Konkretnost i fatamorgana

Fatamorgana je u geofizici optička pojava u Zemljinoj atmosferi u kojoj se pričinja da se u daljini vide određeni predjeli i predmeti, a oni uistinu nisu tu prisutni. Može susresti samo u određenim geografskim dijelovima Zemlje, a najviše na morima i oceanima. Ipak, čini se da u našim životima ima puno fatamorgane koju ne imenujemo tako. Često nam se pričinjaju neke stvari koje nisu takve kakve izgledaju. Isto možemo reći i za osobe, situacije odnosno događaje. Žurimo kroz život plivajući po površini te se bojimo zaroniti na dah. Mislimo li da će nas voda udaviti? Na površini je ipak ljepše. Kontroliramo svoje plivanje, imamo jasan pogled, ne dozvoljavamo da nas nešto dotakne, u daljini vidimo prekrasne predmete i obrise (koji i nisu prisutni već su plod naše mašte). Kako s odnosima, stvarima, situacijama tako i s Trojedinim Bogom – Ocem, Sinom i Duhom. Zaronimo li na dah hoćemo li susresti neke vrste koje nismo prije susreli? Hoćemo li se naći u situaciji u kojoj nismo bili prije? Da. Ali upravo to od nas Bog i traži. Da budemo konkretni.

Dug je to proces. Oni ga vidješe i dalje bijahu preplašeni. Mislili su da je duh. A gle njega – pravo tijelo, s ranama, jede s njima, priča s njima. Mislimo li da je to razdoblje završilo? Ne. Isus nam jasno govori da je on takav i dalje prisutan – konkretan. I to upravo traži od nas. Da ga takvim promatramo, da uskrsnuće ne gledamo apstraktno (plivajući po površini svoga života, zadovoljavajući se mrvicama) već konkretno, životno jer to je naša budućnost, to je smisao našeg života – prazan grob koji govori da nije gotovo i da smrt ima svoj smisao. A mi, kao apostoli, u sumnji i strahu svakodnevnice. Ali ne treba tako biti. Otvorio nam je pamet da razumijemo Riječ, darovao nam je Duha da zaronimo na dah i prepustimo se ljepoti dubina koje skrivaju pravi život, tihi, novu dimenziju koja zahtjeva jakost ali koja daje preglednost i bogatstvo života.

Fatamorgana – zanimljiva naravna pojava. Tvorac svega – Uskrsli – darovao nam je i tu igru prirode. Za one koji znaju da je to samo privid u daljini – donosi divljenje Uskrslome i okretanje konkretnosti vjerničkog odnosno kršćanskog života. Za one koji misle da je u daljini uistinu brod ili više brodova, a ne shvaćaju da je to igra svjetlosti – donosi plivanje po površini, strah i sumnju, vlastitu kontrolu nad životom koja i nije kontrola nego ludost! A trebalo je samo pustiti i dotaknuti Živoga.

s. Manes Puškarić OP

Mir

Ponekad se traži, a ne nalazi. Ponekad opet, dogodi se da se nađe i bez traženja. A ponekad se tako uporno gleda u ono čega nema, a želi se naći, da se posve izgubi i ne vidi nešto veće i bolje što čeka da se dade.

Dogodilo se tako da su tražili, mnogi i na mnoge načine, ali na posve krivom mjestu, kao pogledom u mraku, dok je dar koji im bijaše pripravan svijetlio i od sunca žarče, ali njihovim zatvorenim očima nevidljiv. Neki su opet tražili nešto posve drugo, izgubljeni sebi (možda zbog ne-imanja), drugima smiješni (jer oni su prije već pronašli).

Dogodilo se, dakle, tako da su tražili. Primjerice, ona koja je s ostalima u ranu zoru do groba stigla pa tražila tijelo umjesto Njega. (Smrt je očekivala naći, ne Život.) A onda je ugledala što nije ni znala da traži i možda pomislila kako li je uopće mogla sumnjati.

