u bdijenju s Bogom, našom Prvom Ljubavi.

s. Mirjam Peričić, OP

Dostojanstvo kraljevske službe

Konac liturgijske godine na jasan i izričit način nas podsjeća i na smisao našega kraja života. Koliko smo ga svijesni? Koliko razmišljamo o tome? Razmišljamo li uopće?

Upravo nas svetkovina Krista Kralja uči sagledavati životne ciljeve prema kojima bismo trebali biti okrenuti. Današnje Evanđelje predstavlja nam Krista kao suca svih naroda. Posljednji sud prispodobljuje sa razlučivanjem ovaca od jaraca dajući nam jasno do znanja kako naša ovozemna djela nisu bez važnosti i značenja za onaj budući, vječni život. Za „primanje baštine pripravljene od postanka svijeta“.

Naše ponašanje i naša djela, ma koliko malena i neznatna bila, toliko su važna da se njima bavi i sam Gospodin. On, Kralj nad svim kraljevima. Po njima će suditi svim ljudima.

Vjeruj! Ohrabri se! Dođi! Ukaži na kraljevsko dostojanstvo svojih djela! Svojih djela? Da, svojih djela! Ona imaju vječni domet. Određuju te za vječnost. Zar ćeš se i ti, poput onih iz prispodobe, čuditi? Zar ćeš i ti s njima pitati: „A kada te to vidjesmo i (ne) učinismo ti? Ako si prazne ruke napunio malenim djelima ljubavi, ako si to učinio poradi Boga i u Njegovo ime, skupio si veliko blago na nebu.

Kažeš: „Sluga sam beskorisni. Učinio sam što sam bio dužan učiniti.“ Otkrivao si Boga u malenima  i potrebnima i dana ti je božanska uzvišenost. Stekao si zasluge za vječni život. Iako čovjek, iako malen… dana ti je mogućnost velikih djela. Dana ti je mogućnost vječnog spasenja. Dana ti je kraljevska služba. Dano ti je kraljevsko dostojanstvo. Dano ti je da ljubavlju svjedočiš svoju vjeru.

I „kao što pastir razlučuje ovce od jaraca“, kao što seljak razlikuje zrele i pokvarene plodove, kao što ribar razlikuje dobru i lošu ribu, tako i Gospodin, tvoj Kralj,  odmah prepoznaje onoga tko je usmjeravao svoj život prema drugima.

„Tada će kralj reći onima sebi zdesna: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“Onima s lijeve strane govori: „Odlazite od mene, prokleti u oganj vječni“, – uništenje svega. Na toj strani ne želiš biti! Te riječi ne želiš čuti!

Dopusti mu da bude tvoj Kralj. Dopusti mu da bude gospodar tvojih djela. Dopusti mu da te oblikuje. Dopusti mu da te natapa svojom ljubavlju. Dopusti mu da je preko tebe izlijeva na sve ljude. Svojim životom i dostojanstvom ti jamči da nećeš besciljno teturati neprohodnim stazama  života. Nećeš uludo potrošiti darovani život.

Zato je ova svetkovina i svetkovina tvojeg dostojanstva. Bog ti pokazuje kako sve ono što činiš drži velikim. Neće ti izostati kraljevska plaća.

Upri zato danas svoje svoje misli prema svome Kralju i neka ti srce bude obilježeno njegovom prisutnošću. Prisutnošću koja će ti pomoći da ga prepoznaš u svakom čovjeku. Da zaslužiš baštinu u njegovu kraljevstvu.

Doista, nisu ljudi gospodari života da bi nas oni učili onome što je vječno i sveto, već jedino Krist Kralj svega stvorenoga koji je za nas pripravio neuvelu baštinu života vječnoga. Živimo njemu suobličeni, da bi jednog dana bili razlučeni kao njegove ovce i postavljeni zdesna u slavu njegova kraljevstva.

Ti pripadaš Kralju! I On tebi! Zašto mu je toliko stalo do tebe? Zašto si mu toliko važan?

