Posljednji

Ruke imam, reče pjesnik, a ne znam što da njima nosim, noge imam, a nije mi nikud poći, dotiče me zemlja meka, u visinu izvijam se. Riječi, riječi mi dajte da život pjevam.

***

Išli su za Njim, noseći svoje živote kao na dlanu, oni, izabrani, podignuti iz svojih malenosti, iz svojih običnosti, išli su za Njim. Ruku punih sebe (jer drugačije nisu znali), koraka kakvim su uvijek išli (jer, zar postoji drugačiji?). I išli su, na gozbe i govore, okupljanja i susrete, za Njim. Poletno. Išli, a razumijeli nisu. Išli za prvim mjestima, ne za porugom i mukom. Za životom, ne za smrću.

Išli, noseći sebe (ne idu li i drugi tako?), boreći se, žudeći, ištući. I primili nisu, a da ni znali nisu. Da ne potrate.

Išli su od gozbe do gozbe, od govora do govora, praćeni pljeskom (Njemu se pljeskalo), idući sve dalje od sebe dok im konačno ne kaza što se bojahu pitati. Izgubiti treba. Da bi se našlo. Bez pozdrava na trgovima i svečanih odijela, izgubiti treba da On dade. Korak nov, ruke spremne.

***

Ruke imam, reče pjesnik kad napokon bijaše pronašao, ruke imam, noge imam i riječi u obilju, a bos stojim ruku praznih (puna srca), i smijem se i šutim, tako ponosno i sretno kao da sve tajne znam, smijem se i šutim i na kraju reda stojim, bez pozdrava i gozbi, posljednji, a prvi, slobodan. Slobodan.

s. Jana Dražić OP

Stani iza mene!

Evanđelist Marko najdramatičnije opisuje tri Isusova navještaja smrti i uskrsnuća. Prvi navještaj čitamo na 24. nedjelju kroz godinu B. Marko je temeljio svoje evanđelje na pripovijedanju apostola Petra. Prvi navještaj Petar je jako dobro zapamtio jer ga je Isus oštro ukorio zbog pokušaja da Isusa odvrati od puta muke i poniženja. Međutim, Isus tu nije stao. On je još dva puta govorio o svojoj smrti i uskrsnuću. Kada je drugi puta govorio o tome, apostoli nisu opet ništa razumjeli, a poučeni valjda postupkom prema Petru, nisu se usudili ništa pitati (usp. Mk 9,32).  O tome ćemo slušati sljedeće nedjelje. Treći navještaj je uslijedio neposredno prije same muke, a tada su bili zaprepašteni i prestrašeni (usp. Mk 10,32)

Sva tri navještaja Isus govori samo svojim učenicima. Govori onima koje je on sam izabrao i pozvao da ga slijede. Svaki puta Isus govori o svojoj muci i smrti, ali i o uskrsnuću. Čini se da su apostoli uvijek čuli samo prvi dio. Uostalom, to je bilo nešto što su razumjeli, i zato tako strašno i sablažnjivo. Bilo im je poznato bičevanje i razapinjanje koje su primjenjivali Rimljani. Manje jasno je valjda bilo zašto bi Isusa predali glavari i narodne starješine, premda su apostoli bili svjedoci sukoba koje je Isus imao s dotičnima. A posve nerazumljivo, sablažnjivo i neprihvatljivo bila je sama pomisao da bi Isus uopće morao umrijeti takvom smrću, štoviše da je htio sam to prihvatiti. Tu je njihova misao zapinjala i nije dalje išla do uskrsnuća. A što je uskrsnuće – o tome nisu imali nikakvog iskustva.

