Jaganjac i Dijete

”Stiglo je opet!”; ”Došlo je a nismo se niti okrenuli!” ili  možda: ”Napokon ono vrijeme godine!”, itd. Rečenice koje često izgovaramo između svetkovine Krista Kralja i Prve nedjelje došašća. Bez da smo se ispitali kako nam je protekla liturgijska godina, jesmo li ispunili sve zadane ciljeve, kako smo sudjelovali u dinamičnijim liturgijskim vremenima, kako je prolazila naša svakodnevnica nakon sudjelovanja u svetim misama, nakon ispovijedi i pričesti. Jer, to najčešće radimo 31. prosinca. Uz to sve, niti ne stignemo, jer moramo gunđati kako je došašće previše komercijalizirano, kako je Božić ukraden, moramo se boriti svojim komentarima za njegovo ”dostojanstvo”.

 A On, i dalje stoji, čeka, nudi sebe u hostiji, lomi se po rukama svećenika, ali opet po ljudskim rukama i daje se na ljudski jezik, nečist od mnogih svakodnevnih riječi, i daje se na ruke, nečiste od propusta, nečiste od nedjela, dok su naše misli tko zna gdje i tko zna s kime, on i dalje ne krši svoje obećanje – ostaje s nama do svršetka svijeta. Upravo smo o tome slušali prethodni tjedan – ona prava domovina, stablo života koje daje savršene plodove, i Jaganjac sa svojim ranama, i naša imena, nezaboravljena i mi – u kraljevanju s Njime! A s druge strane, evo ga tu, kao dijete – ranjivo i siromašno, u rukama dvoje ljudi – opet. Stalno u rukama ljudi. Doduše, drugačijim rukama, ali ljudskim rukama. Pun povjerenja, ne odustaje, raste i svaki dan iznova prihvaća svoj križ, križ za koji zna da ćemo ga teško shvatiti, teško prihvaćati, mnogi odbijati.

Jaganjac ili Dijete – za njega je sasvim isto. Uvijek tu s nama. Mi smo ti koji se  nekad deformiramo nekada preobražavamo u leptire. Ali, On i dalje zna suštinu, pa ne odustaje. Kao mi. Mi često odustajemo. Od sebe, jedni od drugih, od lijepih i jednostavnih stvari. Ili, ne odustajemo od sebe, pa se previše držimo sebe i drugih. I sve drugo ima mjesta u našem životu – pa u ovo vrijeme najviše komentiranje onoga što može biti lijepo – lampice, topli čaj, obiteljsko ozračje, opraštanje, šarene kuglice. Sve to, može biti put jer bdjeti nam je, jer ne znamo u koji dan dolazi Gospodin. Zato neka i hostija u kojoj je Jaganjac i ranjivo Dijete, ispovijed u kojoj nas pere i grli i Jaganjac i Dijete, susret s drugim u kojem je slika i Jaganjca i Djeteta – neka nam  to sve u ovom vremenu došašća bude poticaj na budnost, poticaj na jednostavnost, poticaj na gledanje lijepih i normalnih stvari. I ne zaboravimo na naše djetinjstvo, prisjetimo se kakvi smo zaista bili u djetinjstvu! Zar i to nije put do Boga, do Djeteta?

s. Manes Puškarić OP

Kristovo Kraljevstvo

Šačica ljudi svih profesija i porijekla, križ u središtu uzvišice, postavljen između dva druga križa dok se osuđenici na njima previjaju od bola i tjeskobe. Posvuda žurba, strah i napetost.
Upravo su tu scenu liturgičari odabrali kao pozadinu za blagdan Krista Kralja. Krist uzdignut na svoje prijestolje, prikovan za njega velikim čavlima dominira scenom, vlada situacijom. Sam se grči od bolova, a zapaža tuđu patnju i strah. Samo malo kajanja i priznavanje grešnosti desnog osuđenika izvlači Isusovo obećanje raja. Sin čovječji je vlastan opraštati grijehe, nagrađivati ljude rajem i svojom blizinom. Zadivljujuća povezanost križa i oproštenja mnogo govori o našem Kralju i njegovu kraljevstvu, o putu njegovih sljedbenika i vrijednostima na kojima se gradi Božje Kraljevstvo.