Razumjet ćeš kad dođeš k Njemu, u Njegovo kraljevstvo. Upravo je tebe odabrao da mnogo trpiš jer te silno i neizmjerno voli. Ponovno ti govori: ” Izdrži, ne kloni, ne predaj se! Dostojan si kraljevske službe!  Dostojan si kraljevske plaće!“

s. Natalija Cindrić, OP

Žena vrsna

„Tko će naći ženu vrsnu? (Izr.  31,10) … „Odjevena je snagom i dostojanstvom.“ ( Izr 31, 21)

Pitamo se koliko vrsna žena posjeduje talenata ili još bolje, koliko je svojim radom i zalaganjem stekla novih talenata, o kojima Matej u svom Evanđelju govori.

Čitajući retke Evanđelja dolazim do zaključka da je naglasak na oplođivanju primljenih talenata, a ne na dobivenim talentima. Korištenje primljenih talenata je zalog dobivanja novih talenata u obliku  vještina, sposobnosti, umijeća i kreposti. Čovjek je stvoren na Božju sliku i pozvan je da s njime sustvara ovaj svijet, da ga učini prihvatljivijim mjestom za život. Zamišljam vrsnu ženu koja oko sebe širi radost življenja, ženu marljivu, suosjećajnu, dosjetljivu, pobožnu, ženu koja vidi i osjeća tuđe potrebe i želje, ženu skladnu, lijepu i dostojanstvenu, ženu koju krasi logika, odlučnost i snaga. O takvoj ženi ovisi radost, zadovoljstvo i uspjeh njenih ukućana i njenih prijatelja, radne zajednice, jednog mjesta i jedne župe. Takva žena je neprocjenjivi biser koji iz dana u dan, iz situacije u situaciju, postaje vidljiviji i blistaviji.

Njena ljepota nije nužno onakva kakvu suvremeni časopisi promoviraju, niti treba posjedovati „kvalitete“ koje ovo bezglavo društvo zahtijeva. Ljubav i životnost su im potrebne kako bi udahnjivale sigurnost, mir i osjećaj prihvaćenosti, kako bi se pojedinci i grupe na bolje mijenjali.

Vrsna žena je sveta osoba koja posvećuje sve što dotakne. Sveti Josemaria je govorio o svakodnevnoj svetosti koju je moguće, uz napor i žrtvu, zaista postići. Dok s Bogom računamo  svaki put je put svetosti. Biti ono što jesi: otac, majka, brat, sestra, prijatelj, suradnik, redovnica, znanstvenik, radnik ili samo starija bolesna osoba. U svemu postoji nešto sveto za čim treba težiti, za što se treba boriti. Bog nas tu čeka, na kraju našega dana, na kraju našega puta. Za nas nema drugog poslanja: svakodnevni život naša je misija! Ako tu zakažemo, zakazali smo u svom poslanju.

Kako je lijepo i opuštajuće susresti osobu, ili živjeti s osobom koja u život i vrijeme unosi mir i radost, osobu koja uvijek vidi i osjeti dokle su joj granice, osobu koja prihvaća sve što se ne može promijeniti i mijenja ono što može i treba promijeniti. Takva osoba zna kad treba nešto kazati a kad prešutjeti, kad treba ustrajati u svome stavu i  kad šutnjom treba odgovoriti na izazov bilo koje vrste.

Vrsna žena nije pogubljena u vremenu, ne klanja se isključivo nekim šablonama, ona je hrabra, odlučna, svoj križ s mirom nosi, ali ga i drugima pomaže nositi. Dostojanstveno nosi svoje probleme, svoje nedostatke, ali i svoja postignuća.

Među nama postoje takve osobe. One ne umanjuju našu vrijednost, one na nju ukazuju, pomažu joj da zaživi u punoj ljepoti. Obuzima nas zdravi ponos što je ta osoba naša majka, sestra, prijateljica, poznanica, … Ravnoteža će oko nas biti potpuna ako smo i same te vrsne žene, žene kojima se ponosi krvna i duhovna obitelj, naši prijatelji i poznanici. Blago te izvrsnosti je u glinenim posudama, treba ga njegovati i usavršavati, dopuštati da obogaćuje i ugodno iznenađuje nas same i sve one čiji se život dotiče našega.

