Radnici posljednjeg sata

Prispodoba o radnicima u vinogradu govori nam mnogo toga. Govori o beskrajnoj Božjoj dobroti, milosrđu i brižnosti, koje, srećom, ne podliježu našoj ljudskoj logici i postupanju. Govori o našoj ljudskoj zlovolji, sebičnosti i zavisti spram drugih. Govori o našoj kivnosti i ljutnji na Boga, o prozivanju Boga zbog njegovih postupaka.

Otac naš nebeski Stvoritelj je i Gospodar ovoga svijeta, ovoga vinograda. Iako nas je stvorio bez nas, neće nas spasiti bez nas. On izlazi svakog trenutka i gleda ima li nekoga tko slobodno odgovara na njegovu ponudu, tko želi raditi u njegovu kraljevstvu, tko želi biti suradnik spasenja. Svakoga tko to želi šalje u svoj vinograd, svakomu daje priliku.

Problem nastaje kod isplate nadnica. Oni od ranoga jutra i treće ure skaču na noge kad čuju da je ista plaća i onima od jedanaeste ure. Ne mogu podnijeti tu „nepravdu“. Ovdje se ne radi o ljudskim i zemaljskim mjerilima i pravdi. Radi se o Božjoj dobroti i nezasluženom daru – spasenju, kojega Bog želi dati svakomu tko pokaže i najmanje želje da mu služi, makar u zadnjem satu svoga života.

Znamo priču o Joni. Htio je pobjeći od Boga i od zadaće propovijedanja poganskoj Ninivi. Zašto? Jer nije želio da se Bog smiluje Ninivljanima, i to mu predbacuje: “Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ.“ (Jon 4,2) To je bila najava Božje ljubavi i milosrđa prema svakom narodu i svakom čovjeku koja je dosegla svoj vrhunac u objavi Isusa Krista.

Starozavjetno čitanje današnje nedjelje također tumači način Božjeg postupanja: „Nek’ bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek’ se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,”riječ je Jahvina. “Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” (Iz 55, 7-9)

Bog nas poziva na promjenu našega stava i odnosa prema bližnjemu. Da napustimo svoju zlovolju i mrzovolju i istinski se radujemo zbog jednog obraćenog grešnika. Potrebni su radnici u vinogradu, kao i u žetvi, koji će biti na poslu u rano jutro kako bi podnoseći napor i žegu dana bili suradnici spasenja svoje braće.

Ova prispodoba nam daje nadu. Nikada nije kasno i neće biti kasno zaželjeti spasenje i primiti ga kao dar. Uostalom, kad se dogodi obraćenje onih za koje to nikada ne bismo rekli, ipak se znamo radovati i slaviti Boga zbog njegovih čudesnih puteva. Bog se može poslužiti radnicima posljednjeg sata kako bi druge priveo spasenju. Nagrada koju gospodar dijeli uvečer, to jest na kraju života, nije zaslužena plaća, nego besplatni dar.

s. Blaženka Rudić OP

Gospodine, koliko puta da oprostim?

Današnje Evanđelje pred nas stavlja događaj koji u Petru budi sumnju u to koliko puta treba oprostiti, ali i Isusov odgovor kojim ga želi odmaknuti od naslijeđene logike iz koje dolazi Petrovo pitanje.Isus pred Petra donosi priču. Stavlja ga pred izazov jedne prispodobe iz koje se vidi kamo ga Isus vodi.

Uvijek je bilo teško praštati i tako će, najvjerojatnije, i ostati. Opraštanje se teško probija. Ono se ne događa se preko noći, ali uvelike uklanja mrak iz naših odnosa. Često se nađemo u stanju u kojem na vlastitoj koži vidimo kako je teško praštati i otvarati zatrpane putove međuljudskih odnosa. I nije to naš današnji problem. S tim su se nosili ljudi svih naraštaja, pa tako i mi danas.