Evanđelist Luka Isusa Kralja povezuje uz posvemašnju nemoć što se može shvatiti iz izraza „Stojim  pred vratima i kucam.“ (Otk, 3,20.) On stoji pred vratima svakog srca i čeka. Čeka da čovjek pokaže volju, da otpočne dijalog, da zamoli za oproštenje. Čeka na ljubav, on je prosjak ljudske ljubavi. Ljubav ljudskoga srca se stječe ljubavlju, ne silom. Krist je svoju ljubav dokazao kroz patnju i poniženje. Bio je žrtva ljudske bijede i zla, ljudske zaslijepljenosti i nagomilanog zla cijele ljudske povijesti. U njegovom se kraljevstvu ne oslanja na silu i moć, oslanja se na ljubav.

Dok bičevanje, ponižavanje i izrugivanje Isusa vode do križa, on s punim autoritetom, i još više ljubavi, izgovara tople riječi: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ (Lk 23, 34.) Samo Bog, samo onaj najjači, najmoćniji, najbolji, može opraštati grijehe, uvrede na vlastiti račun, prezir svoga djelovanja i svojih stavova. Bog ne pozna drugog zakona doli zakona ljubavi. To su mjerila njegova kraljevstva, to je razlog njegove muke, to je snaga koja može vladati srcima ljudi.

Podanici Kristova Kraljevstva su slobodni ljudi, oni, koji, iako mogu birati dobro ili zlo, biraju ono savršenije, toplije, ljudskije. Biraju ono što se sviđa njihovu Kralju, biraju ono što ima moć svjedočenja uskrsnuća. Kraljevstvo Božje nije završilo na križu, ono je tamo počelo. Tek nakon križa slijedi uskrsnuće, slijedi život. To je perspektiva trpljenja, ne bijeg od trpljenja. Taj žar i zanos, to osvjedočenje života, postaju zarazni u vremenu gdje smrt i umiranje imaju glavnu riječ. Umire zanos, umiru vjera i nada, gubi se povjerenje u Boga i u čovjeka. Neke druge vrijednosti upravljaju djelovanjem današnjeg čovjeka. Strah se uvlači u sve pore društva, nikome se više ne vjeruje, ničemu se više ne nada čovjek današnjice. Oni na Golgoti su se rugali, prezirali, ismijavali, ponižavali, ali su u dubini sebe slutili da nisu u pravu. Snaga ljubavi na Kalvariji je bila toliko jaka da joj se nitko nije mogao skriti: ni članovi Velikoga vijeća, ni vojnici, ni zločinci na križevima.

I od mene se očekuje snaga osvjedočene ljubavi, koja se usudi suprostaviti ljudskoj zloći i neznanju, ograničenosti čovjeka i njegovoj potrebi da bude drugačiji. Važno je shvatiti da se s ljubavlju svijet mijenja, da je ljubav okosnica Božjeg Kraljevstva koje živi u pojedincu i široj zajednici, da je ljubav pokretačka sila svemu dobrome, svemu plemenitome, svemu što ima snagu vječnosti. Ono što nam nije dano da razumijemo, uronimo u svoju siromašnu vjeru. Možda tako shvatimo tajnu Kraljevstva  nebeskoga.

s. Katarina Maglica

Radost u postojanosti

Pretposljednja je nedjelja liturgijske godine. Liturgijska nas čitanja podsjećaju na svršetak. Ne volimo baš slušati o tim temama. Isus govori o strahotama koje će zadesiti svijet i pojedince. No, što tu ima novo? Zar ne živimo već u ratovima, potresima, gladi, progonstvima? Sve se to već odavno događa pa još nije došao kraj. Sve se to događa jer je svijet pod vlašću grijeha, a čovjek mu svojom slobodom otvara vrata. Krist je svijet otkupio od vlasti đavla, i kad bi mu ljudi više pomagali otvarajući vrata svoje slobode ljubavi, svijet bio izgledao drukčije. No, i u takvom svijetu Isus garantira svoju prisutnost. Govori svojim učenicima, ondašnjim i današnjim, da će im dati što će govoriti i kako će svjedočiti za Njega pred progoniteljima.

Isus čak poziva da se radujemo kad vidimo da se zbivaju takva događanja, jer znači da je njegov dolazak blizu. Njegov dolazak bi za nas trebao značiti pobjedu Božjeg kraljevstva i kraj naših muka, ulazak u vječnu radost. Današnji psalam pršti od radosti zbog dolaska Krista kralja koji će suditi svijetu po pravici i konačno izreći svoj pravedni sud. Ako smo u ovom životu s Kristom i za Krista živjeli nemamo se čega bojati.

