Krenimo sa svom odlučnošću

„Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.“ (Lk 9,51) Isus je krenuo prema Jeruzalemu jer se tamo imalo dogoditi „uznesenje“. A ono je vodilo preko osude, muke i smrti do uskrsnuća. Isusu je najvažnije bilo izvršiti volju Očevu.

Zato On ulazeći u svijet veli:»Evo dolazim vršiti, Bože volju tvoju!“ (usp. Rim 4, 5.7.) na drugim mjestima u evanđeljima Isus govori da je njegova hrana vršiti volju Očevu. Također da je došao vršiti, ne svoju, nego Očevu volju. A što Otac hoće i želi?  Bog želi da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4) Isus je vršio volju Očevu navješćujući Božje kraljevstvo tri godine, a onda je došao čas odlučne borbe za spasenje ljudi, za izbavljenje iz ropstva grijeha. Isus je za to bio spreman platiti visoku cijenu. I platio je svojim životom, svojom krvlju. To je učinio sa svom odlučnošću.

Tu odlučnost Isus traži i od onih koji ga žele slijediti. Na tom putu neki se sami nude, neke Isus poziva. Njegovi odgovori su odrješiti, bez uljepšavanja i popuštanja. Netko se sam ponudi da će slijediti Isusa. Isusov odgovor da on nema gdje glavu nasloniti znači ne samo materijalno siromaštvo, nego potpunu slobodu od brige za posjedovanjem i za zemaljskim. Posve je slobodan za Oca i njegove planove. Onome kojega je pozvao, a on moli da smije pokopati oca, Isus to ne dopušta. Važnije i hitnije od toga je navješćivati kraljevstvo Božje. A trećemu koji se opet sam nudi, ali prvo se želi oprostiti s ukućanima, Isus kaže da nije prikladan za kraljevstvo Božje. Možda nas iznenađuje ova Isusova odrješitost i nerazumijevanje osnovnih naših potreba za odnosima s najbližima. Možda nas plaše ovi Isusovi zahtjevi. Možda ćemo ih primijeniti samo na nas u duhovnom pozivu i morati zaključiti kako je nama važnije baš to što Isus kaže da ne bi trebalo biti važnije od kraljevstva Božjega i Očeve volje. No, ove Isusove riječi se odnose na sve vjernike, na sve Isusove učenike.

I to nam je teško postići. Zašto? Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela, kaže apostol Pavao. Isusovi apostoli su bili prestrašeni i zaprepašteni pred činjenicom da će Isus podnijeti muku i smrt. Petar je bio malo hrabriji pa je pokušao Isusa odvratiti. Znamo kakav je odgovor dobio. Ali kad su primili Duha Svetoga, više nisu razmišljali koju cijenu treba platiti za kraljevstvo Božje. I platili su je životom kao i njihov Učitelj. Krenimo i mi u slobodi sa svom odlučnošću za kraljevstvo Božje.

s. Blaženka Rudić OP

Osuđeni Bog

“Svi ljudi koji su ikada živjeli bili su sakupljeni pred Božjim prijestoljem. Bili su mrzovoljni. Svi su se žalili, i počeli su mrmljati među sobom. Što Bog misli tko je On uopće?

Jedna se skupina sastojala od Židova koji su pretrpjeli progon. Neki su umrli u plinskim komorama i koncentracijskim logorima – i oni su se žalili: kako bi Bog mogao znati kroz što su sve oni prošli?

Druga bijaše skupina robova – crnih muškaraca i žena sa žigovima na čelima, veliko mnoštvo njih, koji su trpjeli razne nepravde od onih koji su se nazivali ‘Božjim ljudima’ – što bi Bog mogao znati o njihovim nevoljama?

Bilo je dugih redova izbjeglica istjeranih iz svojih zemalja – beskućnika, koji nisu imali gdje glavu nasloniti. Bilo je i siromaha koji nikad na ovoj zemlji nisu mogli sastaviti kraj s krajem. Bilo je tu bolesnih i onih koji su trpjeli na razne načine, stotine skupina, svaka sa svojom pritužbom na Boga – što on može znati o tome što sve ljudi moraju pretrpjeti?