No, vratimo se današnjem evanđelju. Isus pita svoje učenike što ljudi govore o njemu, a potom što oni kažu tko je on. Petar daje pravi odgovor: Ti si Pomazanik – Krist. Ali vjerojatno ne zna ni sam što je rekao i što te riječi znače. Zatim Isus govori o svojoj muci i smrti, a Petar ga odvraća. Riječi koje Isus upućuje Petru glasile bi zapravo: Stani iza mene! Petre, nije tvoje da me upućuješ što mi je činiti, nego da me slijediš. Ako te na nešto pozivam, ja ću prvi proći kroz to. Ti me slijedi. Bit ću s tobom. A zatim govori svim učenicima da je uvjet nasljedovanja odricanje od sebe i prihvaćanje križa. Isus na prvo mjesto stavlja poslušnost, a zatim služenje. Tu poslušnost opisuje prorok Izaija u Trećoj pjesmi o Sluzi Jahvinu. Sluga nije uzmaknuo pred mukom i poniženjem uzdajući se u Jahvu. Apostol Jakov nas poziva na služenje braći koja su u potrebi, jer se vjera i nasljedovanje Isusa pokazuje djelima.

Govor o križu i nasljedovanju Isusa i za nas je često tvrd govor. I kada mi ponavljamo Isusove riječi često je to samo govor, a daleko od istinskog nasljedovanja. Isus i nama govori: Uzmi svoj križ. Stani iza mene. Nasljeduj me. Bit ću s tobom.

s. Blaženka Rudić OP

Snaga riječi

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa“ (Iv 1, 1-3).

Čitavi svemir i sva nebeska prostranstva postadoše po snazi riječi. A onda i sama „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1, 14). Došla je bez pratnje svjetovnih parada i slave.  Došla je iz  čežnje da posije svoje sjeme u srcima ljudi, da progovori svakome srcu. Penjala se na brda, gore i odande govorila. Vikala. Opominjala. Govorila je i poučavala u hramovima pružajući nadu i ohrabrenje. Bila je kušana u pustinji, ali nije se smela. Ozdravljala je, izgonila zlo pa i utišala olujno more.

Sva sila i snaga prebivahu u toj utjelovljenoj Riječi jer Onaj koji prebiva na nebu, sišao je na zemlju i postao čovjekom kako bi uklonio prepreke i smanjio udaljenosti. Sišao je na zemlju kako bi nam objavio da Bog nije daleko. Govorio je o zemaljskome i nebeskome, o ljudskome i božanskome s izričitim autoritetom i ljudi su se oduševili Njegovom naukom. Njegovi potezi, iako ljubazni i nježni, ukazivali su na autoritet koji je izazivao poštovanje i strahopoštovanje. Na Njegovu zapovijed bolest bi napuštala patnika. Mrtvi su čuli Njegov glas i oživljavali, žalosni su se radovali, a umorni nalazili odmor u Njegovoj ljubavi punoj sućuti.

Hromi, slijepi, uzeti, gubavi i oni koji su bili mučeni raznovrsnim bolestima dolazili su k Njemu i ozdravljali.

I svi su bili složni u jednome – Njegova riječ bijaše puna moći. Pa i samo Nebo je pratilo Njegove zahtjeve silnim manifestacijama.

K svojima je došao, ali ga nisu primili. Iako su gledali sva Njegova djela i divili se Njegovoj mudrosti oni su i dalje sanjali i čekali „Lava iz plemena Judina“ da ih uzdigne i vlada svijetom. Ne prepoznaše Ga u liku skromnog Učitelja iz Galileje, mada ih i proroci upozoravahu na Njega. A On tih i skroman mirno prođe poganskim krajem i tamo nađe tek onog nesretnika gluhog i njemog. Dotaknu se njegovih ustiju i ušiju pa mu sa svom snagom svoje riječi zapovijedi: „Effata!“ – „Otvori se!“. I ovaj ozdravi! Ozdravi da zdrav može čuti Božju riječ i vidjeti Božja djela te ispovijedati svoju vjeru u Onoga kojega oni ne prepoznaše i ne primiše.

I on, bolestan, ozdravi. A oni, misleći da su zdravi, nastaviše dalje sanjati.

