„Lazare, izađi!“ ( Iv 11,43 )

Snažni Isusov poziv ‘Lazare, izlazi!’ , pojedincu i mnoštvu izaziva trnce u tijelu. Je li to bila molba ili naredba, teško je kazati. Već iz samog poziva struji snaga, moć, ljubav, čudo. Čovjek gleda i svojim očima ne vjeruje. Mrtvac se odaziva Kristovu pozivu, budi se iz vječnog sna i izlazi iz mračnog groba. Ljudi oko njega su vidjeli smrt, a eto pred njima stoji živi čovjek. I sami su osjetili hladnoću i tamu groba, plakali su i suosjećali s Lazarovim sestrama. Ta bio im je sugrađanin, prijatelj, rod. Bili su bespomoćni pred njegovim gubitkom. A eto sada, Krist čini čudo, čini ono što se nisu ni u snu nadali. Toplina i svjetlost, nada i radost obuzela je svih. Bilo je i nevjerice i neshvaćanja.
Samo Bog može uskrisiti čovjeka iz smrti na život, jer je sam izvor života . On, koji je ljubav ne voli smrt, ni onu tjelesnu, ni onu duhovnu. Njegov Duh je duh životvorni, snaga koja ne ubija, već u život vraća. Isus, jer je ljubio Lazara, jer ljubi čovjeka, prihvaća muku i smrt na križu. Znao je on da je vraćanje Lazara u život samo posljednji okidač njegovoj osudi na smrt. Ljubav mu hrani odlučnost da radi čovjeka, svoga brata prihvati unaprijed pripremljeni križ. Radi čovjeka je došao na zemlju. Ivan evanđelist nekoliko puta u ovom kratkom odlomku spominje ljubav, ljubav prema Lazaru i njegovim sestrama, ljubav prema meni i tebi.
Ljubav Isusu daje snagu prihvatiti križ koji ga čeka, križ po kome će spasiti čovjeka i čovječanstvo, križ iz kojeg sve milosti teku, a sakramenti crpe snagu. Malo vjere Lazarovih sestara, more Isusove ljubavi i Očevo milosrđe po kome uvijek uslišava svoju djecu i za koje mu Isus zahvaljuje, rađaju čudom : čovjek ostavlja carstvo mrtvih i vraća se u život ! Teško je to Židovima prihvatiti, jer je tim čudom pokazao tko je gospodar života i smrti i čija je On produžena ruka.
Ne mogu se oteti uvjerenju da ovdje nije riječ samo o tjelesnoj smrti, već o svakoj smrti koja čovjeku otima životnost, mir, slobodu i radost postojanja. Sve što čovjeka čini manje čovjekom, sve što uništava sliku Kristovu u njegovu postojanju, sve što ga od Boga udaljava rađa smrću tjelesnom, duhovnom ili objema. Upravo zato Isus prihvaća poniženje, muku i smrt kako bi čovjeku vratio dostojanstvo djeteta Božjeg, taj životni eliksir , tu snagu koja čuda čini : smrt rađa životom; neprijateljstvo uspijeva iznjedriti prijateljstvo; tamu u duši pretvara u svjetlo; okove trga i oslobađa tijelo i duh. Djeca Božja, osnažena njegovim Duhom čine mala i velika čuda: hrane gladne, oblače gole, posjećuju bolesne, opraštaju naoko neoprostivo, mržnja im uspijeva procvjetati plodovima ljubavi, …
Lazare, izlazi! Prihvatimo ovaj Isusov poziv ozbiljno. Napustimo tamu u koju nas je gurnula netrpeljivost, neprihvaćanje, nesposobnost opraštanja, uskogrudnost i sebičnost. Trgajmo okove povoja koje nam nameće mudrost ovoga svijeta, lažni moral i sloboda bez pokrića, moja sloboda koja bližnjega satire. Izađimo iz grobova na svjetlost i dopustimo Bogu da nas mijenja, da nam udahne svoj Duh – pravi život koji obnavlja sve oko sebe , čiji su plodovi dostojni djece Božje.
Cijeli svijet se nalazi pod grobnim kamenom, pritisnut opasnošću kojoj čovjek uvelike pomaže da se proširi. Tama, strah, očaj i smrt,… posvuda oko nas. Podignimo oči prema nositelju života, pa osnaženi njegovom ljubavlju i svjetlošću, zapalimo ovaj svijet brigom za drugoga, svojim doprinosom ublažavanju stanja u koje smo dovedeni. Svatko će pronaći način kako pomoći, kako vratiti vjeru u čovjeka i u Boga, kako proširiti dobrotu i suodgovornost za čovjeka i čovječanstvo, za sadašnjost i budućnost.
Čuj! Imenom me zove. Što još čekam?