Iz svake skupine odabran je vođa i sastavila se komisija koja će iznijeti slučaj protiv samoga Svemogućeg.

Umjesto da Bog sudi njima, oni su počeli suditi njemu. A odluka je bila da će Boga osuditi na život na zemlji kao ljudsko biće, bez ikakve zaštite koja bi štitila njegovo božanstvo.

Odlučeno je i o nekim detaljima: Neka bude rođen kao Židov. Neka bude rođen kao siromah. Neka se čak i sumnja u vjerodostojnost njegova rođenja. Dat će mu se da radi teške poslove i da osjeća oskudicu. Neka ga njegov narod odbaci. Za prijatelje će mu se dati samo oni koji su prezreni. Neka bude izdan od prijatelja. Neka bude lažno optužen, suđen pred pristranim sudom, osuđen od kukavičkoga suca. Neka bude napušten od prijatelja i neka osjeti kako je to ostati potpuno sam. Neka bude mučen i tada neka umre od ruke neprijatelja.

Dok je svaka skupina obznanjivala svoju presudu, žamor potvrđivanja čuo se iz mnoštva. Kada je i posljednja završila, velika buka je postala gotovo zaglušujuća… Onda su se svi okrenuli prema prijestolju.

Odjednom, nebesa su se ispunila pokajničkom tišinom. Jer na mjestu gdje se nalazilo prijestolje, sada se mogao vidjeti – KRIŽ!“ (Andrew Armstrong)

I osuđeni govoraše svima:Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.”

Jer on ne dolazi proslaviti sebe. Dolazi po čovjeka! On koji je od vječnosti, silazi kako bi se prignuo do svakog čovjeka. Samoga sebe ponižava da bi čovjeka uzdigao. Došao je predati Riječ – predati samoga sebe. To djelo ostvaruje u nezamislivoj muci, trudu i znoju… i na kraju u krvi. U molitvi, u samoći, u tišini u kojoj Bog govori… Govori i njima… Ali oni ne htjedoše čuti…jer unaprijed osudiše Boga!

s. Natalija Cindrić, OP

Ne mogu živjeti u sebi ako ne živim u Bogu

Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Ne voli se ono što se posve ne poznaje, ali ako barem u nekoj mjeri zavolimo što poznajemo, sama ljubav produbljuje i upotpunjuje našu spoznaju, kaže sveti Augustin. Ukoliko napredujemo u ljubavi koju nam u srca ulijeva Duh Sveti, tada će nas Duh upućivati u svu Istinu.

Psalmist moli: Vodi me, Gospodine, na svojemu putu i hodit ću u Istini Tvojoj.

Nema veće radosti od radosti osobe koja živi u Bogu. Osoba koja je u Bogu u miru je sa sobom. Netko je jednom rekao: Mir je radost koja počiva. Radost je mir koji pleše. Što su za mene radost i mir, imam li ih, kakvi su?

Božja mudrost kaže: Gospodin me stvori kao počelo svoga djela i moja su radost djeca čovjekova. Pouzdajem li se samo u naravne sposobnosti? Kada i kako odbijem prisutnost i pomoć Duha Svetoga?

Bog je Trojstvo u Jedinstvu. Otac, Sin i Duh Sveti su u ljubavi, dijele istinu i sve što jesu. A ja, kako ja živim? Je li zajednica u kojoj jesam, u kojoj živim ispunjena ljubavlju i istinom? Pozvani smo biti živa slika Presvetog Trojstva u ovome svijetu.

Budimo mudri u dobru, otporni prema zlu.