Gospodine Isuse, na Tvoju riječ neka se otvori sve blago i dobro koje je Bog stvorio. Neka se otvore brane nebeske milosti koje daju sve dostojanstvo posinjenog djeteta Božjega. „Jer, kome od anđela reče ikad: “Ti si Sin moj, ja te danas rodih”? I opet: “Ja ću mu biti Otac, i on će meni biti Sin?“

Effata! Otvori se!

s. Natalija Cindrić, OP

Vršite zapovijedi Gospodnje

Mudro i razborito srce poslušno je riječi Gospodnjoj.

Možda je baš danas dobar dan da zastanem pred sobom i u Božjoj prisutnosti sagledam svoj život, preispitam svoje misli, riječi i djela, kako u odnosu na druge, tako i na sebe.

Živim li čestito? Kreposno, časno, pošteno, neporočno. Imaju li te riječi ikakve veze sa mnom?

Činim li pravicu? Sloboda, dobrota, pravednost, istinoljubivost. Kako te riječi kotiraju u mome životu?

Govorim li iz srca? Govor srca koje vrši Božju Riječ jest govor ljubavi. Kakav je moj govor? Je li klevetnički? Nanosim li njime zlo drugima, sramotim li ih?

Dajem li zlikovcima prostor i priliku da kontroliraju i upravljaju moje misli, riječi i djela, moje osjećaje?

Jesam li ja zlikovac, i kada? Kujem li zlo, oblikujem li svojim čekićem – jezikom i onime što radim, zločeste scenarije na štetu onih koje znam i ne znam. Jesam li ruka, čekić ili vatra? Huškač? Potičem li sukobe?

Kažu da je dobra procjena solidan temelj za planiranje. Procjena podrazumijeva analizu, a danas, u ovom slučaju, samoanalizu. Nekako je za očekivati da će među onima koji istinski žele biti vršitelji Riječi, biti i onih koji će spoznati da se drže ljudske predaje te stihijski napuštaju ono što je Božje.

Sv. Augustin je sve to iskusio i izvrsno razumio pa je, ništa ne nadodavajući onome što je Isus zapovjedio, prema Bogu išao ljubeći, a ne hodajući. Uistinu je shvatio smisao Riječi kada je napisao: „Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“
Te riječi je kao testament ostavio u baštinu nama koji se dičimo da živimo po njegovim Pravilima.

s. Mirjam Peričić OP

„Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.“ (Jš 24, 16)

Pred svim Izraelcima Jošua ispovijeda svoju vjeru, uvjerenje, opredjeljenje. On bira Gospodina za svog Gospodara. Svim ostalim Izraelcima daje slobodu odabira. Jedno je sigurno: svaki izbor, svaki odabir za sobom vuče određene posljedice. Od odabira ovisi koje će to posljedice biti.

U ovom slučaju, služenje nije robovanje, služenje je stav i uvjerenje. Rađa simbiozom služitelja i služenoga. Jedan bez drugoga ne mogu. Onda nas više ne čudi  Petrovo pitanje, još bolje, izraz Petrove vjere i uvjerenja u trenutku kad se on, i ostali učenici nađoše pred izborom: ostati ili otići od Isusa!  Ni njih dvanaestorica nisu shvatili Isusove riječi o Euharistiji. Dok se u zraku osjećala nesigurnost i kolebljivost učenika, Isus je mirno stajao i čekao njihov odgovor. O tom odgovoru sve visi ili pada. Onda je odjednom iz Petrovih usta navrlo pitanje: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“ (Iv, 6,68) Petar u svoje ime , i u ime ostalih učenika javno se opredjeljuje za put kojim će krenuti.

Govor o Isusovoj prisutnosti u kruhu i vinu prijelomni je trenutak. Mnogi nisu, zapravo ne mogu prihvatiti tajnu Euharistije i trajne Isusove prisutnosti u njoj. Previše je to za ljudsko shvaćanje, pretežak je to govor ušima našim. Tajna je to pred kojom treba prignuti koljena i Bogu zahvaliti za taj dragocjeni dar. Vjera nije shvaćanje razuma, jer ona nadilazi naše umne sposobnosti. Ovdje se nameće samo jedna prošnja: ‘ Vjerujem Gospodine, pomozi mojoj nevjeri !’