Neki su, opet, tražili da vide i povrh onoga što drugi vide i govore. Primjerice, on koji nije vjerovao njima okupljenima uvečer tog istog prvog dana u tjednu. Ne, on je znao što traži i kako mora izgledati kad se nađe. (Otvorenih je očiju bio slijep.) A onda je ugledao (jer ga je prisilio da ugleda, jer bi mu drugačije promaklo) i možda isto kao i ona pomislio kako li je uopće mogao sumnjati.

Ponekad se traži, a ne nalazi. A ponekad se cijelim bićem traži nešto posve drugo od onoga što čeka da se dade. Pa kad se napokon otvore oči, zastane se na trenutak u tišini. Jer, što da se kaže? Samo se bez riječi udahne trenutak punine, kad pronađe se i drugog i sebe i Njega.

s. Jana Dražić OP

Srce ljudsko, gore, gore!

Uskrs je najveća kršćanska svetkovina. Blagdan pobjede, života, radosti i nade. On usmjeruje naš pogled prema vječnosti otvarajući nam beskrajne vidike smisla i cilja za koji smo stvoreni.

Isus je od Oca izišao i došao, a onda se opet Ocu vratio. I mi smo izišli od Oca, stvoreni njegovom slobodnom odlukom i ljubavlju. I mi se trebamo Ocu vratiti svojom slobodnom odlukom i ljubavlju. Kada je prvi čovjek, zaveden, promašio svoj cilj, došao je Krist, novi Adam, i postao put prema Ocu. Uklonio je sve prepreke koje su nam smetale: pobijedio je đavla, zlo, grijeh i smrt.

Svetkovina Uskrsa ponajprije je spomen Kristova uskrsnuća. Vraća nas praznome grobu, ženama koje su susrele Isusa, učenicima i njihovoj nevjeri i radosti, susretima s uskrslim Isusom. Uskrsnuće je misterij koji se ne može shvatiti razumom niti znanstveno protumačiti. Može se prihvatiti samo vjerom. Isusovo uskrsnuće može unijeti nadu u naš život da je dobro jače od zla. Može nam pomoći u našim svakodnevnim poteškoćama i problemima. No, sv. Pavao nas upozorava: Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi ( 1Kor 15,19). Uskrs nam daje puno više od toga. Daruje nam naše vlastito uskrsnuće i život vječni.

Smisao Uskrsa i uskrsne vjere sažimlje današnje drugo čitanje. „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.“ ( Kol 3,1-4)

Krist nije došao riješiti (samo) naše zemaljske probleme i potrebe. To je pokazao ne ispunivši očekivanja svoga naroda i svojih učenika. Nisu razumjeli zašto. Ni mi ne razumijemo danas. Svjetlo nam pružaju Pisma. U njima je sve protumačeno što se treba dogoditi s Kristom.

Kada se danas govori o Uskrsu, najčešće je to govor o činjenici Kristova uskrsnuća. Ljudi o tome imaju različita mišljenja. Možda i nije teško povjerovati da je Krist uskrsnuo. No, kakve veze to ima s mojim životom, ovdje i sada, i još više u konačnici?

Neka proslava Uskrsa usmjeri naš pogled i naše srce prema vječnosti, prema Kristu koji je pred nama otišao pripremiti mjesto u slavi Očevoj.

s. Blaženka Rudić OP

Križ je ključ

Sadržaj svetopisamskih tekstova koji progovaraju o muci Gospodina našega Isusa Krista, i danas su okosnice životnih priča mnogih ljudi. Svatko će u životu upoznati barem jednog Judu izdajnika, Petra koji je spremna na odreknuće i zataju, zavedenu i podjarenu svjetinu koja će bezumno vikati Raspni, raspni! te Pilata koji će izreći formalno pravnu osudu.

Isusova muka pred nas stavlja upravo Njega, Isusa koji je pokretačka snaga i središte života vjernog kršćanina.

Isus se, bez imalo odbojnosti, prijezira i nenaklonosti prema Judi, Petru, svjetini i Pilatu, obraća izravno svome Ocu. Ne zadržava se Krist u razgovorima o njima niti s njima. Otac je Njegova snaga, i predaje Mu Isus svoj život s povjerenjem, u ljubavi.