Presveto Trojstvo koje nam se otkriva u otajstvima ‘stvaranja, otkupljenja i posvećenja’ te nas osnažuje krepostima ‘vjere, nade i ljubavi’, molimo s papom Franjom:

Vječni i Trojedini Bože, danas ti se potpuno posvećujem. Neka ti svi moji dani daju neprekidnu hvalu, moje ruke pokreću u ritmu tvojih poticaja, moja stopala budu brza u tvojoj službi, moj glas neka ti stalno pjeva, moje usne navještaju tvoju poruku, moje te oči svugdje vide, a moje uši budu prilagođene tvojim nadahnućima. Neka moj razum bude ispunjen tvojom mudrošću, moja volja pokrenuta tvojom ljepotom, moje srce neka bude oduševljeno tvojom ljubavlju, moja duša preplavljena tvojom milošću. Daj da svako moje djelovanje bude učinjeno na tvoju veću slavu i napredak moga spasenja. Amen.

s. Mirjam Peričić OP

Duh obnavlja lice zemlje

Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje. (Ps 104. 30.)

Otac, Sin i Duh Sveti jedno su, savršeno jedinstvo u svemu. Isus svojima obećava  da će im Otac Nebeski poslati Duha Svetoga kako bi  po ljudima nastavio Isusovo djelo u svijetu. Isus dobro poznaje svoje sljedbenike, one koji su ga tada u stopu pratili , ali i nas koji ga danas pokušavamo slijediti. Slabi smo, prevrtljivi, koristoljubivi, lako se dademo zavesti krivim naucima, nezahvalni smo, slabe vjere i nade. Treba netko tko će nas poučiti, opominjati, jačati, tješiti, razbistriti um, prenijeti nas iz materijalnoga u sferu duha, ujediniti nas, rasplamsati ljubav.

Duh Sveti dolazi u pomoć sa svojih sedam darova: mudrošću, razumom, savjetom, jakošću, znanjem, pobožnošću i strahom Božjim. Dijeli ih komu hoće i kad hoće, daje ih onima koji za njih mole i rado ih primaju i primjenjuju u svom životu i djelovanju. Duh Sveti nas čini sinovima  i kćerima Božjim, a međusobno braćom i sestrama. Taj Duh mijenja srce čovječje i pogled ljudski, a međusobne odnose pročišćava. Plodovi Duha su vidljivi Božjem i ljudskom pogledu, jer pojedince i zajednice vode k savršenstvu, čine ih kristolikim, Isusu sličnima.

Sveti Pavao nabraja dvanaest plodova Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost, čistoću. (usp. Gal 22-23) Kako je ugodno živjeti s ljudima koji ove kreposti posjeduju! Kroz njih djeluje Duh Božji, duh životvorni, duh zajedništva i ljubavi. Čovjek današnjice bježi od Duha Božjega, boji se promjene vlastitog života, postupaka i uvjerenja, boji se da će na svijetu ostati sam i neshvaćen od suputnika i svojih bližnjih. Kako se vara! Ta Duh Božji je izvor i snaga zajedništva i povezanosti. Što je čovjek bliže Bogu, bliskiji je s ljudima oko sebe, bolje ih razumije i prihvaća. Darovi Duha i obećanja čovjeku zasluženi posluhom, mukom, znojem i krvlju Kristovom imaju neizmjernu vrijednost, snagu i životnost u životima pojedinaca i zajednica.

Tamo gdje Duha Božjega nema ljudska mudrost, sposobnost i kreativnost mogu čuda činiti, ali do jedne granice. Kad čovjek sebe postavi na mjesto Boga sve što je svojim silama i pameću stvorio, ruši se i urušava, još gore poklopit će i samog čovjeka. Kula Babilonska je bila čudo vremena i ponos graditelja, ali nije opstala. Nestalo je jedinstvo među graditeljima. Propisi i zakoni su u takvim situacijama nedostatni, hladni, smrzavaju srce i dušu. Ljubav je vatra koja grije, povezuje, unosi život u sve čega se čovjek dotakne. Duh Božji uvodi čovjeka u Istinu, ne pojmovnu već vodi do osobe. Isus je Put, Istina i Život. On nam je dao primjer življenja, osjećanja i vrednovanja. Duh koji učvršćuje jedinstvo između Oca i djece, duh je ljubavi, razumijevanja i sloge.

