„ Slavim te, Oče… „ (Mt 11, 25)

Umorim se dok izredam sve svoje molitvene nakane. Molim Gospodina da pogleda na ovog ili onog, riješi nagomilane moje probleme i muke onih koje susrećem, tražim snagu, mudrost i razbor, zdravlje i uspjeh u započetim ili, tek planiranim poduhvatima. Ja obično najbolje znam što treba i kako treba i upravo ga za to molim, usput mu napominjem da on to ne zaboravi. Ne ostavljam Nebeskom Ocu slobodan prostor kako bi On stvar riješio na svoj  božanski način. Očekujem od Nebeskog Oca da bude dežurni liječnik, učitelj, snagator, ili samo majčinsko rame za plakanje i jastuk za podržavanje moga samosažaljenja i njegovanja osjećaja trajne žrtve.

A Isus ? I On moli Oca, moli se svome Ocu. Njegova molitva se od moje razlikuje. Sin slavi Oca , zahvaljuje mu za sve što mu se u zemaljskom životu događa. Ne plače nad sobom, ne osjeća se žrtvom, osjeća se produženom Očevom rukom i spreman je pokazati i dokazati Očevu ljubav braći i sestrama u svijetu, ma koliko to žrtve zahtijevalo.

U svojoj molitvi najprije usuglašava s Ocem nebeskim vlastiti stav, opredjeljenje, djelovanje i ljubav. Kad na toj razini postigne harmoniju, obraća se onima koji su u njega zagledani.

Potiče ih, ohrabruje i poučava kako nositi križ života, a ostati miran, ostati zahvalan Ocu za sve darove, ali i za sva Očeva pripuštenja koja nam nisu uvijek po volji, koja nadilaze našu snagu.

Sin, a ta časna uloga pripada svakome od nas, Oca treba upoznati, shvatiti ga, ponirati  i prihvaćati  sakramenat sinovstva i živjeti ljepotu te tajne. „Sve je meni predao Otac, i nitko ne pozna Sina doli Otac i onaj kome Sin hoće objaviti.“ Kako utješno saznanje: Otac me bezuvjetno voli, ne mjeri svoju ljubav mojim dobrim djelima, mojom posebnošću, učenošću, mojim postignućima  ni na jednom polju.

Utješna je činjenica da to savršeno shvaćaju ljudi „krotka i ponizna srca“. Takvima je nutrina preplavljena mirom i radošću, osnažena ljubavlju i milosrđem. Sve što rade, što govore ili misle oslonjeno je na Božju mudrost, utkano je u Očev plan za boljitak pojedinca i svijeta.

Sveti Dominik je baš poput Isusa najprije s Ocem ulazio u dijalog, u razgovornu molitvu a onda bi odlazio ljudima kako bi s njima podijelio „ono što je motrio i spoznao“ o Riječi – Životu.

Naš zemaljski život može biti trajni raj ili trajni pakao. Ovisi s kojih izvora crpimo snagu i mir, tko su nam uzori u kojima tražimo smjernice za život i djelovanje. Sve nam je na dohvat ruke, a izbor ovisi o nama. Slobodni smo ljudi i Bog nam taj dragocjeni dar nikada ne oduzima. Isus nas je poučio i trajno   nas poučava, svojom riječju i primjerom. Koliko smo samo puta u našem, dužem i kraćem životu  izmolili :

„Zahvaljujemo ti svemogući Bože za dar razmatrane Riječi. Neka ona u nama donese obilne plodove. Pomozi nam svojom milošću da ono što smo motrili i spoznali sami živimo i velikodušno drugima darujemo.“ (Molitva nakon razmatranja )

Pozvani smo Božju Riječ čitati, razmatrati, primjenjivati u životu i od nje živjeti.