Isus je imao mogućnost odabira, imamo ga i mi. Čovjeku se može oduzeti sve osim njegove slobode da sam odluči kako će se ponašati u svakoj situaciji, bez obzira koliko ta situacija bila bezizlazna. Svatko ima slobodu da sam odluči kojim će putem krenuti, hoće li nasljedovati Krista ili ljude.

Gospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Što je s mojim jezikom? Jesam li toksična za duhovno i psihološko zdravlje svojih bližnjih? Vraćam li ja njime snagu svojim bližnjima, krijepim li ih ili sablažnjavam, navodim na djela koja su od tame, zla? Izazivam li i provociram druge da svoju slobodu koriste za donošenje odluka koje nisu u skladu s Božjom voljom nego s mojim kalkulacijama?

Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Jesam li u stanju čuti i primiti Božja nadahnuća? Slušam li i slijedim glas Duha Svetoga ili duh grupe razularenih pojedinaca?

Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.

Isus je sam sebe oplijenio – ispraznio, odrekao se lakih puteva i prolazne sreće te se predao u Ruke Očeve. Zagledan je u Oca, a ne u svoje rane i one koji Mu ih zadaju. Pozvani smo biti otporni na ljudske intrige i spletkarenja, moralno čvrsti i nepokolebljivi unatoč udarcima, bolestima, teškim okolnostima.

Srasti nam je s drvom križa, a ne sići s križa. Srasti s križem i procvjetati na križu po Ljubavi Božjoj, jer Isusa na križu nisu držali čavli, već Ljubav.

Molimo za milost da osjetimo onu istu ljubav koju je osjećao Isus kada se za nas žrtvovao na drvu križa.

s. Mirjam Peričić OP

Sjena križa

Križ. Sjena smrti. Ti, Sin Božji, rođen si u njegovoj sjeni. Ta sjena prati te cijeli tvoj život. Ona je dio tebe. Ti si dio nje jer si rođen za njenu svrhu. Rođen si da položiš svoj život na križu za naše grijehe.

Sjena križa proteže se od Kalvarije sve unatrag do Edenskog vrta i u sebi nosi bit poruke Evanđelja. Križ je tvoje poslanje. Križ je  i naše poslanje.

U današnjem Evanđelju slušamo rečenicu koju prvi izgovoriše neki Grci: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.“

Htjeli bi te vidjeti. Tvoj trijumfalni ulazak u grad zaintrigirao je mnoge kao i nedavno dizanje Lazara iz mrtvih. Svi pričaju samo o tebi. Žele te vidjeti. A ti? Odlaziš! Skrivaš se! Skrivaš se jer se je vrijeme polako ispunilo. Skrivaš se jer znaš da je došlo vrijeme tvog odlaska. Govoriš kako treba umrijeti, kao što umire i pšenično zrno da bi donijelo obilan rod. Ali za njih su tvoje riječi teške. Bolne. Dramatične. Zato nitko ne želi slušati tu priču. Nitko ne želi prići križu. Nitko ne želi stati u sjenu križa.

Tvoja duša je zbog toga silno potresena.

Tvoj ljubljeni narod ne vidi. Ne razumije. Opijen vlastitim požudama. Slijep. Gluh. On čeka Mesiju. Kralja. Onoga koji će ljudski rod osloboditi od bolesti, patnji i smrti. Onoga koji će ih osloboditi od rimskog okupatora. A ti im sada govoriš o križu. Nudiš im ono što pod svaku cijenu nastoje izbjeći.

A križ je mjesto gdje će se za malo vremena obaviti nezamisliva razmjena. Njegova sjena postat će štit koji čuva i spašava. Križ koji predstavlja patnju i smrt sada nagoviješta novi život. Stojeći u sjeni križa, baš poput sjene, i mi se neprestano mijenjamo. Bivamo oblikovani kroz bol. Nanovo rođeni.

A oni i dalje ne vide. Ne čuju. Ne razumiju. I dalje viču: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.“

Prikovan na križ želiš ih sve privući k sebi, ali je pitanje hoće li itko doći. Hoće li itko pristupiti križu? Stati u njegovu sjenu? Ili će samo sakriti svoje lice, okrenuti glavu, pobjeći i krenuti za nekim drugim koga će slijediti?