Za taj Duh molimo, u njega se obucimo i dopustimo mu da u nama djeluje, da nas mijenja, povezuje i usmjerava. Bez Božjeg Duha u nama, ostajemo slabi, ograničeni, nepouzdani mali ljudi koji žive u strahu od drugih ljudi i događanja oko nas, u strahu od prirode i ljudskih dostignuća koji se lako okrenu protiv čovjeka svoga stvaraoca. Sve što se oko nas događa potvrđuje taj stav. Ljudi stvaraju a onda uništavaju kako bi pokazali svoju moć. Ubijaju ljude i gradove, uništavaju sve čega se dotaknu. Stoljećima se stvara a onda se sve potkopa u kratko vrijeme, okrene se protiv života , protiv Boga i prirode. Ne može čovjek zauzeti Božje mjesto a da mu se to ne osveti. Samo s Božjom pomoću gradimo i rastemo, sve drugo je kratkog vijeka i loših posljedica.

s. Katarina Maglica OP

Isusova molitva i znanstvena fantastika

Kada je tema američkih filmova i serija borba protiv zla, obično je ono što pobjeđuje zlo – zajedništvo. Pogotovo kada je riječ o znanstveno-fantastičkom žanru. Pojavi se neka super zla sila koju ništa i nitko ne može pobijediti. Nedavno je izišla slična serija u kojoj zlo vuče u svoje podzemlje odabrane ljude koji su puni tuge. Uvučeni u svoje depresivne misli, misleći da nemaju nikoga, predaju se zlu i nestaju s lica zemlje. Glavni likovi traže recept kako bi spasili svoje prijatelje. Uskoro ga pronalaze. To su lijepe uspomene, trenuci u kojima su bili pravi prijatelji i kada su stvari zajedništvo, točnije bili su – jedno.

            Kakve veze ima ovakva radnja, koja se često javlja, s Isusom i evanđelje sedme vazmene nedjelje? Isus moli svoga Oca. Podiže oči prema nebu i moli. Da, molitva je prvi ključ, molitva po uzoru na Isusa Krista koji moli za svakog od nas posebno, da budemo svi zajedno jedno. No njegova molitva otkriva puno više, što nama samo treba biti poticaj. Ponajprije, Isus nam je već dao slavu koju je njemu dao Otac, što znači da smo pobožanstvenjeni. Zatim otkriva da je to što nas je proslavio po sebi ključ za otkrivanje Božje ljubavi u ovome svijetu, one ljubavi kojom je Otac ljubio Isusa. Neće se više ta ljubav očitovati sama od sebe. Božja milost će uvijek doticati ljudska srca, ali preko – čovjeka, točnije preko svakog od nas.

            Gledaj, Isus moli Oca. Da budeš jedno s nekim drugim. Nekim tko ti ne odgovara, tko ima sasvim različito mišljenje od tebe, tko ima drugačiju filozofiju života, tko je drugačije, za tebe naopake naravi. Ali, samo međusobno ljubeći se, može svijet otkriti Očevu ljubav prema Sinu i prema svakom čovjeku. Drugačije ne. Ukoliko ne shvatimo tu ideju, možemo klečati na koljenima koliko hoćemo, možemo graditi svoju duhovnost unutar četiri zida, možemo ispovijedati se i svaki dan ići na svetu misu. Ukoliko sebe ne stavim ispred sebe i shvatim koliko sam potreban Božje milosti, koliko puta srušim mostove Isusove molitve „da svi budu jedno“ i zatvorim vrata kroz koja Božja ljubav treba prodrijeti u ovaj svijet, neću se nikada znati ustati i uprijeti, poput Isusa, oči prema Nebu, prema Ocu i zavapiti ponovno, svaki puta, za tim jedinstvom.