Da bi razumjeli kamo Isus vodi Petra potrebno je krenuti od svijesti da se Božja ljubav ne može zaslužiti. Moramo odrasti u školi Božjega prihvaćanja kako bismo se osposobili za umijeće praštanje koje nas uvodi u iskustvo Boga na zemlji. Jer kako nam govori Evanđelist Ivan: „Bog je ljubav!“

Opraštanje je dinamika srca. Da bi znali i mogli oprostiti moramo ići u školu Božjega srca. A to je nešto uvijek iznova teško i izazovno. Teško je jer se naša priroda buni, jer se opraštanje doživljava kao poraz, kao ismijavanje, jer se naši prirodni mehanizmi trebaju nadići i slomiti, a Evanđelje bi htjelo da se vodimo Božjim pogledom na čovjeka koji čovjeka pretječe praštanjem. To je teško. I bolno. Ali nije nemoguće.

Da je moguće, posebno kad su udarci neočekivani i veoma bolni, najbolje možemo naučiti iz Isusova primjera. Jer, Pismo kaže: „Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“

Možda i sami, poput Petra,  često puta pred Isusa istresemo pitanje: „Gospodine, koliko puta da oprostim?“

Pitanje je, imamo li hrabrosti prihvatiti Isusov odgovor?!

Odgovor glasi: Onoliko puta sve dok više ne postoji ništa što se treba oprostiti i dok se sva bol ne izbriše. Onoliko puta sve dok nas lanci prošlosti više neće moći čvrsto držati u svom zagrljaju. Onoliko puta sve dok ne postanemo slobodni da budemo onakve osobe kakvima Bog želi da budemo. Onoliko puta sve dok ne budemo u stanju ispuniti sudbunu koju je Bog rezervirao posebno za svakoga pojedinoga od nas.

Jer… Petre, prihvati da je Bog drugačiji od ljudskih predodžbi.  Petre, Božja su mjerila drugačija od naših. Petre,  gledaj na svijet i čovjeka u njemu Božjim očima. Petre, vjeruj i spoznaj da Božja ljubav nema mjere. Petre, Bog nas jednako i bezuvjetno ljubi i onda kad smo u grijehu.

Petre, koliko puta si Ga zatajio? Petre, koliko ti je puta oprošteno?

 Dakle, koliko puta oprostiti i zašto?

Koliko god puta treba da bi mogli hodati u slobodi za koju nas je Krist otkupio!

A ti, Petre, ljubiš li me toliko?

s. Natalija Cindrić, OP

Pitanja koja su zdrava

Promislimo kada smo zadnji put čuli neko kvalitetno pitanje. Pitanje koje je u nama uistinu potaknulo promišljanje o samome sebi, svome životu i odnosu prema svemu i svima što odnosno koje susrećemo. Možda, ukoliko počnemo o tome promišljati, shvatimo da ljudi ne postavljaju puno pitanja. Današnji svijet svodi se na servirane informacije, već dokazane na subjektivnoj razini bez potrebe objektivne analize. Božja Riječ je puna pitanja, pitanja koja Isus postavlja svojim učenicima odnosno nama. Pitanja su to koja ne zadobivaju bore vremena, koja su uvijek svježa i aktualna. I u evanđelju XXII. nedjelje kroz godinu opet susrećemo pitanje (jer taj smo slučaj imali i prethodnu nedjelju). Zapravo, susrećemo dva pitanja: ”Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?”.

Možda netko od nas ne voli da mu se postavljaju pitanja. Možda. Možda netko od nas nije niti doživio da mu netko uputi kvalitetno i zdravo pitanje o kojem bi mogao promisliti i dati odgovor. Možda očekujemo previše od ljudi. Isus je zato pun pitanja koja nas ne mogu razočarati, koja nas mogu samo uputiti na njega – Istinu. Pitanja su to o kojima možemo promišljati satima, danima, godinama – cijeli život. Ali odgovor ne smije ostati izostavljen. Odnosno odgovori. Jer Isusova pitanja neiscrpna su riznica mogućih odgovora koji ne mogu biti krivi ako su vođeni istinom. Odgovori će ponekad biti bolni. Možda ne ponekad, već češće. A zašto? Zato što je ovaj svijet takav. Preopterećen informacijama, užurbanošću, slikama i lažnim humanizmom kojemu je zadnja instanca zahvalnosti neki novoosmišljeni bog Svemir, a ne Isus Krist, pravi Bog i pravi Čovjek.

I tako povućeni u taj vrtlog ovozemaljskih zbivanja zaboravljamo slušati Isusova pitanja, davati odgovore. Posljedično zaboravljamo sukobe i nesporazume rješavati razgovor, postavljanjem osobama zdravih pitanja, a sve nam više postaje srcu drago komentiranje, ogovaranje, donošenje vlastitih zaključaka, borba za svoja prava i mjesto pod suncem. U tri riječi: zaboravljamo ono bitno.