s. Katarina Maglica OP

Slijepac od rođenja

Današnje nam evanđelje govori o slijepcu od rođenja kojeg je Isus ozdravio. Isus mu je darovao vid. Vidimo tu milosrdnog Isusa koji daruje čovjeku ono što mu potrebno. Vid je bio najpotrebniji slijepcu od rođenja. Svakome od nas Isus daruje ono što nam je najpotrebnije, od najmanjih do najvećih stvari. Svjedoci smo, svatko od nas, koliko nam je Isus darovao. Posebno danas, u ovim kriznim trenucima, postajemo svjesni svih onih Božjih darova koje smo tako često primali s premalo zahvalnosti, s premalo strahopoštovanja. I zato sada, danas želim reći: hvala ti Gospodine za sve ispovijedi koje sam imala. Hvala ti za sve trenutke koje sam provela s tobom, za sve mise na kojima sam bila. Sada, kad ne mogu više sudjelovati na sv. misi, mogu samo biti radosna za sve one trenutke koje sam bila s tobom. Hvala ti za sve milosti koje si mi dao, a bilo ih je puno. Bilo ih je puno više nego mojih dana. Hvala ti za tvoju beskrajnu ljubav koju nam ne prestaješ davati. Hvala ti za svaku toplu riječ koju si mi uputio po mojim bližnjima, po mojim sestrama. Hvala ti za svaku moju sestru i za svaku osobu koju si mi darovao u mom životu, počevši od mojih roditelja.

„Vjeruješ li u Sina čovječjega“ upitao je Isus slipca koji to više nije. A on je tako spremno odgovorio: „Vjerujem, Gospodine!“ Gospodine, daj i meni samo malo te njegove spremnosti, daj i meni samo malo njegove vjere, samo jedno malo zrnce. I mene danas, Gospodine, pitaš: vjeruješ li u mene i sada kad stvari postaju ozbiljne, kad nije lako vjerovati?

Gospodine, vjerujem, pomozi mojoj nevjeri. Želim vjerovati i sada, jer si ti jedina sigurnost. I ja sam slijepa od rođenja jer sam tolike godine bila slijepa vidjeti tvoju dobrotu upisanu u svaki cvijet, u svaku osobu, u svaki trenutak. Bila sam slijepa vidjeti tvoju prisutnost u događajima moga života.

Tebi Gospodine koji si svjetlo svjetla povjeravam sebe i ovaj svijet koji se nalazi u tami. Tebi povjeravam svoju prošlost i svaki dan koji će tek doći. Tebi povjeravam sve osobe s kojima se susrećem i sve osobe koje poznajem. Slijepcu si rekao: „Vidio si Ga! To je onaj koji govori s tobom!“ I nama to danas govoriš. Vidjeli ste me toliko puta u svom životu, i na djelu i na riječi. Doista, Gospodine, toliko smo puta vidjeli tvoja dobročinstva. Zato i sada želimo vjerovati da je sve ovo samo prilika da se očituju Božja djela. Vjerujemo da ćemo još jednom vidjeti tvoja djela, tvoju svemoćnu ruku. Vjerujemo, pomozi našoj nevjeri.

 

s. Barbara Bagudić OP

Na zdencu

Bio je narod u pustinji. I bila je žena na zdencu. I bio je On.

Oni su bili žedni. Umorni od puta. Možda negdje na polovici. I pogledali su natrag. U pune lonce i jela svake vrste. (Ruke zavezane bijahu zaboravili.) Jer, za pogledati naprijed trebalo je glavu podignuti. A oni su bili žedni. Umorni od puta. U pustinji, u neispunjenom obećanju zemlje kojom teče med i mlijeko. I On tada od štapa i kamena učini da provre voda. Nisu vidjeli. Nisu mogli. Žeđ su utažili. Pa su im promaknuli štap i kamen i voda u pustinji. Pa nisu vidjeli čudo. Zato kad su žeđ utažili, nastaviše mrmljati.

Ona nije bila žedna. Bar ne ondje i tada, kad je donijela svog krčag na zdenac. Možda je bila umorna. Možda negdje na polovici. Ali čemu da gleda naprijed? Sve će ostati isto. Nema obećane zemlje. Nema srcu počinka. A On zaiska od nje piti. Smiješno. On, stranac, od nje, žene. No, što može izgubiti? Nekoliko pitanja, nekoliko riječi koje je izrekao. I osjeti tada žeđ, kao oganj, onu koja učini da ostavi svoj krčag na zdencu i ode u grad drugima govoriti. Jer, na zdencu bijaše Izvor.