s. Katarina Maglica OP

Nasljedovanje Učitelja

Da bismo nekoga poznavali i voljeli, potrebno je upoznati njegovu prošlost, njegove planove, njegove želje, jednom riječju, cijelu njegovu osobu. Tako isto, da bismo ljubili Isusa potrebno je poznavati cijelo njegovo učenje, ne samo jedan dio. Ova istina posebno vrijedi za današnje evanđelje. Kada bismo uzeli samo prvu rečenicu današnjeg evanđelja, ne samo da ne bismo mogli razumjeti Isusa, već bismo ga mogli razumjeti i krivo. Isus naime kaže: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.“ Ako bi to bila jedina rečenica koju smo čuli od Isusa, bez da išta drugo znamo o njemu, onda bismo mogli pomisliti da Isus previše traži od nas, da je to jednostavno nemoguće ostvariti. Ljubav prema roditeljima je nešto vrlo duboko i sveto svakom čovjeku.

Evanđelje, kao i cijelo Sveto pismo treba promatrati u njegovoj cjelini. Ako izdvojimo jedan dio pokušavajući ga razumjeti samog za sebe, možemo promašiti njegovo značenje. Današnje evanđelje treba promatrati u cjelini s onim što već znamo o Isusu. O tome kako je Božji Sin poslan spasiti čovječanstvo, a to je pokazao time što je ozdravljao bolesne, opraštao grijehe, davao grešnicima novi život, oslobađao opsjednute i poučavao ljude o Bogu, milosrdnom ocu.

Zato njegove riječi trebamo razumjeti u smislu da nam jedino on može dati potpuni mir, vječno spasenje, novi život u Bogu, oproštenje svih naših grijeha, ozdravljenje duše i tijela, ukratko, sve što je čovjeku potrebno na zemlji i za vječni život. On je hrana naših duša, on je lijek naših duša i tijela, on je put u vječni život.

Navedene riječi on ipak upućuje onima koji su odlučili postati njegovim učenicima i slijediti ga izbližega. Onima koji su odlučili cijeli svoj život darovati njemu za proširenje kraljevstva Božjega. Taj put ima svoju cijenu, ali i nagradu. To je put odricanja, patnje, ali i radosni put u zajedništvu s njim. Taj je put jedino moguć u potpunom predanju svoga života Učitelju, koji je kadar preobraziti svaku našu bol, dati joj smisao i dati svrhu našem životu. Jedino on može obojiti naš život radošću.

On od učenika zahtijeva radikalnost, ali zato jer im želi dati više. Želi im dati trajnu radost koja će ih nositi do nebeskih visina, želi im dati utjehu u ovoj suznoj dolini, želi im srca ispuniti ljubavlju. Želi im dati samoga sebe. A to je moguće jedino ako su njihova srca potpuno spremna živjeti samo za njega.

s. Barbara Bagudić OP

Dom

Nije lako iseljen biti. Izvan. Daleko. Bez. Bez domovine. Od drugog daleko. Od Drugog. Izvan sebe. Pa tražiti dom. Svojim rukama graditi. I sve dalje odlaziti.

Jer dogodi se nekad da se mora otići. U novo, nepoznato. Udaljeno. Bez korijena rasti. Pa mijenama i vjetru glavu prigibati. Samo da se preživi. Pa u neke tuđe ruke svoje staviti, da se natrag vrati. A onda negdje putem zastati. Jer, izgubismo se i više nego što bijasmo izgubljeni. Na pijesku graditi. A Graditelja zaboraviti. Dok bujice ne navale. Pa pokraj ruševine možda progledati. Ako On kuće ne gradi…

Jer dogodi se da oni koji bijahu prijatelji čekaju pad. Da u svoju korist nešto steknu (tako misle). Da ponize, da sebe uzvise (jer ne znaju, jer ne vide). Jer dogodi se da se gledajući druge zaboravi. Kamo, kako i zašto se ide.

A On bdije, nad svakim korakom. Po velikoj dobroti svojoj. Čuje. Čuje.

Nije lako iseljen biti. Od drugog daleko. Izvan sebe. Ne bojati se ljudi. Odabrati.

Odabrati. Pa se vratiti. U. Sa. Blizu. Priznati se Njegovim. Pa imati dom. Imati dom.