Kad dođe Darovatelj talenata, a on navraća i dolazi iznenada, naći će nas spremne. Nagrada neće izostati ni u sadašnjosti ni u vječnosti. Vrsnu ženu hvale djela njezina, a riječi dobivaju snagu natopljenu iskustvom suživota s Bogom i s ljudima. Kod nje nije ništa površno, neutemeljeno, lažno ni prolazno, jer

„ Svoja usta mudro otvara

I pobožan joj je nauk na jeziku.“ (Izr. 31. 26)

s. Katarina Maglica OP

Susret i Vrata

Ima tih nekih putovanja zbog kojih smo posebno uzbuđeni. Dogodi se da nam noć ode u iščekivanje. San ne može na oči, tijelo obgrljeno dušom kao da nikad nije čulo za slatki i miran san. Ali to se događa upravo u trenutcima putovanja koja nam se nikad prije nisu dogodila. Kakvo je to novo mjesto gdje ćemo poći? Kakvi su tamo ljudi? Koje običaje gaje? Je li vrijeme pogodno prtljazi koju smo spakirali? Koliko samo pitanja koja nam se vrte po glavi.

Ima jedno putovanje kojim svakodnevno putujemo, samo nismo toliko svjesni. A trebali bismo biti itekako svjesni. Putovanje je to koje traži od nas budnost svakog trena. Traži da nam duša tijelo održava a da tijelo zahvalno duši vraća svoj blagi osmijeh. Mudar je čovjek koji tako čini. Ali nije li ludost i mudrost nekako podjednako zastupljena u svakom životu? Ovisi o situaciji i odabiru postupanja, odabiru riječi. Pa se tražimo – malo u mudrim, malo u ludim djevicama – a ne znamo da su svih deset u nama. Jer, zar nam je uvijek ulja u svjetiljci? Zar smo baš uvijek budni? Zar nam je uvijek srce usmjereno prema Susretu, prema Vratima?

Istina. Često smo usmjereni prema susretima, često smo usmjereni prema vratima. Ali ne uvijek Susretu, ne Vratima. Kad bismo češće dodali u naše svakodnevne susrete Susret, i u traženje izlaza kroz neka zemaljska vrata Vrata, svjetiljka bi gorila ali se ne bi nikada ugasila. Ulje bi se trošilo, ali i milosno umnažalo. Tada bismo baš Njega dobro upoznali, a On nas nikada ne bi zaboravio, pa da bi zbog zaborava na kraju zanijekao poznanstvo.

Ima ta jedna Gozba, taj jedan Susret, ta jedna Vrata. O njoj nam govori ovonedjeljno evanđelje. Nemojmo druge tražiti u njemu, tražimo sebe. Još više tražimo – Njega. O kako je lijepo poznavati Ga, kako je lijepo svečano sjediti s Njim za stolom, na gozbi. Samo, neka nam se duša i tijelo raduju i budu uzbuđeni tome jednako kao ovozemaljskim putovanjima, još i više! Da budemo budni, željni susreta, pitanja i traženja odgovora s našom svjetiljkom punom ulja i svjetla. On će tada znati i još će radosnije doći, pozvati nas i zagrliti zauvijek.

s. Manes Puškarić OP

Zauvijek

Stariš. Gledam te pa razmišljam. Lijepo je putovati zajedno. Lakše se nosi. Samo, znaš, ponekad mi se čini da previše toga za sobom vučem. Da se zapetljam u spone svog tereta pa u mjestu stojim. Možda se može i drugačije. Nije li bilo toliko onih što drugačije su išli?

Rekoh jednom, kad su upitali što je svetac, rekoh svetac unosi svjetlo. Kao ljetno sunce što se na obzorju diže pa polako ulazi u sobu. Tiho. Bez riječi. Polako. Gotovo neprimjetno. Ustrajno. Bez odustajanja. Do kraja. Posve. Dok cijelu sobu ne ispuni te u njoj ne ostane više ni komadića tame.

Svetac unosi svjetlo. Kao svijeća što se za mraka pali pa izgara. Postojano. Bez žaljenja. Bez straha od nestanka. Gori. Da onima oko sebe put obasja. Da ne posrnu. Svetac unosi svjetlo. Jer dopušta da kroz njega svijetli Bog.