A On? On je samo bio. I kad su mrmljali i zaboravljali i kad ljubav što je iz kamena provrla nisu vidjeli, On je čekao. I kad je lutala i tražila i kad je drugima odlazila, On je čekao. Šutke, kao kamen. Da provre iz dubine. Da dade, ne tražeći zauzvrat ništa.

Bio je narod u pustinji i voda je potekla i bila je žena na zdencu i prostrujila je voda u život vječni. A On je bio umoran od puta i žedan. I nije pio. Drugima je dao.

s. Jana Dražić OP

Slušati Očev glas

Danas nas evanđelist Matej vodi na goru preobraženja. Na goru visoku, u osamu. Same s Isusom. Evanđelist Luka kaže da je Isus uzišao na goru da se pomoli. I dok se molio dogodilo se preobraženje. Ovo je druga zgoda u kojoj se čuje Očev glas s neba s istom porukom: Ovo je Sin moj! Prvi puta je Otac progovorio kod Isusova krštenja na rijeci Jordanu: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17) Ove riječi su došle radi Isusa. Bilo je to prije početka njegova javnog propovijedanja i djelovanja. Otac je potvrdio Isusov identitet i svoju ljubav i tako ga učvrstio za poslanje. Ubrzo će uslijediti kušnja u pustinji. Pojavit će se napasnik s kušnjom sumnje u Isusov identitet: Ako si Sin Božji (Mt 4,3.6). Isus ga odlučno odbija dajući poklonstvo Bogu i spremnost da ispuni Očevu volju.

Kod događaja preobraženja Isus nije sam. S njime su trojica učenika i dvojica nebesnika. Očev glas govori: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17,5) Riječi su upućene i učenicima. Doći će teški dani odbacivanja, osude,  muke i raspeća. U smrtnoj agoniji, zazivajući riječi Ps 22 Bože moj, zašto si me ostavio, Isus će opet čuti riječi iz usta prolaznika, glavara svećeničkih i pismoznanaca: Ako si Sin Božji, siđi s križa! (Mt 27,40) Isus se nije pokolebao. A učenici se nisu sjetili događaja preobraženja i nije im pomogao nadvladati strah i sumnje u Isusovo bogosinovstvo.

Pođimo danas, i u ovoj korizmi, u tišinu i osamu. Slušajmo Očev glas koji govori tko je Isus. Ali govori i tko smo mi. Nad svakim od nas odzvanja ovaj glas pun ljubavi i nježnosti da smo Božja ljubljena djeca. Upravo bismo to trebali otkriti više od svega u ovoj korizmi. I povjerovati tom glasu, toj Ljubavi. Sve oko nas govori da smo bolesni, neuspješni, gubitnici, grešnici, nepoželjni, neučinkoviti. I sami sebe nekad ne vidimo drukčije. Čeznemo za nekim drugim riječima, ali ma koliko ih dobivali od ovoga svijeta, one nas neće ispuniti, osloboditi niti usrećiti.

Preobraženje nije izoliran događaj. On se uklapa u svakodnevni život. Naši trenutci života su protkani slavom Tabora i mukom Golgote. Važno je da ne zaboravimo tko je Isus i tko smo mi. Nad nama Otac vječno izgovara riječi pune ljubavi kao blagoslov. U tim riječima nalazimo snagu na životnom putu dok nam ne „zasja život i neraspadljivost“  (2Tim 1,10) u vječnosti pobjedom Kristovom nad smrću.

 

s. Blaženka Rudić OP

Naš hod s Isusom kroz pustinju

 „Gospodin Bog sazda čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“

Bog je stvorio čovjeka tako što ga je oblikovao od zemlje i udahnuo mu dah života. Nakon toga dao mu je pouku što je dobro, a što ne. Što treba činiti da bi živio, a što mu donosi smrt. No, u odnos između Boga i čovjeka umiješao se napasnik koji u svojoj lukavosti nastupa s pitanjem: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“, čime iskrivljuje sliku o Bogu predstavljajući ga kao onoga koji čovjeku samo nešto zabranjuje.

Spominjanjem zmije kao napasnika i inicijatora grijeha ističe se činjenica da je zlo nešto što je u povijest čovječanstva unišlo izvana, ali ne bez čovjekova pristanka, u čemu je i korijen njegove vlastite grešnosti.

Čovjek i njegova žena sada se  pregačama od smokvina lišća kriju i od Boga i jedno od drugoga. Ono što ističe poveznica misnih čitanja, jest da u takvom stanju, čovjek ne može spasiti sam sebe, niti drugoga čovjeka. Čovječanstvu je potreban božanski Spasitelj koji će pokazati kako se čovjek može oduprijeti napasti.