 

s. Jana Dražić OP

Žitna polja žetvu čekaju

Proslavili smo sva velika otajstva naše vjere: rođenje Kristovo, njegovu muku, smrt i uskrsnuće, uzašašće Ocu, silazak Duha Svetoga. Sve ta otajstva okrunila je svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove u kojoj je sažeto sve prošlo, sadašnje i buduće. Euharistija ostaje središte i vrhunac života Crkve. Ona je spomen slavlje vazmenog otajstva koje se dogodilo u povijesti spasenja. Ona je susret s uskrslim i živim Kristom u sadašnjem trenutku. Ona je predokus buduće nebeske gozbe. Koja su obilježja naših dubokih susreta na zemlji? Gledanje lica, susret i blagovanje. To nam barem malo približava stvarnost budućeg života nakon smrti.

I sada nastupa vrijeme kroz godinu. Vrijeme opredjeljenja i prihvaćanja Kristova dara koji nam daruje kroz sva proslavljena otajstva i osobito u euharistiji. Nakon Kristova dolaska nastupila su posljednja vremena. U njemu je dovršena Božja objava i ponuđeno spasenje svima bez razlike. Sv. Pavao kaže da je Bog prema svim ljudima pokazao svoju ljubav tako što je Krist umro za nas bezbožnike.

U današnjem evanđelju slušamo o žetvi u kojoj nedostaje radnika i o poslanju apostola. Isus je izrekao ovu tvrdnju nakon što je ugledao izmučeno mnoštvo koje je sličilo na stado bez pastira. Zato izabire i šalje dvanaestoricu apostola. To su konkretni ljudi, s imenom i prezimenom, sa svojom životnom poviješću. Isus im daje vlast za propovijedanje, za liječenje i izgon zlih duhova. Šalje ih najprije izgubljenim ovcama doma Izraelova. Nakon Duhova oni će poći po svem svijetu.

Starozavjetno čitanje govori o izboru jednog naroda za sveti i svećenički narod. Danas je cijela Crkva sveti svećenički narod. Nju čine ljudi s imenom i prezimenom, sa svojom životnom poviješću. Svatko je poslan, svatko je važan i svatko ostavlja svoj trag u svijetu. Pred svakog pozvanog se najprije stavlja izbor i opredjeljenje za Isusa Krista. Zatim, nakon odluke za Krista on ide izgubljenima i izmučenima navijestiti kraljevstvo Božje. Treba reći da je sama Crkva isto tako jedna velika žetva u kojoj nedostaje radnika. To je ona potreba za evangelizacijom i obraćenjem u vlastitim redovima.

Žetva je slika suda, odluke i opredjeljenja  Ona se događa svakodnevno. Ljudi prilaze Kristu ili od njega odlaze. Ne samo u trenutku smrti, nego u svakodnevnom životu. Treba priznati da današnji čovjek ne voli pastire i ne želi biti vođen. Napast Edena je tako jaka. Ali na jednom mjestu u svom Govoru o pastirima veli sv. Augustin da pastir ne smije odustati iako ovca želi odlutati i propasti.

Pred svakoga od nas koji pripadamo svetom i svećeničkom narodu Crkve stavlja se današnji Isusov poziv. Istina, mi uvijek razmišljamo da se to odnosi posebno na svećenike i duhovni poziv. Važno je i za to moliti, ali ne skidati sa sebe odgovornost za žetvu koja čeka.

s. Blaženka Rudić

Nedokučivo otajstvo

Stara predaja govori o tome kako je sveti je Augustin htio napisati knjigu o Presvetomu Trojstvu, ali mu nikako nije polazilo za rukom. Tada je usnuo san: vidio je sebe kako šeće obalom mora i vidi dijete na plaži. Dijete je školjkom presipalo morsku vodu u rupu u pijesku. Augustin ga je upitao: „Što radiš?“ – Dijete je odgovorilo: „Želim presuti more u ovu rupicu.“ – Tu su se velikom filozofu otvorile oči: „Upravo tako nemoguću stvar pokušavam i ja jer želim svojim ograničenim razumom shvatiti tajnu Presvetoga Trojstva.“

Presveto Trojstvo je uistinu nedokučivo otajstvo, a san svetoga Augustina izvanredno ga opisuje. Ono se nazire u tragovima već u prvoj rečenici Knjige Postanka: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost!“ (Post 1,1-4).