A ti? Hoćeš li mu prići takav kakav jesi? Hoćeš li prići križu? Hoćeš li se skriti u njegovu sjenu?

Otkrit ćeš da te on jako dugo čeka.

s. Natalija Cindrić, OP

Mjera Očeve ljubavi je križ

Misna nas čitanja korizmenog vremena uvode u otajstvo Očeve ljubavi prema čovjeku. Kad dijete nekome želi pokazati obujam svoje ljubavi, raširi ruke koliko više uspije uvjereno da je to vrhunac ljubavi. Nije li to i Krist učinio!? Dao se razapeti, podignuti na križ i s vrha Kalvarije zagrliti cijeli svijet. Rijeke milosti i more ljubavi poteklo je upravo po križu. Po križu čovjeku dolazi spasenje, odatle izvire sigurnost i saznanje o čudesnoj Božjoj ljubavi prema čovjeku, njegovom stvorenju. Sveti Pavao nas je poučio da je Bog prvi ljubio nas, a Križ je dokaz neizmjernosti njegove ljubavi.

Svatko od nas bježi od križa, od boli, patnje, odbačenosti. Sami sebi rado trasiramo putove trudeći se do cilja stići na svoj način, manje bolan, manje mučan. Kako onda možemo razumjeti kolika je vrijednost Križa u našem spasenju. „Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinorođenca, da ni jedan koji vjeruje u njega ne propadne nego da ima život vječni.“ ( Iv, 3, 16 )

Kuda je prošao Spasitelj i spašenome je proći. Koliko god od križa bježali, uvijek nas čeka na nekoj dionici našega puta. Odbacivali ga ili prihvaćali, Križ je tu. Na nama je da odaberemo: prihvatiti ga sa zahvalnošću i po njemu stići do cilja ili ga odbacivati i o njega se trajno spoticati. Isusov život je škola svakome od nas. Tko ga slijedi među svece će biti ubrojen a tko ga odbacuje bit će izgubljen. Krist je svjetlo uzdignuto na križ kako bi ga svatko vidio i prepustio se njegovu blagorodnom dodiru. Gledajući i roneći u Kristov život jasno možemo sagledati svoja djela. Od njega bježe oni čija su djela zla i koji ne mogu podnijeti snagu i ljepotu Božje ljubavi. Naša djela ne zaslužuju Božju ljubav, jer on, za razliku od čovjeka, ljubi nesebičnom ljubavlju. Čovjek još nekako i razumije pravdu i uzvrat istom ljubavlju, ali ljubav kojom Bog ljubi, slabi čovjek teže shvaća.

Cijela povijest spasenja pripremala je Izraelce na očitovanje Očeve ljubavi po njegovu Sinu. Kod izgona iz raja zemaljskoga, Jahve je praroditeljima obećao dolazak Žene i njenog Sina koji će se suprotstaviti đavlu paklenome. Podignuta mjedena zmija u pustinji bila je blijeda slika onoga tko dolazi. Pogled na nju Izraelcima je čuvao život, nisu umirali od rana i čireva. Isus uzdignut na križ, zalog je vječnoga života svima koji u njega vjeruju. Vjera čovjeka mijenja. Svoje postupke i djela usklađuje s onim u koga vjeruje.

Ljubav je dovela Isusa na zemlju i dalje, na križ. Nije riječ o ljubavi tamo gdje nema spremnosti na odricanje, žrtvu i smrt radi ljubljene osobe. Upravo zato je Križ škola života, tajna koja običnog čovjeka može učiniti svecem. Na sva životna pitanja odgovori leže u križu, iz njega struji snaga  koja se razlijeva svakodnevnim i vječnim životom. Križ nas ne poziva na plač i tugu, Križ je izvor radosti i zahvalnosti. S njega dopire svjetlo koje osvjetljava životne putove i raskršća, svjetlo koje život čini plodnijim i životnijim.