Započela je korizma a s njome i naš korizmeni hod – hod pustinjom naše nutrine.

Korizma nije samo vrijeme posta i nemrsa, već puno dubljeg promišljanja o sebi i životu, prošlosti kojoj trebamo oprostiti i okrenuti se boljoj budućnosti kao bolji ljudi.
Od nas, kao vjernika, očekuje se da se tijekom korizme okrenemo Bogu čitajući njegove riječi i vrijeme provodimo u molitvi. Dublji smisao ovih aktivnosti je da napravimo zaokret u svom životu te da se odreknemo grijeha i svojih slabosti i, na kraju, oprostimo drugima koji su nam u životu nanijeli zlo. Molitvom je cilj izliječiti duh i stvoriti novu šansu za bolji život, ostavivši iza sebe grijeh i mržnju, težeći prema tome da u budućnosti budemo bolji ljudi i istinski kršćani.

Pustinja simbolizira milosno vrijeme kroz korizmu u kojem se trebamo pripremiti za pobjedu nad grijehom, pobjedu uskrsnuća Kristova u našem životu. Bog uvodi čovjeka u pustinju, u kojoj je obilje On sam, oaza. No, valja nam prihvatiti put raspetog Krista i istinu o nama i Božjoj ljubavi – milosrđu da bismo došli do života, oaze – Krista.

Isusa je Duh četrdeset dana vodio kroz pustinju. gdje ga je iskušavao đavao, no Isus je – pun Duha Svetoga, pobijedio štitom Božje riječi: „Ne živi čovjek samo o kruhu!“, te „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinom služi!“ i dalje „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“

Pustinja se događa da bi se proslavio Bog, da jasnije vidimo pustoš svojega srca u kojemu Bog gradi svoje kraljevstvo. Mi pustoš ne možemo mijenjati ali možemo i trebamo prihvatiti Milost u jednostavnosti srca, jer pozvani smo na vjeru i vjernost, dopustiti Bogu da nas učini plodnim tlom. Sam Bog će nas tako izvesti iz pustinje i uvesti u obilje svoje milosti.

Naime „Kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će posluhom Jednoga mnogi postati pravednici“ . Stoga nas misna čitanja današnje nedjelja ohrabruju istinom kako je milost Božja očitovana u Isusu Kristu veća od ijednoga našega grijeha.

Blagoslovljen nam put korizme!

 

s. Natalija Cindrić, OP

Razborito i kreposno

Razborito i kreposno

”Iskušaj svoju sposobnost da živiš životom dobrog čovjeka, životom onoga koji je zadovoljan ulogom koja mu je pripala u univerzumu, onoga koji jedino teži pravednosti u svome djelu i dobrotvornosti na svome putu” (Marko Aurelije, Misli, knjiga IV).

U Politici 1235a čitamo ”čovjek je po naravi društvena životinja”. To su riječi kojima je već Aristotel odbacio kiničko shvaćanje da je čovjek samodostatan. Čovjek, nastavlja Aristotel, po naravi teži zajedništvu i uvijek je član neke konkretne zajednice. Razboritost i krepost, kojima se može poslužiti i u oprečne svrhe, čovjekovo je oružje za prosudbu pravednoga. Stoga, kada je savršen, čovjek je najbolja od životinja, a tako je i, odvojen od zakona i pravde, najgori od svih, najbezbožniji i najdivljačniji kad je bez kreposti, te najgori u požudi spola i jela.

Svetopisamska čitanja ove nedjelje pred nas stavljaju ulomke koji se odnose upravo na čovjekov život u zajednici. Ulomci nas pozivaju na promišljanje o tome tko sam ja, tko je moj bližnji i tko je moj neprijatelj, odnosno, kako se trebam odnositi prema sebi, kako prema bližnjem, a kako prema neprijatelju. Naime, baš kao je Aristotel uočio, čovjek je pozvan poslužiti se oruđem koje po naravi ima, razboritošću i krepošću i prema sebi i prema bližnjima, ali i prema neprijateljima. To je iznimno težak zahtjev za čovjeka svakoga vremena jer traži radikalnu promjenu perspektive. Na prvu, teške su riječi koje kažu da Bog ”daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (Mt 5, 45). No upravo su to riječi koje oslobađaju i donose mir jer svako biće stavljaju na njegovo pravo mjesto, u odnos s Bogom. Krist nas poziva da sebe, bližnjega i neprijatelja stavimo u odnos s Bogom. To je nužna promjena, jedino što može donijeti mir i radost u zajednicu.

Tko sam ja i kako se trebam odnositi prema sebi?