            Da, filmovi nastaju, serije nastaju. Ljudi upijaju recept protiv zla. Samo što ne znaju ljudi da je taj recept odavno Isus očitovao u 17 poglavlju Ivanova evanđelja, a ne znaju jer vide samo na ekranima, a ne vide u našim očima i životima. Neka na i ove nedjelje Isusova molitva bude poticaj, pogotovo u pripremi za Duhove, da se upitamo gdje rušimo, a gdje gradimo.

s. Manes Puškarić OP

Duh Sveti i mi

Liturgijska čitanja vazmenih nedjelja i svagdana uzimaju se isključivo iz Novoga zavjeta. Najviše čitamo Ivanovo evanđelje i Djela apostolska, a u Službi čitanja Otkrivenje i Ivanove poslanice. Ovim novozavjetnim tekstovima pred nas se stavlja novost koju donosi Kristovo uskrsnuće i preobrazba koju izvodi Duh Sveti. To je ujedno put Isusovih učenika nekada i danas.

U svijesti današnjih kršćana kod nas korizma zauzima dosta važno mjesto. Istina, često se svodi na odricanje, na neki autotrening kojim se dokazuje snaga vlastite volje za nečim što bi bilo poželjno postići. Tako dočekamo i proslavimo Uskrs, sretni što je to zahtjevno razdoblje prošlo. Zanos i snaga Uskrsa brzo splasnu, a uskrsno vrijeme traje pedeset dana. I sa Uskrsom nije sve gotovo. Uskrsno vrijeme je priprema i još jedno iščekivanje. Priprema je to na dolazak Duha Svetoga. Isus je slanjem Duha Svetoga dovršio svoje spasenjsko djelo, a mi primanjem Duha Svetoga bivamo potpuno osposobljeni za to isto Kristovo djelo koje trebamo nastaviti.

Isus je učenicima prije svoje muke tumačio puno toga,  a znao je da oni to ne razumiju. No, svejedno je govorio da se sjete toga kad se dogodi.  I obećao je Duha Branitelja koji će ih poučavati o svemu i dozivati u pamet sve ono što im je govorio.

Djela apostolska svjedoče o prisnosti apostola s Duhom Svetim. Duhom je ispunjen njihov život, propovijedanje, svjedočenje. Događaju se obraćenja i ozdravljenja. Taj Duh ih šalje navješćivati ili im priječi tamo kamo su oni mislili ići. Osnaženi tim Duhom podnose progone, pogrde, opasnosti i mučeništvo. Duh Sveti je nazočan među njima kao i Gospodin Isus. S tim Duhom donose odluke i postavljaju ljude u službu. Često se spominje molitva i post u važnim odlukama. Taj Duh je tako prisutan da mogu reći: odlučismo Duh Sveti i mi.

Vazmeno vrijeme je važno liturgijsko vrijeme u životu Crkve i svakog pojedinog vjernika. U Zbornoj molitvi šeste vazmene nedjelje molimo da nam Bog udijeli neoslabljenim zanosom slaviti dane u čast uskrslom Gospodinu. Ne možemo pravo ni slaviti bez Božje milosti i pomoći, a kamoli djelovati. Duh Sveti će nas voditi i pokazati nam što trebamo činiti. Nakon primanja Duha i svetkovine Duhova tek smo pozvani na svjedočenje Kristova uskrsnuća, kao i apostoli nakon silaska Duha Svetoga. Duh Sveti razlijeva ljubav u naša srca, a ljubav se pokazuje tako što čuvamo Kristovu riječ.

s. Blaženka Rudić OP

Sedam svjetskih čuda

U jednoj srednjoj školi, učenici su učili o sedam svjetskih čuda staroga vijeka. Na kraju sata, profesor je pozvao učenike da nabroje i na list papira zapišu što, po njihovom mišljenju, sve može spadati u listu svjetskih čuda koja i danas postoje. Iako je bilo malo neslaganja, glasovima učenika svjetskim čudima su proglašeni:

  1. Velike egipatske piramide
  2. Taj Mahal u Indiji
  3. Veliki kanjon rijeke Kolorado u Arizoni
  4. Panamski kanal
  5. Zgrada Empire State u New Yorku
  6. Bazilika Svetog Petra u Rimu
  7. Kineski zid

Dok je prebrojavao glasove, profesor je primijetio jednu djevojku koja još nije predala svoj papir s popisom. Zbog toga je upitao devojku ima li problema sa sastavljanjem popisa.