Isus više puta govori o potrebi postojanosti, ustrajnosti. Ona je potrebna za spasenje. Postojanost je krepost posljednjih vremena, koja su započela Kristovim prvim dolaskom. Novi zavjet, osobito Djela apostolska i Poslanice, govori na puno mjesta o postojanosti. Potrebno je ustrajati u vjeri, nadi, ljubavi, molitvi i dobrim djelima. Izloženi smo mnogim poteškoćama i napastima koje nas pomalo odvlače u osrednjost i mlakost. Ohladnjela ljubav oznaka je također posljednjih vremena.

Mnogi su sveci ustrajali u ljubavi i gorljivosti do konca svoga života. Neka nam oni budu zagovornici i pomoćnici da i mi to uspijemo.

s. Blaženka Rudić OP

Vrata vječnoga života

Sigurnost uskrsnuća o kojoj govori Isus u današnjem Evanđelju, puna je utjehe i istovremeno otklanja misli koje bi željele analizirati kako će tamo biti, budući da to nitko od nas ne zna. Mnogi vječni život zamišljaju identičnim ovome zemaljskom. Međutim, Isus jasno kaže da će se naše postojanje preobraziti i da ćemo u življenju vječnosti biti slični anđelima. Čini se  kao da to nama nije dovoljno. Naši umovi i dalje pokušavaju prodrijeti u otajstvo smrti. Preostaje li nam išta drugo osim strpljivo i s nadom čekati ono što je neizbježno?

Jednom se netko našali i reče: “Sa smrću se treba šaliti jer da je ona smrtno ozbiljna ubila bi nas.”

Bog je život, i on se bavi sa živima. Ako smo prihvatili Krista kao svog Spasitelja, naša se imena upisuju u Knjigu života. To je matična knjiga rođenih u Kraljevstvu nebeskom. Za Boga smo mi živi, a ako umremo, tada samo spavamo i čekamo dan uskrsnuća. Možda je naša vjera o stanju mrtvih malo drukčija, ali kako god bilo, za nas će Isusov drugi dolazak i uskrsnuće biti veliko iznenađenje.

Današnje Evanđelje nam govori kako su saduceji izgubili u ovoj raspravi s Isusom. A ubrzo nakon toga Isus je učinio najveće čudo uskrsnuća uskrsnuvši Lazara koji je bio četiri dana u grobu. To je pobudilo toliki gnjev saduceja te oni u svojoj zabludi odbijaju prihvatiti nepobjediv dokaz blžene nade o uskrsnuću.

Vrlo brzo i sam Isus umire na križu, a najveće jamstvo uskrsnuća je Njegovo uskrsnuće. Tamo gdje je Bog, tamo je i život. Sv. Pavao kad je o tome razmišljao oduševljeno je uskliknuo: “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je,  smrti,  žalac  tvoj?” (1. Kor. 15,55).

Sve dok smo s Bogom, dok kroz molitvu i Njegovu riječ imamo zajednicu s Njime, ne moramo se bojati smrti jer;  “On nije Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!”

Međutim, ključna riječ današnjeg evanđelja je postojanost. Isus kaže: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Što znači: Budnost do zadnjeg trena. Poziv da odgovorno živimo, kao da nikad neće sudnji dan – a istovremeno ga trajno iščekujući.

“Prednjači, stoga, primjerom zauzeta rada, i skrovito moli – da ti nitko ne predbaci: “Čekaš li sudnji dan?” Utakmica traje devedeset minuta; i život dokle god živimo. I nije dosta kad mi kažemo da je dosta, već kad Sudac vječni odsvira kraj. Živi gledajući Cilj i od njega se daj oblikovati, kao trkač koji najbolje rezultate postiže kad se zagleda u kraj staze, poistovjeti se s njim. Cilj mu obilježava svaku želju, i svodi ih na tu jedinu: biti u cilju. Živi sudeći sebi pred Bogom svakodnevno. Dnevni ispit savjesti jest apokalipsa koju na svršetku svakog dana na se zazivamo. Uporno stavljaj sebe u ruke pravednog Suca, jer samo ono što nakon takvih susreta ostaje – od tebe će zauvijek ostati.”

Uskrsnuće je temelj kršćanske povijesti i vjere. Ono je jedinstveni događaj kojim je Isus Krist pobijedio smrt jednom zauvijek, darovao nam vječni život i vlastitim uskrsnućem pokazao kako će izgledati naše uskrsnuće.