Biće sam stvoreno na sliku Božju, hram Duha Svetoga. Ja nisam počelo svoga bića, moje počelo je Bog. Život i ljude ne trebam mjeriti prema sebi već Božjom mjerom. Upravo iz svoga božanskog podrijetla prima svoje dostojanstvo, svoja prava i svoje obveze. Zato trebam brinuti o sebi, svojoj duši i tijelu, kao o hramu Božjem. To je po naravi lako, ali i u tom činu treba ostati razborit i krepostan prema zlatnom pravilu: ne previše ne premalo, već pravedno i prema duši i prema tijelu, a sve u odnosu na Boga. Tako nastaje uzor razborita i kreposna čovjeka. No teško je, život i bližnje, ne mjeriti prema sebi, svojim okom i prema svojim zadovoljstvima, već Božjim okom koje za svako stvorenje traži što je za njega dobro. Bog je taj koji daje život meni i drugome, koji želi dobro svakom biću, zlo oko i pogan jezik moje su mjere. Njih, kaže Isus, treba napustiti. U razboritosti i kreposti treba rasti, to je put do sreće.

Tko je moj bližnji i kako se trebam odnositi prema njemu?

Prisjetimo li se prispodobe o dobrom Samaritancu jasno je da na pitanje o tome tko je moj bližnji nije jednostavno jer odgovor traži promjenu perspektive. Naime, bližnji nije moj dužnik, sluga ili rob, moj bližnji je svatko kome sam ja spreman, u ime Božje, a ne iz nekih vlastitih niskih motiva, iskazati milosrđe, činiti dobro (ne za sebe već za to biće), odnosno iskazati ljubav. Bio mi poznat ili nepoznat. Drugoga trebam promatrati kao Božje stvorenje. Na to nas poziva ”zakon” koji kaže: ”Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19, 18). Uz napomenu da ljubav nije sladunjavo ispunjavanje svih prohtjeva drugoga (to je često povlađivanje tuđim slabostima i nije ljubav), već razborito i kreposno usmjeravanje dobru i za vlastitu i za tuđu dušu i tijelo. Ljubav čuva dostojanstvo. Ako drugi odgovori istom mjerom, tada se rađa prijateljstvo. Sve što nije istinski usmjereno dobru, treba napustiti.

Tko je moj neprijatelj i kako se trebam odnositi prema njemu?

Na iznenađenje mnogih i neprijatelji se određuje iz iste perspektive. Naime, neprijatelj nije onaj koji nije meni naklon, već svaki onaj kome ja nisam naklon; onaj koga ja obijam, bilo da ne pripada mojoj zajednici ili, što je češće, krugu mojih istomišljenika.  Dakle, neprijatelj zapravo i nije ništa drugo nego drugi kojem nisam spreman iskazati milosrđe, ni učiniti dobro (s napomenom da činiti dobro ne znači zadovoljavati sve i svakakve prohtjeve drugoga). Međusobna nenaklonost rađa sukobima. No, Bog svakom biću želi dobro i nas na to poziva. Krist proširuje zakon ljubavi prema bližnjem i na neprijatelja. Krist nas stoga poučava i poziva da mi ne budemo neprijatelji, da mi prema svakom biću činimo dobro, te da i prema onima kojima nismo nakloni ili onima koji nama nisu nakloni iskažemo najveći čin ljubavi – da molimo za njih. Naime, skrovita i iskrena molitva pred Bogom je jedino rješenje kojim se ne može manipulirati.

Promatrano na taj način, razvidno je da moj odnos prema sebi i prema drugima, naklon ili nenaklon, pred Bogom ostaje isključivo posljedica mojih slobodnih odluka, moj čin ili moj propust. To je ono za što ja odgovaram. Tako moje biće, svojom razboritošću i krepošću, tvori prigode za rađanja prijateljstava ili nastajanja sukoba, gradi ili razgrađuje Kraljevstvo, a Bog, Bog pušta da sve uzraste dok ne dođe vrijeme žetve.

  1. Ivana Pavla Novina, OP

Isus Krist

“Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!” (1 Kor 1, 1-3)

U ovom kratkom odlomku iz početka Prve poslanice Korinćanima sv. Pavao četiri puta spominje ime Isusa Krista.

Proslavili smo svetkovinu rođenja Isusa Krista, a u prošlu nedjelju blagdan Gospodinova krštenja. Taj događaj prethodio je početku njegova javnog nastupa i djelovanja. Sada slijedi vrijeme kroz godinu, vrijeme milosnog djelovanja Isusa Krista koji je došao među nas biti Emanuel – S nama Bog. On je poslan i potvrđen od Oca kao Ljubljeni, pun miline. On je punina ljubavi, milosti i života. Tijekom prošlog tjedna slušali smo u dnevnim čitanjima kako se očitovala njegova snaga: u snažnoj i djelotvornoj riječi koja liječi i izgoni zloduhe, donosi oproštenje, liječi srca slomljena. Ivan apostol ga prepoznaje ka Jaganjca Božjega koji je došao uzeti grijeh svijeta. Na njemu počiva Duh Božji, on je Sin Božji.