„Bog je tako ljubio svijet da je poslao Sina svoga na svijet da ni jedan koji vjeruje u njega ne propadne, nego…“

s. Katarina Maglica OP

Jabuka, uloga života i Božji pogled

Četiri sestre vodile razgovor za stolom o jabuci koju je jedna od njih trenutak prije prepolovila i zagrizla jedan mali, odrezani komadić te uskliknula: ”Uhhh! Kakva je iznutra! Izvana lijepa, a iznutra nikakva okusa.” Druga je dobacila: ”Kao i ljudi. Izvana mogu ostavljati dojam uređenosti i ljepote, a izvana…” Preostale dvije su se složile s tvrdnjom. Dotična je ionako iz iskustva najbolje osjetila tu tvrdnju, jer okus jabuke to joj je potvrdio.

 Čovjek. Tako čudesno biće. Neistražen u svojim dubinama a otkriven u svojim ritualima i svakodnevnim pokušajima izražaja nutrine. Slab i jak istovremeno. Širokogrudan i škrt. Plašljiv i hrabar. Čovjek nosi oluje i nemire koji se skrivaju iza tihih oseka. A opet, daje si veliko pravo otkrivati što je u tuđoj nutrini. Smatra svoj vid toliko oštrim i širokim da može zamijeniti i Božje oči. Isusove oči. Njegov pogled.

Jedna rečenica treće korizmene nedjelje otkriva nam Isusov pogled na čovjeka. Ta sam je dobro znao što je u čovjeku. Dobro znati jest tvrdnja koja obuhvaća cijelu čovjekovu nutrinu. To može samo Bog. Isus Krist. Ti i ja to ne možemo. Ipak, uloge su zamijenjene, a scenariju je nadodana po još koja radnja. Ti i ja odlučili smo biti Bog. U scenarij smo ubacili dodatne kvalitete Božjeg pogleda – zlo oko, brzopletno prosuđivanje, oštru osudu, kratak vid koji smo nazvali sveznajućim. Drama koja ima više činova, ali koja nema sretan kraj. Uloga je to koja ne trpi takve kvalitete. Uloga je to koja nije naša. Nemojmo joj ni oduzimati nešto što je samo Božje, a dodavati nešto sasvim naše. Ta ti i ja imamo predivne uloge. Biti čovjek. Biti čovjek u potpunosti s darovanim Božjim pogledom. Pogledom kojim nas On gleda. Osjećaš li? Ljubav. Radost. Toplinu. Nježnost. Suosjećanje. Brižnost. Ako ne osjećaš, ponovno pročitaj scenarij svog života.

 Jer, On može i želi doći na vrata tvoga hrama. Samo, pitanje je hoće li naći u tvom hramu ono što i u židovskom ili će u njemu moći nastaniti svoj mir i dobrotu. Uistinu, jabuka je bila izvana lijepa, a iznutra jako ružna, bez okusa. Njena svrha je promašena. Jer njena uloga je dati sladak okus u ustima onome tko je zagrize i jede. To je njena uloga života. A tvoja? A moja? Uloga. Samo jedna. Bez laži, bez obmane. Jer, dobro On zna što je u čovjeku.

s. Manes Puškarić OP

Glas

Da su riječi sjeme pa se u zemlju stave, posadio bi čovjek, recimo, “dobrotu” pa kasnije, mnogo kasnije, legao u sjenu stabla i slušao kako kroz lišće vjetar šumi blagost, toplinu, mir.

Da su riječi sjeme, mislio je možda čovjek, onaj nekoć, koji je imao sina. Jer uze ga i bi spreman dati. Jer slušao je glas. I riječ pristanka bijaše sjeme iz kojeg nikne potomstvo.

Da su riječi sjeme, mislili su možda oni koji Ga slušahu. Jer Glas se s neba zaori i Riječ, jedina potrebna, postade sjeme vječnog života.