Djevojka je tiho odgovorila “Da, malo… Ne mogu se baš odlučiti, jer ima puno svjetskih čuda.”

Profesor je rekao: “Pa, reci nam šta si napisala, možda ti možemo pomoći.”

Djevojka je zastala, oklijevajući, a onda pročitala:

“Ja mislim da su sedam svjetskih čuda:

  1. dodirnuti
  2. okusiti
  3. vidjeti
  4. čuti
  5. osjetiti
  6. smijati se
  7. voljeti

Učionica je postala tako tiha, da se moglo čuti kako pada igla….

I današnje evanđelje pred nas stavlja jedno čudo. Naime, riječ je o LJUBAVI – najvećem čudu od svih čuda! Isus govori svojim učenicima: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge“.

Što je ljubav? Svatko će na to samo naizgled jednostavno pitanje dati drugačiji odgovor. Godinama su se mudraci, filozofi i znanstvenici mučili dati zadovoljavajući odgovor na pitanje ljubavi. Davali su nam simbole, znakove, riječi, formule, definicije… Međutim, postoji li uopće definicija ili formula ljubavi po kojoj bi ljudi ljubili?

Ljubav. Misao. Osjećaj. Dodir. Riječ. Sve ono što su pokušali dokučiti najveći mislioci, filozofi, ljudi ovoga svijeta. O ljubavi se piše, viče, govori … Međutim, Isus ide korak dalje. On zapovijeda da ljubimo. Zapovijeda ljubav! Ljubav koja daje sigurnost i mir, povjerenje, vjeru, nadu u budućnost. Ljubav koja daje snagu i pokreće na stvaralačko djelovanje.

Najveće je to čudo. Otkuda, kako, zašto? Iz dubine svemira, iz dubine svih prošlosti i iz dubine srca. Ona zacjeljuje, ozdravlja. Uči. Ljubav slika u bojama, proizvodi prekrasnu glazbu, pleše najljepše plesove, proizvodi najljepše stihove. Ljubav je u očima. Nema dobnih granica. Nema nikakvih granica jer ljubav je svemoguća.

Ljubav je nada, ljubav je vjera. Ljubav je jedino što trebamo da bi se čuda događala.

Koje li zapovijedi! Ljubiti!

Isusova se slava krije upravo u ljubavi. Ljubavi koja ide do kraja, koja sve prihvaća… ljubav koja ne gleda osobne interese, ljubav koja daje život za drugoga. Isusova je slava križ kao zadnji čin te ljubavi, ljubavi koja ne zna ništa drugo nego ljubiti.  Križ je teško razumjeti i shvatiti, ali mi smo oni koji ga trebamo prihvatiti i dati mu smisao. Križ ako ima viši cilj ili ideal, on ima svoj smisao, tada postaje ljubav. Ova Isusova ljubav pomaže nam da shvatimo u potpunosti zapovijed koju Isus govori svojim učenicima. Samo je bezuvjetna i milosrdna ljubav mogla preobraziti sramotu i bijedu u znak pobjede i jakosti, ponosa i slave.

Isus je ljubio do kraja i želi da tako i mi ljubimo.

Zašto križ govori više nego sve knjige svijeta? Jer on pokazuje najveću moguću ljubav. Ljubav pohranjenu u maloj bijeloj hostiji. Kakav nevjerojatan čin ljubavi! Krist se u potpunosti daruje svakome od nas pod prilikama kruha i vina.

Razmišljamo li ikada o tome?

Naš nas Gospodin hrani svojim tijelom, krvlju, dušom i božanstvom! Na svakoj svetoj misi svjedočimo tom čudesnom daru ljubavi!