On je naviješten od proroka Izaije kao sluga Jahvin koji će biti vjeran i ispuniti volju Božju. Tome sluzi pripisujemo riječi Psalma 40, gdje on predano obećava da će vršiti volju Božju od miline, a ne od prisile. Njegov život će biti slavopoj Bogu, on je istinski ljubitelj Božjeg Zakona, to jest same Božje volje. Pun je snage i sile Duha. U tome predanju Ocu ići će do smrti na križu. Zato će njegovo Ime biti uzvišeno, zato će se pred njim prignuti svako koljeno, zato će biti postavljen za svjetlost narodima. Tko god prizove to Ime bit će spašen.

Kad prođu blagdani mi često živimo svoje vrijeme kroz godinu kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nam događaji spasenja nisu otvorili oči za nutarnje gledanje Otajstva. A Isus je tu među nama. On želi i može snažno djelovati u našim životima, u našoj povijesti. Ako ga prizovemo, ako mu srce otvorimo. Svi smo posvećeni u Isusu Kristu, svi smo pozvani prizivati njegovo ime i djelovati u njegovoj snazi i milosti. A on neka na nas izlije, skupa s Ocem, milost i mir!

 

s. Blaženka Rudić OP

Glas

Proročkim glasom bi navješteno kako će Djevica začeti i roditi Sina Božjega po Duhu Svetomu. I doista, Djevica zače i pohita u gorski kraj do svoje rođakinje koju je Bog u dubokoj starosti blagoslovio potomkom. Čuvši glas one koja je puna milosti, od radosti joj zaigra čedo u utrobi. Susret dviju majki bio je i prvi otajstveni susret djece koje majke nose u utrobama, Prethodnika i Poslanika, Isusa i Ivana Krstitelja. A neizmjerna radost Duha Svetoga prožela je cijeli susret. I ispuni Bog dano obećanje.

Od tada prođe trideset godina.
Isus, Sin Božji, kao putujući propovijednik obilazio je duž putova naviještajući Božje Kraljevstvo. Bio je glas koji je svjedočio za Oca.
Ivan ima svoj vlastiti put – pripraviti put Božjoj milosti. Živeći pustinjskim, isposničkim životom, bio je glas onoga koji viče:“Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Taj glas ne govori, nego viče jer time želi dati do znanja da je važno ono što želi prenijeti. Glas viče u pustinji – tamo gdje nema ničega, gdje je sve pusto, tamo gdje se vjetrovi poigravaju s pijeskom. Ali glas je vikao… Vikao je pozivajući na obraćenje za oproštenje grijeha.

Dva mališana, prvi se put susreću na rijeci Jordanu kao odrasli ljudi, a ponovni susuret dvojice rođaka popraćen je svjedočanstvom neba. Glas zaori:“Ovo je Sin moj, ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!“ I posvjedoči Ivan: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!”

On koji nije imao grijeha, stao je u red s pokajnicima, kako bi primio krštenje na rijeci i na taj je način očitovao ono što smo proslavili na Božić, a to je Isusova raspoloživost da uroni u rijeku čovječanstva, da preuzme na sebe mane i slabosti ljudi, da dijeli s njima želju za nadvladavanjem svega što udaljuje od Boga i što braću čini strancima. Baš kao nekoć u Betlehemu, tako i sada, duž obale rijeke Jordana, Bog ispunja obećanje da će preuzeti na sebe sudbinu ljudskoga bića. Isus, koji je konačni i opipljivi znak toga, sada stoji pored Ivana koji, čim Isus izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj.
I glas polako utihnu da Duh djelima posvjedoči.

Duh Sveti koji je djelovao od početka stvaranja i vodio Mojsija i narod u pustinji, sada silazi u punini na Isusa da mu dadne snage da ispuni svoje poslanje u svijetu. Duh Sveti je tvorac Isusova i našega krštenja. Duh je taj koji otvara oči srca za istinu, on je taj koji nas potiče na put ljubavi i prenosi nam nježnost Božjega oproštenja. Vodi naš život na put ljubavi. On je dar koji je Otac dao svakome od nas na dan krštenja. On, Duh, prenosi nam nježnost Božjega oproštenja. Po istom tom Duhu razliježe se Očeva riječ objave: “Ti si Sin moj, ljubljeni moj. ”

Današnje nam evanđelje želi posvijestiti upravo to kako smo po krštenju oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, miljenici Božji. Mi smo po krštenju pridruženi Isusu Kristu i njegovom poslanju. I po Kristu smo dobili ime. Zovemo se kršćani. Naše nas ime obvezuje da se, poput Ivana Krstitelja, iz dana u dan smanjujemo kako bi u nama i po nama Krist mogao rasti. I da ga svima pokazujemo riječima i životom kako bi i u ovom djelu povijesti spasenja koji je nama povjeren Isus iz Nazareta mogao biti prepoznat i ispovjeđen kao Krist.