Upravo u ovome otajstvu Bog je objavio svoju najdublju intimu jer pokazuje Boga kakav je „u sebi“, kao beskrajnu živost ljubavi.

Zašto ljubavi?

Zato jer je ljubav uvijek konkretna. Ona je više u djelima nego u riječima, više u davanju nego u primanju, više u služenju, više u istini… Ljubav nije osjećaj. Nije ushićenost i romantičnost. Ljubav, ako je prava, uvijek se odlikuje konkretnošću. Sam Isus, kada govori o ljubavi, govori o opipljivim stvarima: nahraniti gladnog, napojiti žednog, posjetiti bolesnog, siromašnog odjenuti. Ako ljubav nije takva, tada nije ljubav, već iluzija. Zato ljubav ljubi djelima a ne riječima. Riječi odnosi vjetar. Možeš li ga zaustaviti? Možeš li ga uhvatiti? Znadeš li kamo ide i otkuda dolazi? Ne znaš… ne znaš… Zato ne ljubi riječima! Ne znaš!

 Ljubav ljubi davanjem. Onaj koji ljubi daje, daje, daje, … Daje stvari, daje život, daje sebe samoga Bogu i drugima. Onaj koji daje ostaje otvorena srca, ostaje u Bogu i Bog u njemu. Ostaje u ljubavi! Ostaje u ljubavi koja sve podnosi! Ostaje u ljubavi i kad suze umivaju lice i kad rana na srcu gorko zapeče i kad od boli u grudima ne može ukrasti jedan jedini dah… Ostaje… ostaje… Ostaje u ljubavi!

Razumiješ li sada što je ljubav? Ako ne… dobro se zagledaj u Njega raspeta na križu i shvatit ćeš… morat ćeš!

Tajna Presvetog Trojstva je upravo u ovome: Bog vodi razgovor s Bogom. Ne riječima. On se događa na razini biti, naravi. Unutar Presvetog Trojstva postoji apsolutna iskrenost i potpuno prihvaćanje. Ono što Otac i Sin razmjenjuju nisu  neke misli ili riječi, oni razmjenjuju sami sebe.

Očevo davanje je tako potpuno da se po tom davanju rađa druga Osoba, Sin. „Sinovljevo vječno rađanje umiruje (smiruje) Očevu izvornu potrebu da ljubi,“ piše Adrienne von Speyer. Sin koji je svu svoju narav i bit dobio od Oca, ima istu potrebu da ljubi. On se izravno daje Ocu. I ova obostrana izmjena, ovaj neiscrpni dijalog ljubavi, jest Duh Sveti. On je sam poljubac ljubavi, kako kaže Bernhard Clairvaux.

Današnja svetkovina Presvetog Trojstva poziva nas da razmišljamo o toj tajni – tajni da je jedan Bog, a tri božanske Osobe. Bog nam se u Isusu Kristu otkriva i razotkriva. Otkriva nam kakav je s nama i među nama, kakav je zbog nas i radi nas. Pa i tada Bog ostaje dubokom tajnom kojoj se samo možemo duboko klanjati.

s. Natalija Cindrić, OP

Pogled uprt u Nebo

Briga. Beznađe. Tjeskoba. Toliko puta se pronađu na našem svakodnevnom putu, satrvenima tolikim brigama i noseći razne probleme. Unosimo se u svakodnevnicu i borimo se s njome, a zaboravimo na Boga i razgovor s njime. Onaj koji jedini može riješiti naše brige i probleme, koji jedini pokazuje put i budi u nama mir koji samo On daje čeka kako bismo mu se obratili. Stoga nas ovonedjeljno evanđelje podsjeća na to obraćanje Ocu. Isus, Sin nudi nam paradigmu obraćanja Ocu i ujedno pokazuje svoju zauzetost u ljubavi za nas.