“Mnoga čuda stvaranja nas mogu ispuniti čuđenjem i divljenjem. Ali, kada govorimo o presvetoj Euharistiji, možemo reći da ovdje možemo naći čudo Božje ljubavi za nas … Je li ikada bilo, ili će ikada biti, plemenitije ili velikodušnije ljubavi od one koju nam je Bog pokazao u sakramentu ljubavi? “ ( sv. Ivan M. Vianney) Postoji li veće čudo od ovoga?

s. Natalija Cindrić, OP

Stado je djelo Božjeg stvaranja

Služba dobrog pastira jest ljubav.

Dobri pastir život svoj polaže za ovce svoje. Postoji razlika između dobroga i lošeg pastira. Sv. Toma Akvinski objašnjava da dobar pastir ide za dobrom svoga stada, a loš pastir za osobnom koristi i ne podnosi sjaj istine, zato:  Jao pastirima koji pasu sebe.

Stado je djelo Božjeg stvaranja, stvoreno u Isusu Kristu za dobra djela.

Dobar pastir se danonoćno preispituje: Jesam li u Bogu? Je li moj život usidren u Ljubavi Božjoj? Gdje je moje stalno mjesto, gdje moje srce prebiva? Posredujem li povjerenom mi stadu Ljubav ili svoja emocionalna stanja? Koga i što odabirem, koga zastupam i svojim životu potvrđujem?

Pogubno je zadržavati se blizu osoba u liku pastira ovoga svijeta koji gaze Kristov nauk i preziru služenje Bogu u veselju. Tada je dovoljno stresti prašinu sa svojih nogu i poći dalje vjeran Bogu, ususret vječnom životu. Biti i ostati u miru, s molitvom i ljubavlju za one koje se ostavlja iza sebe.

Duhovni spas stada je važniji od tjelesnog života pastira, zato: Dobri pastir polaže svoj život za ovce svoje. Primjer za taj nauk dao nam je sam Isus: Ako je Krist položio svoj život za nas, i mi smo dužni život svoj polagati za braću i sestre.

Od dobrog se pastira traži da bude odgovoran i da ljubi ovce, njegova ljubav je stvaralačka.

Reče Isus: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.

Kad je redovnica, sestra sv. Tome Akvinskog, upitala svoga učenog brata: Reci mi, kako se postaje svet?, ovaj je odgovorio: Sestro, treba htjeti i svaki dan započeti kao prvi put!

Milosrđe je temelj na kojem počiva život dobroga pastira, a zadaća dobrog pastira jest pomagati svakom članu svoga stada na njegovom putu svetosti, na putu života vječnoga – i to svakoga dana kao prvi put.

s. Mirjam Peričić OP

Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio

„Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ ( Iv 15, 12. ) Ako nam pogled zastane na samo prvom dijelu izrečene Gospodinove misli ‘ljubite jedni druge’ mogli bismo davati razna tumačenja ljubavi baš kao što to čine samozvani učitelji, razni psiholozi i psihijatri, u novije vrijeme i političari. Svi oni govore o ljubavi koja njima na neki način ide u korist često rušeći sve moralne i ljudske vrijednosti. Tisak i govori, knjige znanstvene i beletristika, filmovi i umjetnička djela, sve to vrvi riječju ‘ljubav’. Podrazumijeva sve i svašta, moralno i nemoralno, ono što čovjeku daje dostojanstvo i ono što ga degradira kao čovjeka. Riječ ljubav više nije svima istoznačnica.

Isus nas ne ostavlja u neznanju, ne dopušta da nas ‘neki od naših’ ili ‘neki od njihovih’ zbunjuju i unose nesigurnost u naš vrijednosni sustav. On jasno poučava ‘ Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio ‘ Tu zastajemo, tu nam zabljesne snaga , veličina i zahtjevnost ljubavi. Poziva nas da ljubimo kao što je on sam  ljubio. Preko poniženja, odbačenosti, neshvaćenosti, osamljenosti, znoja i krvi sve do smrti na križu. Za ljubav se daje sve, radi ljubavi se puno toga  podnosi.