 

s. Natalija Cindrić, OP

Savršen ti život želim

”Podaj nam Svoje svjetlo

koje si iz raja povuk’o za sobom

kao što meteor vuče kosu zlatnih prama,

da kroza nj nađemo pukotinu neba

koju si napravio

silazeći k nama. […]”

(Rajmund Kupareo, Iz pjesme Molitva za svjetlo božićne noći)

Naravno je svakom biću da želi ostati u postojanju, pisao je sv. Toma Akvinski (Sth II-II, q. 64, a. 7), baš kao što je naravno svakom biću da teži sreći, isticao je Aristotel (Nagovor na filozofiju, B93). To je ono što si si svi želimo o svakom početku godine. Nova godina, novi početak s istom željom: da postojimo i da budemo sretni. U samom srcu Evanđelja Isus nam poručuje: ”Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5, 48). Savršen život, eto to ti i ja želim. Riječi iz prologa evanđelju sv. Ivana druge nedjelje po Božiću povezuju iskon, mudrost i život i za početak ove, još jedne Nove godine, upućuju na vrijednost i značaj vjere za ”savršen”, za sretan život.

”Savršen život treba priznati onima koji iskazuju razboritost […]” koja je ujedno sreća naglasio je još Aristotel (Ibid, B85 i B94). Naime, čovjek svoj iskon nalazi u Bogu, vječnoj mudrosti, te kao razumno biće, tražeći istinu, ima moć tražiti i spoznati Boga. Čovjek je, po darovima koji su mu već dani, sposoban za spoznaju i izbor istine, dobrote, pravednosti, za razlikovanje dobra i zla, za život po Božju koji rađa nadom. Po naravi čovjek je biće otvoreno nadnaravi, vjeri, po kojoj se zadobiva i čuva život, po kojoj se istinski postoji. Naime, ”vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga […]” (Heb 1, 1-3).

U tome se očitovala mudrost mudraca koji su znali razlikovati dobro od zla i poći svojim putem, koji su, živeći po Božju, znali prepoznati sjaj istine i u neuglednoj Betlehemskoj štali. Štoviše, oni su unatoč svim životnim protivštinama i opasnostima došli pokloniti se Kralju neba i zemlje u trenutku kada nam je odlučio primjerom pokazati veličinu čovještva. U Betlehemskoj štali mudraci su upoznali svoje dostojanstvo. Magi, pisao je sv. Ivan Pavao II, govore o sebi ali i o nama. ”Govore svakome čovjeku. Govore da je u svakom čovjeku urođena čežnja za istinom. Istina je poput zvijezde prema kojoj je upravljen pogled naše duše. Čovjek treba živjeti istinu, treba je tražiti i treba joj težiti. Bez nje ne može” poručio je Ivan Pavao II 1977. Čežnja za istinom duboko je usađena u čovjekovu dušu, te je stoga cilj svake djelatnosti naći istinu. Na tu duboku glad za istinom usađenu u naše duše Bog ne šuti, već u Betlehemskoj štalici dolazi ususret toj gladi. Doista, čovjek svakoga doba traži izvor vode i hrane koje omogućuju da živi i da se u življenju raduje, ali čovjek svakoga doba još više traži izvor vječnoga života, smisao i istinsku radost. Mudarac je onaj koji shvati da je smiraj njegovih traženja, kraj životnog hodočašća i izvor radosti u Bogu.

Misterij Betlehemske noći nije se dogodio, on traje, ispunja povijest svijeta i zaustavlja se na pragu svakoga srca. Mi smo mještani Betlehema, govorio je sv. Ivan Pavao II 1981. Budimo poput gostioničara, nađimo mjesta u svome srcu za Mariju i Josipa, da se i u našem životu utjelovi Bog. Budimo poput mudraca, vodimo se istinom, za njom žudimo i živimo po Božju. ”Krenimo naprijed s nadom! Novo se tisućljeće otvara pred Crkvom kao široki ocean na kojemu se moramo upustiti u pustolovinu, računajući s Kristovom pomoći. Božji Sin koji se, iz ljubavi prema čovjeku, utjelovio prije dvije tisuće godina i danas vrši svoje djelo. Potrebne su nam prodorne oči da bismo vidjeli to djelo, i poglavito veliko srce da bismo i sami postali njegovim sredstvima” poručio je Ivan Pavao II 2001.