Doista, što će koristiti čovjeku ako sve to stekne, a životu svojem naudi? Ako život izgubi. Ako izgubi iskren pogled, iskren osmijeh, velikodušan zagrljaj i iskrenost u odnosima? Ništa. Ostaje ono što je nudio filozof Nietzche – nihilizam. Mi možemo prereći to ovako – Bog koji preko nas više ne živi. Nemojmo mi biti takvi, nego budimo i ostanimo pravi kršćani, Bogu posvećeni u radosti istine i ne zaboravimo promišljati – ponajviše i ponajprije o vlastitome životu.

s. Manes Puškarić OP

„Što govore ljudi? Tko je Sin čovječji?“ (Mt 16,13)

Isus je svoje učenike doveo u poganski kraj, u Cezareju Filipovu. Grad sagrađen na stijeni, posvuda kipovi raznih poganskih bogova. Odmah do stijene, ili bolje kazati, iz stijene jedan od izvora rijeke Jordana zalog je života raslinju i ljudima. Sama simbolika puno govori. Sin čovječji i sin Božji; kraj židovski se susreće s poganskim područjem; stijena kao slika stalnosti i neuništivosti , čovjek opunomoćen da predstavlja Boga na zemlji, da postane njegova produžena ruka.

Neobičan razgovor između Učitelja i učenika uvodi nas u tajnu Isusova božanstva. Jasno je učenicima, i nama je jasno, da je Isus najneobičniji ljudski potomak. Mnogi od nas se tu zaustave i cijeli život tu ostane, dalje ni dublje ne zalazi.

Isus je stvarna povijesna ličnost, u svemu poseban, u svom življenju i naučavanju, u odnosu prema Ocu Nebeskom i prema čovjeku. Svojom pojavom i stavom je privlačio mase. I danas mu se dive, citiraju njegove riječi, vrednuju njegova djela i nauku. Kao i nekada, mnogi požure za njim, a onda se zaustave, okreću mu leđa, počinju u njega sumnjati i sve u vezi s njim stavljaju pod veliki upitnik. Uvijek su to oni koji Isusa vide kao „jednog od…“

Isus čovjeka ne želi kao dio mase, ne želi da se hrani tuđim mišljenjem i stavovima, jer to nema snagu osobnog iskustva, uvjerenosti ni vjere, nema snagu susreta. Takav čovjek brzo postaje plijen tuđeg mišljenja i uvjerenja, zauzima se za neprovjerene ideje drugoga, brani tuđa razmišljanja, bije tuđe bojeve. Mišljenje mase ga izdiže,  odatle dobiva poticaj i snagu. Zaboravlja da sve što od ljudi dolazi podliježe promjenjivosti, brzo se usvaja, ali se brzo i napušta. Čovjek nije siguran suputnik, nije nepresušni izvor snage, nema dovoljno ljubavi koja bi se za pojedinca žrtvovala.

Isusu je važno ono što je u duši svakog pojedinca, što ili tko ga nadahnjuje i potiče, kod koga traži snagu i pomoć za život.

Isusovo drugo pitanje  je mnogo osobnije, upućeno meni i tebi: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“ Znam li odgovor na postavljeno pitanje? Je li moj odgovor jednako jasan i jednoznačan kao samo  pitanje ili slovkam vlastitu misao , osobni odgovor, dokazujući tako da sam i sam dio mase i da me ona nosi kao divlja bujica. Ni učenici koji su ga u stopu pratili pune tri godine nisu se iskazali. Spuštali su pogled do svoje nutrine, ali uzalud, odgovora nisu nalazili. Petar prekida šutnju i svečano izjavljuje: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga Živoga“ (Mt 16, 13-20)

Sama izjava snažno odjekuje među svim učenicima, ali i kroz cijelu  povijest spasenja. Isus nije „jedan od…“ Isus je Krist, obećani Mesija, Sin Boga živoga. Ta istina  je plodna snagom i sigurnošću, divljenjem i prihvaćanjem. Može čovjeka mijenjati, ponuditi mu oslonac i sigurnost.