Blagovati Kristovo tijelo i piti njegovu krv podrazumijeva preuzimanje logike Kristova dolaska na svijet, ljubav i žrtvu. Te dvije vrijednosti nose ovaj svijet i zalog su svih pozitivnih odnosa među ljudima. Euharistija nas ohrabruje i na to potiče. Vjernici trebaju uvijek biti Isusovi vjerni svjedoci Isusove prisutnosti među ljudima. Bez ljubavi i žrtve za druge naš život je prazan, blijed i dosadan. Samo o sebi govorimo, ali to uprisutnjuje nas same sa svim ograničenostima malog čovjeka.

Isusova riječ i primjer njegova života čovjeka pripremaju za sadašnjost i za vječnost. Oslobađaju sve ljudske sile, sposobnosti i darove kako bi se čovjek osjećao sretnim u davanju, a ne u traženju „širokih“ vrata kroz koja se lakše i brže sjuri u propast. Primamljive ponude svijeta su samo fata morgana slobode i sreće, a Isusova riječ i zapovijed ostaju trajne i čovjeku nude istinsku slobodu. Duh je taj koji oživljuje, a ono što od tijela dolazi obojeno je prolaznošću i nestalnošću.

Isus nikada čovjeka ne napušta, ostao je s nama i nakon smrti i uskrsnuća. Isus je tu u svojoj riječi, u Euharistiji, u čovjeku našem bližnjemu. Samo ga treba potražiti i prepoznati. Isus nam je i za to poslao pomoć. Darovao nam je Duha Svetoga da nas vodi, nadahnjuje, savjetuje , razjašnjava. Isus jest i ostaje hrana za život svijeta. Ili ćemo se tom hranom hraniti i njemu suobličiti ili će nam biti dostatna isključivo propadljiva  hrana i neki  drugi nadahnitelji i gospodari kojima ćemo služiti koji nisu zalog punine života ovdje na zemlji a još manje u vječnosti.

s. Katarina Maglica OP

Uznesenje Blažene Djevice Marije

        Sveti Ivan Damaščanski u jednoj svojoj propovijedi piše kako ona koja je u porođaju sačuvala nepovrijeđeno djevičanstvo, trebala i sačuvati tijelo posve neraspadnuto i poslije smrti. Trebalo je da ona koja je Stvoritelja kao dječaka u krilu nosila, boravi u božanskim šatorima. Trebalo je da ona koja je gledala svoga Sina na križu gleda svoga Sina kako sjedi uz Oca.

             Danas slavimo nedjelju uskrsnuća Gospodnjega ali i Uznesenje Blažene Djevice Marije. On, sam Bog, uzašao je na nebo kako bi nas otkupio. On, sam Bog, uznesao je na nebo svoju majku Mariju jer je povjerovala, jer je vjerovala i jer vjeru, nadu i ljubav nije gubila u najtežim trenucima svoga života koje nije pokušavala razumijeti – nije imala vremena za to – bila je zauzeta ljubljenjem svoga Sina i njegovih učenika.

            Zato Uznesenje, zato njena veličina, zato Sinovljeva ljubav prema Majci. Ona je ona koja nas, ne samo danas, već i svaki dan, svaki trenutak vodi k Bogu. Mama je uvijek mama, a ima li koji sin koji će svojoj majci, ukoliko je neizmjerno voli, išta odbiti što je čestito? A Marijine zamolbe su samo takve, jer ona je bezgrešna začeta. I zato, spremno hrlimo Majci u zagrljaj. Kod nje smo zaštićeni jer njeno je krilo obasjano toplinom Trojstvene svetosti. Tu smo sigurni. I zato nam srca zajedno s Elizabetom kliču: ”Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!”.