Zahvaljujući Isusu Kristu smrt nema konačnu riječ, ona nije kraj. Time što je sam Isus prošao kroz smrt, toj istoj smrti darova je pozitivan smisao, jer ona postaje vrata za vječni život. Međutim, već u sakramentu krštenja mi smo suukopani s Kristom, znači da smo umrli kao bi živjeli novim životom u vječnosti. Stoga fizička smrt dovršava naše ovozemaljsko umiranje i u potpunosti nas suobličuje Isusu Kristu. Po smrti, preko uskrsnuća Bog nas poziva k sebi, na vječno zajedništvo u ljubavi i vjernosti do vijeka.

s. Natalija Cindrić, OP

Radost u poslušnosti

Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.

Isus dolazi, poziva na susret, čeka.

Poziva nas da siđemo s ‘visina’ na koje nas podižu naši grijesi, naše ljutnje kojima dajemo mnogo vremena u svojim srcima i razgovorima. Gospodin traži i po imenu poziva svakoga od nas, želeći nas spasiti od izgubljenosti u tami naših grijeha.

Pozna Gospodin naša srca, naše misli, riječi i djela, naše propuste te se i njima želi poslužiti, utkati ih u svoj plan spasenja za nas. Poručuje nam kako nije bitno što se događa oko nas, već da je važno ono što se događa u nama. Svaki pokret, svaki titraj naše duše Njemu je dragocjen.

Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da Ga vidi jer je onuda imao proći.

Zakejevu znatiželju Isus je učinio plodonosnom za njegovo spasenje, i to po svojoj ljubavi, a ne po Zakejevoj snalažljivosti i okretnosti.

Zakej žurno siđe i primi Isusa sav radostan.

Poslušnost Isusu je putokaz svakom čovjeku u svakom vremenu. Poslušnost je rezultat traženja Boga i Njegove volje u svome životu.

Kristov poziv i naš odaziv su dva lica iste evanđeoske stvarnosti, izvanredna milosna prigoda koja jača zajedništvo.

Biti sav radostan! Tajna čiste radosti je traženje Boga, a ne samoga sebe.

Radost nisu otrcane riječi i geste podilaženja, samoprezentiranja i socijalo poželjnih obrazaca i scenarija.

Puni smo samih sebe. Ispraznimo se od sebe kako bi naš svakodnevni život postao nastavak Isusova života. Zakej je pronašao radost u poslušnosti Isusovom pozivu – žurno siđi!

A svi koji to vidješe stadoše mrmljati.

Osobe koje sebe smatraju pravednicima pa i osobe posvećenog života često nemaju duhovnu radost u sebi, stoga nisu niti mogu biti prenositelji, djelitelji radosti. Kada stranac, poznanik, netko bližnji uđe u proces cjeloživotnog obraćenja, umjesto da odišu radošću radi svoga brata i sestre, ‘gunđala’ izgovaraju riječi pune gorčine ili svoju poruku odašilju šutnjom koja odaje stav prezira i neprijateljstva prema tražiteljima Boga. Svi ti nezadovoljnici i mrmljala nisu niti svjesni osobne izgubljenosti u vrtlogu grijeha.

Premda su zasigurno već mnogo puta čuli riječi Evanđelja i tumačenja istih, ipak ih nisu razumjeli … trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se… na nebu će biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika, negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja….

Sv. Pavao nam govori da sve činimo bez mrmljanja. Mrmljanje i kritika, bilo da su otvoreno iskazani ili su tek začeti u duhu i srcu, pokazatelji su nevjere i oholosti.

Dobro je preispitati se radimo li na osobnom posvećenju i posvećenju svoje braće i sestara.

Jesmo li u službi Evanđelja ili se služimo Evanđeljem da pokažemo sami sebe?

s. Mirjam Peričić OP

Carinik ode opravdan

„Gospodine, hvala ti što nisam kao ostali ljudi“ (Lk 18, 11 ), hvali se u meni farizej. Prvi dio farizejeve molitve uzdiže naš duh: Bože, hvala Ti … Da je tako nastavio, da tako svi nastavljaju, hvaleći i blagoslivljajući Gospodina za bezbrojne darove kojima nas obasipa, molitva bi nam bila savršena. Iz usta čovječanstva uzdizala bi se zajednička hvala i slava Bogu našemu, baš kao što anđeli neprestano pjevaju svoju hvalu upućenu Presvetom Trojstvu: Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot.

Čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi pošao krivim smjerom. On Bogu zahvaljuje za svoju savršenost, dok druge osuđuje i prosuđuje. Ja sam tvoj bolji sin, tvoja bolja kćer, savršenija, pametnija, sposobnija, svetija od svih ovih oko mene. Bog mi ne treba kad sve sama postižem, i raj sama mogu zaslužiti. Međutim, netko kaza kako u raj ulaze samo dvije vrste ljudi: savršeni i onima kojima je oprošteno. Budući ovih prvih nema, onda ostaju samo oni kojima je oprošteno. Bog oprašta onima koji spoznaju i priznaju svoju grešnost , svoje slabosti i za njih se kaju. Farizej, kako on misli, oproštenja ne treba, jer vrši sve propisano pa sve sam sebi može zaslužiti. Ne moli ni pomoć ni oproštenje, ni milosrđe, jer sam upravo savršen, govori farizej u meni.

Ne tvrdim, ali osjećam, da u meni ne djeluju samo farizejevi geni, već se nekako sramežljivo i neodlučno, s manje uvjerljivosti, kristalizira i carinikova molitva i priznanje: Bože, milostiv budi meni grešniku!

Pa ako me ovaj prvi dio molitve više osuđuje nego opravdava, ovaj drugi dio pokazuje moju ljudsku krhkost i slabost, moju skromnost i poniznost. Kad bi barem ovaj drugi dio molitve, carinikove molitve, u meni prevladao, sa svake zajedničke i privatne molitve odlazila bih opravdana utapajući se u sigurnost Božjeg milosrđa i oproštenja.

Sigurna sam da je baš ovaj prvi dio naše česte molitve, koju izgovaramo riječima ili je izražavamo djelima, razlog moje neispunjenosti i nesigurnosti.

Što me to u meni potiče da se trajno s drugima uspoređujem? Zašto uvijek moram biti bolja, pametnija, savršenija, svetija? Zašto moja oholost gazi sve oko sebe? Zašto u ljudima uglavnom tražim ono slabo i nesavršeno, nedorečeno i nedovršeno dok mi greda u mom oku priječi vidjeti bližnjega Božjim pogledom? Jesam li i ja, poput farizeja u Božjim očima licemjer, slijepi vođa, leglo gujinje, iz kojeg nikada ne izlazi vapaj: Bože, smiluj se meni grešniku!

Carinik ne traži olakotne okolnosti, prepušta se Božjem milosrđu i u poniznosti pred njim stoji. Stav njegova tijela i skrušeno priznanje vlastite grešnosti privlače Božju ljubav koja opravdava i pere, osnažuje, ispunja i nadahnjuje. Bogu se carinikova molitva sviđa jer je u nju utkao samoga sebe pa sebe i svoja djela pred Bogom razotkriva. Iskrena molitva ne ispituje savjest svojih bližnjih, ne upliće se u tuđe živote i postupke, već u poniznosti sagledava istinu o sebi, o svom životu i djelovanju. Kod Boga ne postoje nepopravljive stvari, samo ako smo pred njim i pred sobom djetinje iskreni i otvoreni njegovoj ljubavi i milosrđu.

Današnje Evanđelje u svakome od nas otkriva farizeja i carinika. Jedan i drugi imaju dobre preduvjete za spasenje. Jedan izvršava zakon i ne obezvređuje Božje zapovijedi. Drugi ih ne izvršava. Prvome nedostaje poniznosti i jednostavnosti, jer s njim upravlja samodostatnost i oholost što ga iznad ostalih izdiže, ali ga Bogu ne približava. Drugi, carinik, spoznaje vlastitu grešnost, kaje se i uzda u Božje milosrđe. Svjestan je da bez Boga ne može, pa od njega sve očekuje. Bog mu je silno potreban. Njegov vapaj nebesa para: Bože, smiluj se meni grešniku!

Božja ljubav ne ostaje gluha na takvu molitvu. Upravo zato, carinik opravdan ode svojoj kući.

s. Katarina Maglica OP

Jednim klikom do vjere

Naučili smo imati sve odmah. Jedan klik dovoljan je za ući u svijet interneta. Želimo nove cipele? Kliknemo i kupimo. Ne moramo ići u šetnju, izgubiti cijelo jutro hodajući, isprobavajući, tražeći. Želimo novu majicu, hlače? Kliknemo i naše je. Želimo znati kako su naši najbliži? Upalimo kameru i vidimo se, iako smo kilometrima udaljeni. Želimo znati zašto se osjećamo kako se osjećamo, zašto križevi i patnje? Kliknemo i nađemo brojna video predavanja, psihološka i teološka izlaganja i imamo odgovor na svako naše pitanje.