Znade Isus Da takva jasnoća ne dolazi od tijela i krvi, već od Oca njegova. Jedino Otac Nebeski znade tko je Sin. Zna i onaj kome Otac otkrije.  Onaj tko  shvati značenje te tvrdnje sposoban je na svojim plećima ponijeti odgovornost i na njega se mogu osloniti i Bog i čovjek. Upravo zato Isus Petru povjerava odgovornost za svoju Crkvu. Povjerava mu i ključeve Kraljevstva Nebeskoga. Naziva ga stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu koju ni vrata paklena neće nadvladati.

Petar se oslanja na Kristovu riječ i obećanje, preuzima svoje poslanje i vjerno ga vrši unatoč svojoj ljudskoj krhkosti.  Otajstvo Isusova dolaska na svijet i njegovo uzvišeno poslanje odjeknulo je u Petrovu biću, odlučnosti i vjeri. Petar je čovjek vjere koji priznaje svoju grešnost, krhkost i nedoraslost povjerenoj službi, ali svoje uzdanje, nadu i povjerenje stavlja u Boga. Postaje produžena Gospodinova ruka u svom vremenu, jer u Očevo ime djeluje i nastupa.

Među svim staležima Isus pronalazi svoje poslanike, ali Petru je dao prvenstvo među svima, baš kao što je on Očev ljubljeni Sin  prvenac. Očevu volju je do kraja ispunio, plativši je mukom i smrću, odbacivanjem i neshvaćanjem. Istim putem prolaze svi koji se bore za „Kristovu stvar“, ali sve uspijevaju izdržati jer trajno ostaju na trsu, od njega crpe snagu, crpe život. I oni su čuli, baš kao i Petar, Isusove riječi: A ja tebi kažem…

s. Katarina Maglica OP

Na kraju

Na kraju čežnje. Na kraju čekanja. Dođe Ilija na brdo Horeb. Da pronađe. Da susretne. Da vidljivo bude, opipljivo, razumu objašnjivo, čvrsto da se rukama prevrće, gleda. Zna. Pa pomisli, to je. Ali ne bijaše. Dok ne prođe što je imalo proći. Pa kraj dođe čekanju.

Na kraju odvojenosti. Na kraju sebe. Reče Pavao, ražalošćen što ne razumiju. Što se traži gdje nema, što se na svoju sliku kule podiže. Od pijeska. Od pijeska.

Na kraju dana. Na kraju drugih. Sam. Pa po moru hoditi. I bez riječi. (Govorilo se dovoljno.) Biti. Vidljivo, opipljivo. Ovdje. A ipak neobjašnjivo. Na kraju.

Jer, morao je proći vihor, i morao je proći potres, i morao je proći oganj. Da ono od pijeska nestane, da se progleda drugačije. Da se povjeruje. I po vodi hodi.

Na kraju čežnje. Na kraju odvojenosti.

Na kraju traženja. Na kraju tuge.

Ljubav.

Ljubav.

s. Jana Dražić OP

 

 

Kruh koji daje život

Prisjećam se riječi jedne pjesme koju smo rado pjevali u mladim danima: S nama si, Kriste, danas i sutra, želimo kraljevstvo tvoje. Hraniš nas sobom u naša jutra, želimo kraljevstvo tvoje. Riječi života gladni, budi nam sunce i snaga, istine velike žedni nećemo prolaznog blaga.

Čovjekova glad i žeđ govore o njegovoj nedostatnosti, o njegovoj potrebi da život održava i podržava kako ne bi umro. Govori o nasušnoj potrebi za Drugim i drugima, za neprolaznim životom i ljubavlju. I troši čovjek puno na ono što ne siti. Misli kako bi mu još ovo i ono bilo dovoljno za sreću i puninu. Bog preko proroka Izaije poziva na pravi izvor i obećava pravi kruh. Besplatno. Samo ima jedan uvjet. Kaže: Mene poslušajte i dobro ćete jesti. Mene poslušajte i duša će vam živjeti. Bog je spreman dati sve što nam je potrebno. Ono najdublje za čim nam duša žudi. Ali mi ne slušamo. Tragamo za nekim drugim izvorima i drugim kruhom.