Gledam te. Pa razmišljam.

Ivan reče da vidje veliko mnoštvo što ga nitko ne mogaše izbrojiti. U bijelim haljinama. Na gozbi, u svadbenom ruhu. I siromasi duhom i ožalošćeni i krotki i gladni pravde i milosrdni i čisti srcem i mirotvorci i progonjeni. U bijelim haljinama. Na gozbi.

Stariš. Starim i ja, za tobom i uz tebe. Pa ponekad pomislim, jesmo li bili svjetlo?

Lijepo je putovati zajedno. Dati. Posve. A bojim se, toliko mene meni ostaje.

Ako odeš prije mene, pogledaj ponekad odozgo kroz neki prozor, kroz neku pukotinu, na put kojim trebam stići, samo da se uvjeriš da njime idem. Da se ne izgubim. Možda kad sav ovaj teret ostavim, možda i sebe tad lakše bude dati.

Pogledaj ponekad pa pruži ruku, za onih posljednjih nekoliko koraka. Nije to nitko u svadbenom ruhu, to sam samo ja. Pruži ruku, kao što bih i ja tebi. Pa u naručje primi. Kao nekad. Ali zauvijek. Zauvijek.

s. Jana Dražić OP

Htjeti što Bog zapovijeda

Svemogući Bože, daj da rastemo u vjeri, nadi i ljubavi: da hoćemo što zapovijedaš i postignemo što obećavaš. Tako Zborna molitva sažima poruku 30. nedjelje kroz godinu koja stavlja pred nas najvažniju zapovijed – zapovijed ljubavi.

Zapovijedi ili riječi koje Bog daje svome narodu prilikom sklapanja Saveza na Sinaju govore o Božjoj suverenosti po pitanju dobra i zla. Ujedno su izraz Božje brige za njegov narod kako bi mu olakšao put prepoznavanja dobra i zla. Slušanjem i vršenjem tih zapovijedi narod postaje i ostaje izabrani Božji narod. Prva i najvažnija zapovijed u Starom zavjetu glasi: Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! (Pnz 6,4-5) Za svakog vjernog Židova ovo je bila najsvečanija ispovijest vjere i ljubavi.

Isus također kao pravi Židov ponavlja ovu zapovijed kao odgovor na pitanje pismoznanca.  Sva tri sinoptička evanđelja bilježe ovaj upit o najvažnijoj zapovijedi. Matej i Luka kažu da je zakonoznanac htio iskušati Isusa, pa je postavio ovo pitanje. Kod evanđelista Luke sam Isus navodi pismoznanca neka dade odgovor: U Zakonu što piše? Kako čitaš?

Bog po proroku Izaiji poručuje svome narodu: „Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga.“ (Iz 58,2) A zatim Bog nabraja kakve sve grijehe čine protiv svoga bližnjega, a vrše svoje molitve i postove. Otvoreno kaže da mi to nije po volji. Današnji odlomak iz Knjige Izlaska konkretno navodi kako treba iskazivati ljubav prema bližnjemu. Navodi one najslabije i najugroženije: pridošlice, udovice i siročad. Navodi nepravde koju ljudi čine uzimanjem kamata, posuđivanjem od siromaha i nebrigom ima li on od čega živjeti. Bog kaže da budno pazi na vapaje ovih najmanjih i najslabijih i da će ih uslišati, a onaj tko tako postupa s njima neće ostati nekažnjen.

Ljubav prema Bogu pokazujemo vršeći zapovijed ljubavi prema bližnjemu, prema onoj Ivanovoj: „Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.“ (1Iv 4,20)

Kada Bog daje svoje zapovijedi, on daje i svoja obećanja. Tko bude slušao i vršio, bit će sretan već u ovome životu i postići će svoj cilj.

Na krštenju smo primili kreposti vjere, nade i ljubavi. Te kreposti rastu izvršavanjem Božjih zapovijedi. Ni to htijenje se ne događa samo od sebe. U svemu nam je potrebna Božja milost. Valja nam moliti sa sv. Augustinom: Daj mi što zapovijedaš, pa zapovijedaj što hoćeš.

s. Blaženka Rudić

Novac božanskog poreza

Evanđelje ove nedjelje pred nas stavlja Isusov odgovor farizejima i herodovcima, o građanskoj dužnosti plaćanja poreza državi. Isusov odgovor je vrlo jednostavan i direktan: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje!” Pred sobom imamo još jedan primjer koji nam pokazuje koliko su zapravo ljudi nevjerojatni!