U današnjem evanđelju Isus isto daje mogućnost ‘’gotovog proizvoda’’. Trebamo nešto? Kaže, dat će nam. Pitamo li nešto? Kaže, odgovorit će nam. Ta piše! Ako smo pažljivo slušali ili čitali evanđelje jasno nam je da Isus govori kako nam neće uskratiti Bog ništa.  Ali, je li tu smisao evanđelja? Nalazi li se tu smisao našeg odnosa s Bogom? Jer odnos s Bogom prožet je vjerom. Vjera je nešto neopipljivo rukama, a opet grli srce skoro pa opipljivom snagom, jer se kasnije očituje kroz našu svakodnevnicu i odnose s drugima!

 Vjera, vjera je bit ovog evanđelja. Bit našeg života. Samo po vjeri ja nosim križ, ja nakon pada ustajem, ja po vjeri ustrajem u molitvi jer me vjera potiče na molitvu i istovremeno ta molitva  jača moju vjeru. Tada nemam potrebu više za instant odgovorima, znakovima od Boga. Tada samo vjerujem i prepuštam se  Božjoj volji, koju često ne mogu shvatiti ali ona me nosi i daje mi spoznaju da me Bog voli.

Danas sve mora biti krasno, lagano, tečno. Mentalitet ovoga svijeta obuhvatio je naše misli, srca pa tako i naš vjerski život. Nema potrebe za žrtvom, za samoodricanjem. Samo ja i moje potrebe, moje vrijeme, moje odgovornosti, moj život, moja prava. Sve moje, a ja čiji/a?

Doista, hoće li vjere naći? Da, ako pročitamo još jednom evanđelje, ovaj put ne gledajući ‘’Ako ga ustrajno molim dat će mi baš to što želim!’’ već iz perspektive ‘’Ako ustrajno molim, dat će mi snage i ljubavi prihvatiti Njegovu volju, i shvatit ću smisao svoga života u kojem ću naći radost postojanja’’. Blagoslovljen ‘’lov’’ na vjeru!

s. Manes Puškarić OP

Pamćenje srca

„Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7)

Mi smo skloni hvaliti se (sebe) i pripisivati zasluge prije sebi negoli Bogu i drugima. Hvalimo se svojim sposobnostima, uspjesima, materijalnim dobrima. Za sve to mislimo da je samo po sebi razumljivo i treba biti tu nama na raspolaganju. Kroz takav stav provlači se oholost i samodostatnost. Nasuprot takvom shvaćanju stoji zahvalnost. Zahvalnost je pamćenje obraćena i ponizna srca. Ponizno srce zna da je sve dar i zato je zahvalno.

Današnje evanđelje govori o deset gubavaca koji su ozdravili, a samo jedan se vratio zahvaliti. Svih deset je vikalo: Isuse, Učitelju, smiluj nam se! Isus ih je poslao svećenicima da ih proglase čistima po njihovu Zakonu, kako su ih bili proglasili i nečistima. Svi su bili uslišani i ozdravljeni. Jedan se vratio zahvaliti. Zašto ostali nisu? Možda su bili previše zaokupljeni izvršavanjem Zakona. Možda su mislili da je samo po sebi normalno ako su zamolili da budu i uslišani. Bili su ozdravljeni na tijelu ali ne i obraćeni u srcu. Samarijanac, tuđinac se vratio zahvaliti. Možda su ostala devetorica mislila da im to pripada je su oni članovi izabranog naroda. Samarijanac je u Isusu prepoznao Spasitelja. Vratio se slaveći Boga u sav glas i pao ničice do Isusovih nogu zahvaljujući mu.

Sličan primjer nam donosi starozavjetno čitanje o ozdravljenju Naamana Sirca koji je po savjetu došao proroku u Izrael da ga ozdravi. Ispočetka ovaj vrsni ratnik i vojskovođa želi upravljati situacijom i ne prihvaća ono što mu kaže prorok. A zatim posluša i okupa se sedam puta u Jordanu. Stari oci su to uranjanje u vodu poistovjetili s krštenjem, a broj sedam označava sedam sakramenata. Nakon ozdravljenja Naaman želi zahvaliti Elizeju i obdariti ga. Elizej to odbija jer ne pripisuje čudo sebi nego Bogu. Naaman obećava da će Jahve biti njegov Bog i da ću mu prinositi žrtve na zemlji koju želi ponijeti iz Izraela.