             Danas svoje molbe uputimo Isusu preko Marije. I neka nam to bude utjeha. Da ćemo i mi poput nje jednoga dana klanjati se Bogu koji je čista ljubav, Trojstvu koje je nedokučiva tajna milosti i najdublja posuda milosrđa.

         s. Manes Puškarić OP

Sveti Dominik, svjetlost Crkve

Jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji, u jednom dvorcu, plemićkim se roditeljima rodilo dijete. Obično dijete. Osim možda po snu koji je majka usnula prije njegova rođenja, o psu koji u zubima nosi baklju da zapali svijet. I možda po zvijezdi koja je zasjala na njegovu čelu prilikom krštenja. Obično dijete. Dominik.

Dijete koje je odraslo i u kojem je raslo nešto ne posve od ovoga svijeta, neka neobična snaga i pogled koji je gledao onkraj vidljivoga. Pa ne bi spavao u krevetu, nego na tlu. Pa ne bi ljubomorno čuvao svoje dragocjene knjige, nego ih prodao da drugima dade. Pa bi i samog sebe predati htio da iz ropstva otkupi neznance. Dijete sa zvijezdom na čelu, čovjek sa srcem u zvijezdama, svjetlost Crkve, naučitelj Istine. Čovjek koji je svijetom pronio ne samo oganj Božje ljubavi, nego i bjelinu Istine. Dominik.

Spominjemo se njegova života, slavimo njegovu svetost da nam bude uzorom. U načinu na koji se gleda onkraj. U pronošenju ognja svijetom. U čuvanju bjeline.

Osam stoljeća kasnije njegov je život zanimljiva priča. Tradicija. Samo tradicija koja po njegovoj braći i sestrama i danas živi? Ne, nego život sâm. Jedna običnost pretočena u Božje ruke ispružene bližnjemu. Da se svijetom pronese oganj ljubavi. „Idi pa i ti čini tako“, reče Isus nekom zakonoznancu nakon priče o milosrdnom Samarijancu. Idimo i mi, pa činimo tako, hodeći za Njim po primjeru sv. Dominika. Možda ne na onaj način na koji je to Dominik činio. Možda uopće ne činjenjem, nego ustrajnim bivanjem, izgaranjem dok se sve uokolo mijenja. Dok se čini da se od blještavila svijeta ne vidi mali plamen Božje prisutnosti. Možda doista ne možemo učiniti ništa nego samo biti. Pa i kad se jačina blještavila oko nas mijenja, kad se sjaj pretvori u tamu i obratno, jednakom ustrajnošću i stalnošću samo gorjeti, čuvati bjelinu Istine. „Bog izbija kao svjetlost“, piše Ivo Andrić. Pustimo da i po nama tako bude. Da tradicija ne bude samo lijepa priča, nego živa prisutnost. U tom duhu, neka nam je svima blagoslovljena svetkovina sv. oca Dominika!

s. Jana Dražić OP

Hoćemo Boga, ne kruha!

Pratimo šesto poglavlje Ivanova evanđelja koje govori o sudbonosnom prepoznavanju Isusa kao kruha života. Započeli smo prošle nedjelje izvješćem o čudu umnažanja kruhova. Čitanje šestog poglavlja prate starozavjetni tekstovi u kojima se zrcali pralik Božje ljubavi i brige za njegov narod i pojedince, a koji su najava Božjih čudesa kao punine Objave u Isusu Kristu.

Danas, na osamnaestu nedjelju kroz godinu čitamo izvješće o čudu mane kojom je Bog hranio svoj narod u pustinji. Čudo je nastalo zbog mrmljanja i nezadovoljstva naroda. Sjećanje na Egipat i pune lonce izazvalo je nezadovoljstvo na putu pa makar on vodi i u slobodu. Hoćemo kruha, hoćemo sigurnost. Nećemo slobodu, nećemo neizvjesnost i oskudijevanje. Nećemo Jahvu i njegov put koji je tako težak. Dobili su manu s kojom su nakon nekog vremena bili nezadovoljni. „Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim“ (Br 21,5).