Da su riječi sjeme, probrao bi čovjek što će reći. Pa pustio da se čuje Glas. Šutio. I bio sretan.

s. Jana Dražić OP

Bog nas zove u pustinju

„Kad čovjek nekoga voli, želi se s njime sastajati, i kad se nađu zajedno, očekuje da mu bude lijepo. Kad netko ljubi, smetaju mu ljudi koji se oko njega vrte. Zaljubljenik želi svoju ljubav slušati sasvim sam, bez miješanja drugih glasova. Zato su zaljubljenici u Boga oduvijek tražili pustinju, a Bog je nikada nije uskraćivao onima koji ga ljube. Pustinju treba osvojiti, ona nikome ne pada u krilo. Osvajamo je samo silom – protiv naših navika, protiv naše tromosti. To je naporno, ali bitno za našu ljubav.“ (M. Delbrel)

„Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu.“ (Hoš 2,16)

Bog je vodio izraelski narod kroz pustinju kako bi ga osposobio za slobodu i iskazao mu svoju ljubav sklapanjem Saveza, kako bi od njega učino svoj izabrani narod. Mojsije je boravio na pustom brdu čekajući Dekalog. Ilija je hodio kroz pustinju do Božje gore Horeba. Ivan Krstitelj je živio i propovijedao u Jordanskoj pustinji. I konačno sam Isus je proboravio u pustinji 40 dana.

Zašto je Isus išao u pustinju? I kakvo je mjesto pustinja? Pustinja je prvenstveno zemljopisno odredište, ali ona je i simbolički i duhovni prostor. Prve asocijacije na pustinju su vjerojatno glad, žeđ, vrućina, hladnoća, opasnost, nesigurnost i smrt. Može li pustinja biti lijepa? Sigurno, za one koji znaju otkriti njenu ljepotu i vrijednost. Ona je mjesto slobode, tišine, misterija, bitnoga. Jer pustinja oslobađa od svih iluzija da smo mi sami izvor života. Oslobađa nas od lažne sigurnosti i pouzdanja u materijalna dobra, zdravlje, moć, uspjeh. Sve to zaklanja istinu tko smo mi zapravo: ništa bez Boga. Živimo samo zato što to Bog hoće. Zato je ona privilegirano mjesto susreta s Bogom. Ona otklanja sve ono što nam smeta kako bismo mogli pronaći Boga i otkriti tko smo zapravo. Tu ovisimo samo  Bogu i tu otkrivamo njegovu neizmjernu ljubav. Tu se događa borba u nama hoćemo li se prepustiti Bogu oslobođeni svega, ili ćemo grozničavo nastojati spasiti svoj život svojim silama.

Isus je boravio u pustinji prije početka svoga javnog djelovanja. Htio je one riječi koje je čuo na krštenju: Ti si Sin moj, ljubljeni, upiti duboko u sebe i odgovoriti svom Ocu s istom ljubavlju. Kad počne javno djelovati više se neće povlačiti u zemljopisnu pustinju, ali će pronalaziti svoju pustinju u noćnoj molitvi, iz koje će primati Očevu ljubav i crpsti snagu za svoje poslanje.

Korizma je godišnji spomen na Isusov boravak u pustinji. Prva asocijacija na korizmu je post, odricanje. Bilo bi dobro premjestiti taj naglasak na traženje Boga i želju za približavanjem njemu. Koliko budemo ustrajni u toj želji, toliko ćemo lakše napuštati svoje lažne bogove, lažne sigurnosti i lažne ljubavi. Sigurno je to da nas Bog zove i u ovu korizmu i u pustinju kako bi nam iskazao svoju neizmjernu ljubav.

s. Blaženka Rudić OP

Hoću, budi čist!

Grijeh stvara ponor između Boga i čovjeka, između ljudi. Bog je milosrdan onima koji se kaju i traže oproštenje grijeha. Oproštenje grijeha je slobodni čin Božje milosti. Okrenimo se prema Bogu u priznavanju vlastite grešnosti.

Gubavcu, neka je stan izvan tabora. Ljudski zakon potkopava, ne pomaže. Zapovijeda, a ne ozdravlja. Pokazuje bolest, ali ju ne uklanja. Isus je to znao, zato je bez okolišanja djelovao po ljubavi, s ljubavlju i u ljubavi.

Guba je kronična zarazna bolest. Kroz povijest su bile poznate kolonije gubavca u kojima su boravili oboljeli, odbačeni od društva. Guba se prenosi kapljičnim putem u bliskom kontaktu s neliječenom osobom. Izlječiva je, a liječenje u ranim stadijima infekcije sprječava invaliditet.