Pred sobom imaju čovjeka koji prolazi zemljom čineći dobro. Čovjeka koji je jak na riječi i djelu.  A oni… Umjesto da se pitaju kako ga nasljedovati, bave se smišljanjem smicalica kako bi ga uhvatili u riječi.

Je li novac prljav? Je li sretniji onaj koji ga nema?  Udaljuju li nas zaista zemaljska dobra od Kraljevstva Božjega? Isusov odgovor glasi: “Podajte caru carevo”.

Naravno da nam je potrebna i hrana i odjeća i piće i sklonište. Potrebno nam je i obrazovanje i odmor i život u nekim okvirima i standardima. U tome smislu potrebno je i društvo podupirati prema onome: “Podajte caru carevo!” Ovdje Isus svoje sugovornike upozorava na nešto drugo. Nešto puno važnije i potrebnije. Upozorava ih kako je važno ne zaboraviti i ono drugo – dati i Bogu Božje. Tako živjeti i raditi usmjeravajući svoj pogled prema duhovnim vrijednostima, svjesni da su sva materijalna bogatstva prolazna.

Isus svojim odgovorom priznaje postojanje države koja jamči mir i pravdu za građane, ali ističe Božje vrhovništvo. Vršeći svoje obveze prema zemaljskoj domovini i državi, ne smijemo zaboraviti Boga, gospodara svega stvorenoga. Ne ćemo uvrijediti Boga brineći se za ovozemni život. Ali trebamo sa poštovanjem uzimati ono što nam On u svojoj bezgraničnoj ljubavi i milosrđu nesebično daje. U suprotnome ludo činimo ako ne uzdižemo pogleda iznad svijeta i njegovih zamamnosti. Mi znamo da nam je dati caru carevo, a Bogu Božje. Mi znamo poštivati pozitivne zakone zemlje u kojoj živimo, ali jednako tako znamo da je prije svih zemaljskih zakona i iznad njih Stvoritelj i njegova volja.

Isus postavlja pitanje: “Čija je ovo slika i natpis?” Odgovore: “Carev!” Caru dajmo novac na kojemu su njegova slika i natpis, a Bogu onaj na kojemu sja lik ukrašen prema božanskoj slici i prilici.

Stvoreni smo na Božju sliku i priliku. “Ti si, kršćanine, čovjek: dakle, ti si novac božanskoga poreza, novac si na kojemu su slika i natpis božanskoga Kralja. Stoga te s Kristom pitam: ”Čija je ovo slika i natpis?” Kažeš:“Carev.” A ja tebi: “Zašto onda ne daš Bogu što je njegovo”?”

Želimo li zaista biti Božja slika, potrebno je da budemo slični Kristu, jer on je slika Božje dobrote i lik njegove suštine. Krist je uistinu dao caru što je carevo i Bogu što je Božje. Savršeno je obdržavao obje ploče božanskoga zakona, “ poslušan do smrti, smrti na križu “, najsavršenije opskrbljen svim vanjskim i nutarnjim krjepostima.

Danas odskače u Kristu i vrlo velika razboritost kojom je izbjegao neprijateljske zamke, dajući im vrlo vješt i mudar odgovor. Ističe se njegova jakost duha kojom sa svom slobodom uči istinu da valja caru plaćati porez, ne bojeći se da su Židovi to teško podnosili. To je put što ga je Krist učio u istini.

Stoga, tko je životom, ponašanjem i krjepostima sličan Kristu i njemu suobličen, taj zaista na sebi odražava božansku sliku. Obnova se te božanske slike sastoji u savršenoj pravednosti: “Podajte carevo caru, a Božje Bogu “, svakome svoje.”

Ako tako živimo i naš život će biti poticaj na nasljedovanje i razlog za zahvaljivanje Bogu.

s. Natalija Cindrić, OP