Isusovo čudo umnažanja kruha nastalo je iz potrebe u kojoj su se našli ljudi koji su ga slušali. Ta potreba je zapravo bila idealna prilika „jer je znao što će učiniti“ (Iv 6,6). Čudesno je umnožio kruh i ribe i nahranio mnoštvo. Ljudi su bili zadovoljni. Toliko, da su ga išli tražiti kad je nestao iz njihova vidokruga. No, Isus im odmah kaže razlog zašto ga traže: hoće još kruha. Hoće lagano zadovoljenje svojih svakodnevnih potreba, a ne traže njega, Isusa. Vidjeli su svojim očima čudo, a sada pitaju Isusa koje im znamenje može pokazati da mu mogu vjerovati. Današnji odlomak završava riječima: “Ja sam kruh života.Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ (Iv 6,35)

Znamo u nastavku evanđelja kako su mnogi otišli jer je to bio „tvrd govor“. Kruha više nije bilo, ostao je Isus čije riječi je trebalo prihvatiti vjerom. Samoga Isusa prihvatiti vjerom. Oni su Isusa „iskoristili“ i napustili. Više mi ne služiš i ne trebam te.

To je produkt naše isprazne pameti koja se vodi varavim požudama, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Efežanima.

Gospodine Isuse, obnovi našu pamet u svojoj istini. Daj nas obuci u novog čovjeka, po Bogu stvorena, kojemu neće na prvom mjestu biti kruh, nego ti, jer ti si Kruh Života. Sve ćemo imati ako tebe imamo. Ali i nama je često tako teško hodati pustinjom u koju nas pozivaš kako bismo te susreli. Zalijepljeni smo za svoje požude i sigurnosti. S tobom smo samo kad te mi trebamo za svoje planove i ciljeve. Potreba ćemo uvijek imati i one nikada neće biti do kraja ispunjene bez tebe. Hoćemo tebe, Isuse!

s. Blaženka Rudić OP

Gladni Boga

Današnje Evanđelje pred nas stavlja još jedno Isusovo čudo. Isus je na gori. Ima na raspolaganju pet kruhova i dvije ribe. Iako unaprijed zna što će učiniti želi iskušati svoje učenike. Htio je čuti njihovo mišljenje i vidjeti njihov stav. Zato se i obraća Filipu pitajući ga gdje se može kupiti kruha za toliko mnoštvo.

Svetopisamski tekst prepun je simbolike, pa kao da nas i sam evanđelist izaziva da čitamo između redaka.

Naime, učenici su vidjeli veliku potrebu i usredotočili se na svoja oskudna sredstva. Suočeni sa vlastitom nemoći osjećaju silan strah pred onom silnom svjetinom. Isus je, također, vidio gladno mnoštvo i potrebe ljudi ali na to gleda drugačije od svojih učenika. Na postavljeno pitanje Filip odgovara pritužbom kako novac s kojim raspolažu nije dovoljan da bi se kupilo kruha za sve ono  mnoštvo. Pridružuje mu se i Andrija koji pokazuje dječaka s pet ječmenih kruhova i dvije ribice, ali i to je premalo.

Ovaj prizor nam objavljuje kakva osoba Bog jest. Isus objavljuje Božje obilje. Stavlja naglasak na siromašne i potrebite, a ne na bogate. To potvrđuje svojim zahtjevom upućenom učenicima da podijele i ono malo što imaju: „Dajte im vi jesti.“  I to malo Isusu je dovoljno za nasititi glad mnoštva. On ispred sebe zapravo vidi tisuće svojih izgubljenih sinova, svoje djece. Pred sobom ima tisuće ljudi koje mora duhovno oživjeti. Oni još nisu primili kruh koji im se nudi. Oni još nisu povjerovali da je Isus Krist.