Na ovom prvom koraku u Novu godinu, na putima kojim prolaziš, mudrost da prepoznaš istinu i da te ona vodi; da postaneš hrabar ”pastir svoje sudbine”; prodorne oči i veliko srce, da istinski postojiš i raduješ se; savršen život – to ti sa svojih krivudavih puta iz Betlehema i ja želim!

s. Ivana Pavla Novina, OP

Sveta Obitelj – učiteljica zajedništva, predanja i vršenja volje Božje

Kako ne ostati zadivljen prema odnosima koji su vladali između Isusa, Marije i Josipa? Naš Gospodin učio je od Josipa i Marije, među njima je postojala sveta ljubav, postojao je duh služenja i radosti. Sveta Obitelj je savršena u vršenju volje Božje, njihovo jedinstvo je predložak po kojem smo se pozvani ravnati.

 

Bog je nedvojbeno prisutan i samim time u središtu je ljubavi koju imaju jedni prema drugima. Gledano ljudskim kategorijama sve je odjednom krenulo po krivu, sve se naglo otišlo u suprotan smjer, sve one karakteristike koje su kao kamenčić u mozaiku savršenosti odnosa padaju u drugi plan jer dolazi prijetnja izvana, ona prijetnja koja bi mogla narušiti zajedništvo u Ljubavi. Radost Života, atmosfera jaslica, toplina odnosa svih prisutnih, mir u srcima koju je izazvao posjet mudraca koji su darovima priznali Isusovo božanstvo, čovještvo i kraljevsku moć zamijenjen je strahom i tugom. Opasnost je velika, Herod strahuje za prijestolje te uporabljuje silu kako bi se zaštitio. Paradoks je više nego očit, neustrašivi vladar oduzima živote najbezopasnijima te samim time demonstrira svoju moć.

 

 

Susret s Malim Kraljem u Betlehemu mudracima je nedvojbeno promijenio životni put, nisu se vratili Herodu nego budući da Bog računa sa slobodnom suradnjom svojih stvorenja poziva ih te oni biraju put Božji, što neustrašivog Heroda ljuti te ga potiče na osiguravanje svoje vlasti te svoj život gradi oduzimajući život drugima. Isusova patnja je već počela, prisiljen je bježati jer mu je život doveden u pitanje. Ništa se ne događa bez Božje intervencije, Anđeo se javlja Josipu kako bi on, muž poslušan, ustao, uzeo i bježao u Egipat sa svojom Zajednicom, Svetom Obitelji. Josip kao zakoniti otac i muž surađuje s Bogom, toliko mu se prepušta da su i njegovi snovi zaodjenuti glasom Neba. Kako je primio poruku o Djetetovom imenu tako je i primio je poruku o Njegovoj zaštiti bijegom. Od samog početka opasnosti pa sve do kraja Obitelj boravi u Božjoj prisutnosti što čini da svaki njihov potez biva prožet božanskom dimenzijom, svaki potez je plod odnosa s Bogom. Svaka je muka, patnja pa i strah kada se na njega gleda iz perspektive cilja biva neznatan. Svaki korak na putu ka cilju nam je težak, svaki idući naporniji je od prethodnog no kada dođemo na cilj obuzima nas radost te uviđamo smisao težine puta.

 

Pozvani smo na suradnju s Bogom poput svete Obitelji, suradnju koja je plod potpunog predanja. Svaki trenutak je pogodan za reći Bogu vjerujem, nadam se i ljubim. Naš Gospodin temelj je zajedništva koje proizlazi iz našega predanja te se gradi preko odnosa s drugima jer „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće meni učiniste.“ (Mt 25, 40) Zagledani u odnos Svete Obitelji, u njihov primjer predanja Bogu kroz osluškivanje te ljepotu zajedništva u Ljubavi budimo nositelji svjetla i radosti koja nadvladava strah, potiče na suradnju te stavlja Boga u središte života kako bi bili ljubitelji života. „Sveta Djevica Marija, Učiteljica bezgraničnog predanja – Sjećaš se? S pohvalom Njoj upravljenoj, Isus Krist tvrdi: Tko vrši volju Oca moga, taj – ta je moja majka!“ Moli tu dobru Majku da u tvojoj duši zaživi snaga – ljubavi i oslobođenja – Njezina odgovora uzorne velikodušnosti: „Ecce ancilla Domini!“ – Evo službenice Gospodnje! (Brazda, 33)

 

s. Manes Puškarić OP