Euharistijsko slavlje je zahvalno slavlje. Koliko je uopće u svijesti nas vjernika to prisutno? Dolazimo na misu ispuniti Božju zapovijed, izmoliti svoje molitve, moliti za svoje potrebe. A tko se sjeti Bogu zahvaljivati svim srcem na Sinu njegovu, na daru otkupljenja, na žrtvi i ljubavi? Učitelji duhovnog života svjedoče kako je oslobađajuća molitva hvale. Ona nas stavlja u ispravan odnos s našim Stvoriteljem. Zahvalnost nas stavlja u ispravan odnos s ljudima kao braćom i sestrama. Zahvalnošću očitujemo svoju pažljivost na sve što nas okružuje i što primamo kao dar.

s. Blaženka Rudić OP

Anđeli čuvari

Danas slavimo svete Anđele čuvare!

„Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu koje nema početka“, piše o njima sv. Ivan Damaščanin. Svjetlo bez početka je sam beskonačni Bog. Svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, duhovno je svjetlo, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. Postojanje anđela jedna je od istina naše katoličke vjere.

Anđeli su čisti duhovi, savršena stvorenja Božja, obdareni razumom i slobodnom voljom, posve jednostavne naravi, besmrtni, nepromjenljivi, i ljudskim tjelesnim očima nevidljivi te kao takvi odražavaju sliku svoga Stvoritelja. Ne podliježu fizičkim ograničenjima, nisu nikakva apstrakcija niti slikoviti govor. Oni su konkretna Božja stvorenja koja kroz svu vječnost slave svoga Stvoritelja i izvršavaju Njegove naume.

Crkva ih naziva Božjim glasnicima, što se može vidjeti i u Novom zavjetu gdje su se više puta ukazali. Svaka osoba prima od Boga svog anđela čuvara, to predivno duhovno biće koje nas tiho vodi i štiti.  Međutim, skloni smo o anđelima čuvarima razmišljati kao o utješnoj priči za djecu koja se boje mraka. Razmišljamo li ikada o tome kako smo kao djeca zamišljali svog anđela čuvara?!

Možda je bio prozračan i bijel, s nježnim pernatim krilima, sjajnom aureolom i naravno, osmjehom. Svi anđeli uvijek nose osmijehe, tek ponekad ne… onda kad njihov pogled bude zamišljen ili tužan.

Katekizam opisuje anđela čuvara kao „pastira” koji nas treba zaštititi i voditi u vječni život.

Vrlo malo vjernika zaista, u svom srcu vjeruje u njih. Ono što ne shvaćamo jest da su naši anđeli čuvari tu uz nas, spremni pomoći i da stalno kucaju na vrata čekajući da ih pozovemo u pomoć. Nisu to debeljuškasti kerubini koji na oblacima sviraju harfu, nego moćna duhovna bića koja se bore za naše duše.

Koliko smo zahvalni na tome što smo blagoslovljeni jer smo dobili na dar jednog anđela čuvara koji nas čuva i bdije nad nama?

„Kad ste u kušnji, zazovite svojeg anđela. On vam želi pomoći više nego li vi sami želite da vam se pomogne! Ignorirajte đavla i nemajte straha od njega; on se boji i bježi čim vidi vašeg anđela čuvara.“ (sv. Ivan Bosco)

Francuski biskup i slavni govornik Jacques-Bénigne Bossuet je u govoru na blagdan Svetih anđela jednom rekao: “Onaj koji anđele čini sretnima, daje sreću i ljudima: mi i jedni i drugi pijemo na istom izvoru života, koji nije drugo nego vječna Istina, i svi mi možemo zajedno pjevati u divnom koncertu ovaj stih psalmista: Sve je moje dobro, da budem sjedinjen s mojim Bogom (usp. Ps 72,28) i da u njemu postavim svoje počivalište.”

Prema tome, anđeli i ljudi zajedno čine jedan jedini narod i jedno jedino Kraljevstvo, po ljubavi, koja je zakon nebeskih duhova i zakon smrtnih ljudi i koja, šireći se iz neba na zemlju, čini jednu te istu družbu stanovnika.”

Ono što također ne smijemo zaboraviti jest to da u svakom svetohraništu gdje je prisutan Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu ima na milijune anđela koji štuju Boga. Mnogi su sveci imali mističan dar od Boga da vide kako na misu, u trenutku posvećenja hostije, dolazi nebrojno mnoštvo anđela kako bi štovali Gospodina i bili njegova počasna straža te kako bi pomogli svećeniku slaviti svetu misu; pa makar to bilo i u najudaljenijem kutku svijeta i u najskromnijoj kapelici.