Sljedeći prizor nitko nije očekivao. Muškarci, žene i djeca sjede na travi, bezbrižno blagujući kruh i riba koliko žele. I kao da to nije dovoljno čudesno, od preostalih ulomaka nakupilo se je 12 košarica. Ovime evanđelist naglašava Isusovu predivnu narav. Isus surađuje s nekolicinom ljudi da nahrani mnoštvo. Svojim djelovanjem otkriva kako se Bog odnosi prema nama: on nas krijepi, brižan je, darežljiv i vodi brigu o svim našim potrebama. Puno je simbolike u ovom što smo čuli.

 „Čovjek je putnik u vječnost, život putovanje kroz pustinju bez kruha u torbi. Čovjek je gladan – svi smo gladni. Mnogi kruha, svi Boga: Božje riječi i Božjega kruha. Isus nam je darovao božansku hranu. Čudo s kruhom nije prošlost. Ovo je slika i primjer što on na još čudesniji način čini svaki dan kada slavimo presvetu Euharistiju.“ Ne zaboravimo: već skoro dvije tisuće godina događa se čudo s kruhom na našim oltarima: pretvara ga u kruh svoga tijela. On je hrana koja može zadovoljiti sve naše potrebe i obdariti nas vječnošću, vječnošću za koju smo stvoreni, vječnošću koja nam je obećana i od koje nas nitko i ništa ne može rastaviti jer ona daje smisao našem postojanju.

Neki će se možda zapitati: „A što je s onim preostalim ulomcima?“ E, pa u Božjim očima nešto što je ulomak postaje nešto što vrijedi. Neizmjerno vrijedi! Možda ponekad slabi i bijedni… nije važno. Važno je da ostanemo u košaricama. Važno je da ostanemo u zajedništvu s Isusom, u zajedništvu jedni s drugima. Važno je da onih pet kruhova i dvije ribe koje imamo spremno položimo u Isusove ruke. Njemu je to sasvim dovoljno da vrati smisao našem životu, životima onih kojima nas šalje, jer  u Njegovim rukama sve postaje obilato. Preobilato.

s. Natalija Cindrić, OP

Pođi u osamu i otpočini

U Isusu nestaju sve ljudske podjele – Božji smo. Razlikujemo se među sobom, ali naša različitost nije i ne smije biti uzrok za nastajanje raskola. Ne moramo se bojati razilaženja i razdora u različitosti ako prepoznajemo jedinstvo u Ljubavi – Duhu Svetom.

Tamo gdje je razdor, nema mira, a osobe se hrane tuđom ‘smrću’.

Izmirenje s Bogom dolazi po Križu. Vi koji nekoć bijaste daleko dođoste blizu – po Krvi Kristovoj. Kaže papa Klement: „Popravimo svoj pogled na Krv Kristovu i shvatimo koliko je istinski dragocjena, budući da je izlivena za naše spasenje i donijela milost obraćenja cijelom svijetu.“

Tražim li svoje ili ono što je od Isusa Krista? U opasnosti smo da ništa ne prepuštamo Bogu.

Živimo li blizu ili zajedno? Može li moja zajednica u meni i ja u svojoj zajednici otpočinuti u zahvaljivanju?

Isus nas u svojoj Pastirskoj Ljubav poziva i vodi na tihe izvore. S razlogom nas šalje u osamu, u šutnju, jer ona osposobljava čovjeka za predanje Božjem vodstvu.

Počivanje duše u osami štiti srce od ispraznosti, otvara oči za dobrotu, ruke čini gipkijima za sklapanje na molitvu, za zagrljaj i rad.

Na izvorima tišine primamo potrebne sposobnosti, snagu, strpljenje i hrabrost da naučimo prepoznati Glas – Riječ našega Pastira i slijedimo Ga. Njegov štap i palica su naš oslonac i pomagalo, i ničega se više nećemo bojati ni plašiti, niti ćemo se gubiti.

s. Mirjam Peričić OP