Čitajući evanđelje sedme nedjelje Vazma, možemo dobiti dojam da smo nepotrebni u ovome tekstu. Da smetamo razgovoru Sina s Ocem. Možemo imati osjećaj da stojimo sa strane i sve to samo promatramo, no u središtu svakog Isusovog govora je uvijek čovjek, i ti, ja – mi smo u središtu, Isusu uvijek najvažniji. Ta zato je i postao čovjekom, da bi pokazao koliko nas Bog Otac ljubi u Sinu po Duhu. Izdvojili bismo neke elemente koji nam mogu itekako pomoći u našim svakodnevnim brigama i problemima s kojima se borimo.

Najprije, Isus podiže oči prema nebu! U svom podizanju očiju prema Nebu, Isus predaje Ocu ono što slijedi, ono što će mu svakako biti najteže kao pravom čovjeku koji je u svemu bio sličan s nama, osim u grijehu – nositi težak križ i umrijeti na njemu, odnosno podnijeti muku. Isus sve to predaje Ocu, ne bori se s time sam, ne pada u tjeskobu, shvaća da je Njegov križ proslava. To je i svaki naš križ ukoliko upremo pogled u Nebo i sve predamo Ocu po rukama Sina!

Zatim drugo, Isus nam pokazuje i govori što sve imamo u Njemu: život vječni, milost da upoznamo Oca i da nas Sin Isus Krist uistinu uvijek zagovara kod Oca, da nas ne zaboravlja i da je svjestan da smo u svijetu, u teškim životnim situacijama, u prolaznosti, i rastancima, i naravno u svemu onome što je lijepo, a što život nosi. Zato nam i ovaj govor, Njegov razgovor s Ocem donosi obilnu utjehu, i mi smo centar te poruke. To je vrlo važno za zapamtiti. Nismo siročad, nismo sami, koliko god se možda to ponekad tako i činilo. Bog je s nama uvijek, on nam i šalje na put ljude preko kojih nam progovara, šalje nam razne životne situacije kako bismo bili još više Njemu bliži, kako bismo poput Sina, kao pravi sinovi u Sinu, uvijek najprije uprli svoj pogled u Nebo, očima se zaljubiti u Nebo i potrčali u zagrljaj Ocu.

s. Manes Puškarić OP

Molitva za dar Duha Branitelja

„Ja ću moliti Oca i On će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek“ (Iv 14, 16)

Isus odlazi k Ocu i oprašta se sa svojim učenicima. Oni su zabrinuti i uznemireni. Slabi i prepadnuti, bez vizije i oslonca ne vide način kako nastaviti Isusovo djelo što im je na neki način naredio i povjerio.

Isus ih dobro poznaje i zato im obećava pomoć. Poslat će im Duha Svetoga, kako bi s njima i po njima nastavio Isusovo djelo u srcima ljudi. Isus je ovom prigodom izgovorio otajstvene riječi: ‘ U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama.’ Koje li duboke tajne! Ljudski duh joj se može samo pokloniti, jer se teško u punini može shvatiti : Isus u Ocu, mi u Isusu, Isus u nama! Odatle izlazi da smo dionici u Božjem postojanju.

Ljubav je snažna veza među svim akterima: između Oca i Sina, između Sina i njegovih sljedbenika, između čovjeka i njegova brata. Zapravo, bratstvo tu ima svoj početak i odatle crpi svoju snagu.

Ljubav prema Isusu obvezuje. Nije samo čista emocija ni ugodan osjećaj, djelom se dokazuje. ‘Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi’ , govori Isus. Kvaliteta našega života i djelovanja pokazuje stupanj ljubavi prema Gospodinu. Njegova ljubav prema čovjeku dokazala se  njegovim dolaskom na svijet, naukom i primjerom života, mukom i smrću na križu.  Čovjek mu je toliko dragocjen da ni jedna žrtva za njega nije bila preteška. To i od učenika svojih traži.