Guba modernog društva ne manifestira se na tijelu nego na duši i riječima koje proizlaze iz inficiranog, zaraženog srca. Vidljiva je u našim ruminacijama, odlukama i stavovima. Prisutna je u našim komfornim zonama, u ponašanjima, procjenama i prognozama koje dajemo. Utkana u međuljudske odnose, guba rastače zdravu komunikaciju.

Povremeno smo i sami članovi kolonije gubavaca iz raznih razloga. Ponekad  kreiramo kolonije gubavaca ili kandidate za istu, tako što svojim postupcima ogubavljujemo jedne pred drugima. Obmana je tada vjerovati da nam je srce čisto, jer naša guba – grijeh se uznapredovalo širi u nama i oko nas, a po nama na druge.

Kad bismo barem takvi kakvi jesmo, svjesni svoje duhovne unakaženosti, došli s iskrenim kajanjem pred Gospodina, ponizno i žarko moleći oproštenje.

Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli. Potrebno je doći k Isusu. Bitno je raspoloženje srca. Bilo tko, neki gubavac, Bogu je dragocjen. Iako su pojedine osobe za nas ‘tamo neke – ne poznajemo ih nit ih imamo želje i potrebe upoznati’, za Isusa smo svi Njegovi, svatko na osoban način. Klečanje je čin klanjanja u sabranosti i tišini. Ono je molitveni stav majki, vladara, gubavaca i Isusa. Moliti znači biti s Bogom, darovati Mu, vratiti Mu svoje vrijeme. Dati sebe Bogu. Učeći kako biti s Bogom, mi učimo kako biti i s našim bližnjima. Molitva i ljubav prema bližnjemu nikada nisu u sukobu.

Isus ganut pruži ruku, dotače ga.  Sv. Ivan od Križa kaže da sućut prema bližnjemu raste u onoj mjeri u kojoj se duša u ljubavi sjedinjuje s Bogom.

Prihvaćam li ja Isusovu ruku?

Osjetilo dodira razvija se već u majčinoj utrobi i bitno je, kako za život, tako i za samu komunikaciju. Karakteristika dodira je uzajamnost, bliskost. Možemo gledati i vidjeti, a da ne budemo viđeni. Možemo slušati i čuti, bez da nas itko čuje. No, ne možemo nikoga i ništa dotaknuti, a da i sami ne budemo doticani. Kontakt koji uspostavljamo dodirom, prisniji je i neposredniji od susreta koje ostvarujemo putem drugih osjetila.

Osvijestimo si da naš dodir, naša prisutnost, pogled i riječ prečesto imaju razarajuće djelovanje. Mi nismo tek puki statisti na pozornici života naših bližnjih.

Tko je autor naših osjećaja – mojih i onih oko mene?

Isus ozdravlja svojim dodirom, ne boji se da će biti zaražen jer je njegova suosjećajnost zdrava, čist je od grijeha.

Premda je Mojsijev zakon zabranjivao kontakte između gubavca i onih bez gube, gubavac je u dubokoj vjeri i s pouzdanjem u Boga prišao k milosrdnom Isusu koji mu se bez imalo ustručavanja odazvao, dotakao ga i ozdravio.

Isuse, ako hoćeš, možeš me očistiti. Bog je silan, nije nasilan. Budimo i mi silni, veliki u opraštanju i pomirenju s Bogom i ljudima, neovisno o tome jesmo li u situaciji da mi molimo i pitamo Gospodina i ljude za oproštenje ili smo pitani od drugih. Neka to bude uvijek u poniznoj šutnji, na koljenima.

Pazi, nikomu ništa ne kazuj. Ne zaboravimo da bujice riječi nikada ne teku bez grijeha. Riječi koje ne izgovaramo neka postanu naša molitva. Krenimo dalje, živimo, ne zadržavajmo se. Isus nije tražio publiku, ni mi ju nemojmo tražiti. Velike stvari se uvijek događaju u tišini koja je okrenuta k Bogu. Ono najizvrsnije je uvijek tiho.

Imam li iskustvo spasenja u oproštenju grijeha? Poznaje li moje srce pjesmu zahvalnicu za oproštenu mi krivnju?

s. Mirjam Peričić OP