Ljubav bez spremnosti na žrtvu radi ljubljene osobe zapravo i nije ljubav. Isus u nekoliko navrata poziva  svoje slušatelje, svoje suvremenike i nas danas, da svoju ljubav djelima dokazujemo, ne riječima, nemaju težinu uvjerljivosti, nemaju snagu životnosti. Što je još zanimljivije Isusov poziv na ljubav nije poticaj ni opomena, to je prava zapovijed jer Isus jasno poručuje ‘ovo je moja zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.’ Materijaliziranje zapovijedi ljubavi zahtijeva trajnu budnost, čvrstu vjeru, spremnost na odricanje i žrtvu, poniznost, spremnost drugima prepustiti prvo mjesto. Vježbanjem u takvoj ljubavi u svakodnevnom našem življenju, poprimamo Isusove kvalitete: milosrđe, opraštanje , liječenje, prihvaćanje drugoga takav kakav jest, spremnost podmetnuti svoja ramena pod križ voljenih osoba. Sve to traži budnost, snažnu volju i napor. Ljubav raste u nama i drugima dok je velikodušno dijelimo i druge svojim primjerom na to potičemo. Ljubav se hrani dobrotom, a dobrota se umnaža živeći ljubav u praksi.

Krist je sebe žrtvovao iz ljubavi prema Ocu Nebeskome i iz ljubavi prema Čovjeku. Ona je pokretačka saga i zalog zajedništva s Bogom i s ljudima.  Ozbiljno je treba shvatiti, od nje živjeti i za nju živjeti. Cijeli se Kristov život i njegovo poslanje  na ljubavi  temelji. On je naš Put, Istina i Život. Tim putem nam je ići i život nam je siguran ovdje i u vječnosti.

s. Katarina Maglica OP

Igra slijepca

Kao djeca igrasmo se slijepih ljudi. Čudna igra u kojoj smo zamišljali da ništa ne vidimo. Izazovno i teško, pomislismo, i otvorismo oči i nastavismo živjeti zahvalni na svojem vidu i radosti što možemo vođeni očima trčati gdje nam srce hoće.

Kao odrasli zaboravismo na tu igru, zaboravismo na ljepotu vida jer vid nam postade svakodnevna stvarnost, uzeta zdravo za gotovo.

Ali postoji nešto gdje vid nam uopće ne treba, a smatramo da nam itekako treba. Pa tražimo, kopkamo, želimo očima vidjeti da bismo – vjerovali.

Ali, vjera ne traži oči. Ona je zato vjera. Jer stanuje u odajama nutrine gdje koračaju oni vođeni od ruku Uskrslog, ne puštajući Ga i ne otvarajući oči baš tada kad bi htjeli otvoriti, zauzeti mjesto Uskrslog i povući Ga svojim putem. Jer, imamo oči i znamo gdje trebamo ići.

I tako zaneseni onim što oči gledaju, onim za čime oči tjeraju ruke i noge da potrče, usudismo se pomiješati to s čistom vjerom. Pa vjerujemo – jer znamo mi gdje trebamo ići, a Uskrsli – on će ionako za nama doći. On je ionako uvijek s nama.

Ali, zaboravismo da Toma nije vjerovao. Da je Toma morao vidjeti. I kad je vidio tek je povjerovao. Zaboravismo da su u tome najvažnije riječi Uskrsloga upućene ne Tomi, već onima koji ne vide, a vjeruju. Onima blaženima. Da, blaženima.

Zaboravismo i mi da Uskrsli ne odustaje od onih koji traže dokaza, ne osuđuje ih, već pušta da vide njegove rane očito i dotaknu njegov bok, pa da shvate, da shvate, da za vjeru je potrebna samo – vjera.

I Toma shvati, i usklikne. A ja, na mali Uskrs, što nosim na usnama, gdje me oči vode, tko me drži za ruku, i gdje moja vjera stanuje?

s. Manes Puškarić OP