Krist je središte anđeoskog svijeta. Anđeli su njegovi: „Kad Sin čovječji dođe u slavi, i svi anđeli njegovi s njime…“ (KKC 331). Anđeli su iznad ljudi jer, iako su poslani da nam služe, oni su neprestano u Božjoj prisutnosti. Imaju mnoge duhovne moći i sposobnosti koje ljudi nemaju.

Mnogi nisu svjesni pomoći koje dobiju preko ovih duhovnih stvorenja. Naš nebeski Otac želi učiniti sve kako bi nam pomogao da provedemo vječnost u njegovu kraljevstvu. Stoga trebamo koristiti sve ono što nam daruje kako bismo zadobili sve milosti potrebne za ulazak u Nebo. „Oduševljen si činjenicom da ti je tvoj anđeo čuvar toliko mnogo pomagao. Ne bi trebao jer ga je baš zbog toga naš Gospodin stavio uza te.“ (sv. Josemaria Escriva). Pa barem večeras, prije počinka, odvojimo koji trenutak da zhvalimo ovom dragom nebeskom prijatelju za svu ljubav i dobročinstva kojima nas neprestance dariva:

Anđele Božji, moj dragi čuvaru s kojim me veže ljubav Božja! Ovdje, svaki dan, budi uza me i prosvjetljuj me i štiti, vladaj nada mnom i vodi me. O, nebeski prijatelju  pomozi mi hodati životnim stazama do nebeske domovine. Amen.

 I dok polako toneš u san, budi siguran da se sklupča iza ramena, na svoje staro mjesto, a osmijeh koji mu je uvijek na licu sa jastuka se sja kao mala krijesnica u noći.

Neka nas i ovaj današnji spomen Anđela čuvara koji Crkva danas stavlja pred nas podsjeti na to kakvo nam je blago ponuđeno i kakve mogućnosti imamo kao vjernici.

s. Natalija Cindrić, OP

Božji čovječe!

U svim svojim djelima Bog pokazuje svoju dobrohotnost, svoju dobrotu, svoju milost, svoju ljubav; ali i svoju pouzdanost, svoju postojanost, svoju vjernost i svoju istinu, a čime odišu moja djela?

Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću!

Težim li? Odgovor na to pitanje nalazi se: u mojem odnosu prema drugima, mojim mislima, u mojoj molitvi, milostinji i postu. Odgovor je u mojem prianjanju uz Boga te u mojem vladanju samom sobom i neprepuštanju silovitosti svojih emocija.

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Strahovit je uvid da su i psi nekada suosjećajniji od čovjeka, dolaze u susret čovjeku u potrebi te mu iskazuju milosrđe na sebi svojstven način.

Sposobnost uočavanja i interpretiranja emocija i potreba važna je u mnogim aspektima života jer se time mogu protumačiti reakcije na određene situacije, predvidjeti ponašanja koja vjerojatno slijede i dodatno ih potaknuti ili prevenirati te pružiti potrebnu pomoć i podršku.

Čovjek današnjeg vremena kao da je blokiran na dolazak u susret, stvaranje odnosa i iskazivanje milosrđa, pružanje odgovora na potrebe drugog čovjeka.

Učestalo gledanje iz perspektiva koje dovode do zaključaka iz kojih se oblikuju samo negativna pravila te generira usmjerenost na negativna tumačenja bolest je današnjeg vremena.

Čak smo i sveto Pismo skloniji tumačiti na isključivo negativan način u vidu da ne smijemo činiti zlo, ne smijemo drugima raditi ono što ne želimo da drugi nama čine. Pri tome potpuno zanemarujemo afirmativne poglede i sudove koji nas pozivaju na pozitivna djelovanja u kontekstu da činimo dobro koje želimo da i drugi rade u odnosu na nas pa i bez uzdarja.

U tom smislu, Psalmist nas vjerno poučava da On ostaje vjeran dovijeka, potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Gospodin oslobađa sužnje, Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne. Gospodin štiti pridošlice, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove.

Usta su nam puna socijalne i ekonomske kohezije kao izraza solidarnosti, naučili smo formalnosti i njima pridružene procese, ali načelno ništa ne radimo na Božju slavu, na slavu Onoga koji svoju svemoć očituje ponajviše praštanjem i milosrđem.

Stječe se dojam kao da se skrivamo iza propusta kako ne bismo činili zlo, zaboravljajući da je propust u činjenju dobra Bogu vapijući grijeh koji stvara golemu provaliju između Boga i onoga što nije od Boga te nas istovremeno drži daleko od Njega.

Jesam li tek formalni kršćanin ili uistinu živim radost Evanđelja kao Božji čovjek?

s. Mirjam Peričić OP