Na njih prenosi svoje poslanje: širiti Božje Kraljevstvo u svijetu i u srcima ljudi. Obećani Duh Sveti je taj koji i u današnje vrijeme osposobljava nove učenike za Isusovo i njihovo poslanje. Otvara oči ljudskoga duha kako bi svijetu pokazao da je Isus živ u nama i među nama, da nije samo neka uspomena iz prošlosti. Darovi Duha Svetoga se u potocima izlijevaju u srca onih koji ljube i slijede poticaje Duha Svetoga svjesni da je to duh živoga Krista koji je među nama u Euharistiji, u svojoj  riječi i svim izričajima ljubavi.

Oslonjeni na snagu Duha, sami ćemo osjetiti, ali i svi oko nas, kako se mijenjamo, kako postajemo kristoliki dopuštajući da po nama djeluje njegova ljubav, dobrota i milosrđe. Plemeniti plodovi darova Duha Svetoga ovaj svijet će pretvoriti u poželjno mjesto življenja.

Molimo Duha Božjega da naša zajednica, i svaka njena jedinka, u punini žive ‘ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost i čistoću’ ( Gal 5, 22-23)  Preselit ćemo Raj na Zemlju. Bez Božjega Duha u sebi uvijek ćemo ostati nedovršena Božja stvorenja. Neka na našim usnama trajno bude prisutna molitva psalma ‘ Duh tvoj dobri nek me po ravnom putu vodi’ ( Ps 143,10) pa se mirno prepustimo vodstvu onoga koji nikada ne griješi, koji sve čini novo.

s. Katarina Maglica OP

Sigurnost u nesigurnosti

U današnjem evanđelju susrećemo preplašene učenike, učenike kojima se tlo ruši pod nogama, učenike koji osjećaju da gube Isusa i da ostaju sami. Sve u što su vjerovali sada postaje upitno.

Continue reading

Povratak

Ne bira se ljubav. Kao ni smrt. Sve je u knjigama duboko pod morem zapisano. Jezikom neznanim nama, nebesnim pismenima. Niti se oduprijeti možeš, niti preskočiti dan. Kao što ne možeš tuđi san usniti niti okom drugim vidjeti. (P. Zubac)

U istom stadu, za istim Pastirom. Kao jedno. Kao. Kao ovce. Raspršeni. Svatko na svoju stranu odluta. Udalji se. Da bude drugačiji. Da bude sam. Da ga bar na trenutak ne vide, ne čuju, da ne sluša druge. Barem malo. Bar na tren. A On tu je. Šuti. Gleda. Čuva da se ne rasprši stado posve.

Pa se pomisli da Ga nema. Pa se zaboravi kamo se ide. Jer, može se i bez Njega. Kao da i sam ne vidim gdje je trava najzelenija. Gdje je paša najobilnija. Pa se druge zovne, dođite. Mene slušajte. Ja znam. A On tu je. Šuti. Čeka.

Jer, da progovori, zar bi Ga poslušali? Dok usta su puna onoga što sami smo si pronašli. O kako je dobro biti slobodan, hvalimo se. Ne trebati nikoga. Odrasli smo. Što će nam Pastir? A On tu je. I dalje. Još uvijek.

A onda posrnuti, preko nekog kamenčića. Jer se zagledasmo još dalje, u još zeleniju livadu. I ono što u ustima bijaše slatko zagorča nam utrobu. Izgubismo se. Stadosmo proklinjati. Kako Ga sad nema, kad nam najviše treba? Kakav je to Pastir koji ne mari za stado? A On tu je. Tu je.

Pa priđe posrnuloj i u naručje je primi. Bez riječi. Bez prijekora. I ne reče ništa. Samo je rukama obujmi. Da osjeti. Da srcem čuje. Tu je. Tu je. Uvijek.

Ne bira se ljubav. Jer, On je već izabrao. Za svakog cijelog sebe dati. Ne bira se ljubav. Može joj se samo nakon lutanja vratiti.

s. Jana Dražić OP