Bog nas prvi ljubi. Svoju ljubav nam je pokazao u Isusu Kristu. Mnogi su išli za Isusom i tražili ga. Njemu se sažali nad silnim mnoštvom. Prvo je ozdravio bolesnike, a onda ih nahranio kruhom umnažajući ono malo što su imali kod sebe. Jeli su, nasitili se i još je preostalo. Evanđelist Ivan u svom evanđelju opisuje i daljnji tijek događaja nakon umnažanja kruha. Mnoštvo je sutradan tražilo Isusa. On im je počeo govoriti o sebi kao o kruhu. Ponudio im je sebe kao ispunjenje svih njihovih gladi i čežnje. Mnogi su ga nakon toga ostavili. Teško je primiti Boga. Teško je odreći se svojih zamisli o Bogu i načinu kako on treba ispuniti naše potrebe. No, on je vjeran i strpljiv. Zna da su svi naši pokušaji i sva naša lutanja zapravo bogotraženje.

Sveti Pavao govori da nas ni jedna situacija neće odijeliti i rastaviti od ljubavi Božje u Kristu. To ponajprije znači da nas Bog nikad neće napustiti, ni u kakvoj nevolji. Njegova vjernost i ljubav su garancija da i mi možemo izdržati sve nevolje i kušnje, i pobijediti po onome koji nas ljubi. Da ga možemo susresti onda kad umiremo, kad život gubimo. Jer on je prošao kroz sve to i uskrsnuo. Može nam darovati život vječni i ljubav za kojom gladujemo i žeđamo. On nas poziva da ga poslušamo i povjerujemo njegovoj riječi.

s. Blaženka Rudić OP

Sakriveno blago

U evanđelju današnjeg dana Isus poziva na vjernost prvom Blaženstvu i to opet služeći se prispodobama. Prispodoba, kako nam je donosi evanđelist Matej, govori o Kraljevstvu nebeskom.

Isus uči ljude mudrosti koja je potrebna da mogu u Kraljevstvo Božje. I upravo radi toga, Njegovo je poučavanje živo. Ono djeluje na duh i srce, potiče na djelovanje. Isus uspoređuje Kraljevstvo nebesko s „blagom sakrivenim na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu”. Još uspoređuje Kraljevstvo nebesko s „trgovcem koji traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjen biser, ode, rasproda sve što je imao i kupi ga”.

Obje zgode govore o otkriću jednog blaga. U oba slučaja onaj koji je blago našao žuri se da proda sve što ima kako bi zadobio blago. To blago je Kraljevstvo nebesko.

Sakriveno je to blago, a opet prisutno u svijetu. Mnogima blizu, a ipak ga tek rijetki otkrivaju. Ako i otkriveno, nije vrednovano onoliko koliko zaslužuje. Mnogo puta zanemareno, jer kraljevstvo zemaljsko je više voljeno, više žuđeno, više potrebno… I samo onaj pronicava srca spoznaje razliku između vječnoga i prolaznoga, između prividnoga i bitnoga. Samo takav, pronicava srca, prodaje sve što ima kako bi ga stekao. Stekao blago – vječni život u vječnom i blaženom zajedništvu s Bogom.

Da sačuva svoj zemaljski život, čovjek je pripravan izgubiti sva svoja dobra; zašto da onda ne učini isto ili još više da si osigura vječni život? Istina je da je čovjek nemoćan i ograničen, ali potrebno je ustrajati svim snagama kako bi sačuvao nepokolebljivost duha. Jer sakriveno blago čeka da ga pronađe. Baš kako kaže naširoko poznata rečenica iz romana slavnog pisca: “Čovjek može biti uništen, ali nipošto poražen.”

Do istog zaključka vodi nas i zgoda o mreži punoj riba.

 Isus ovom zgodom ističe kako je  važna konačna situacija, ona vječna. Ali i ona je pripremana u vremenu.  Pripremana od čovjeka pronicava srca koji radi sa pravom mudrošću. S vjerom. A vjera… vjera je traganje. Zato je potrebno krenuti u potragu poput nekadašnjih tragača za zlatom. Pred kraljevstvom nebeskim čovjek ne može biti pasivan, mora uložiti trud, upotrijebiti i svoj um i svoje osjećaje i svoj fizički napor. Kraljevstvo je sada  prikriveno, ali će se upornom tragaču otkriti i tada je potrebno u njemu prepoznati najveće blago. Ono je Božji dar. Ne može ga se kupiti. Ali može se, i mora, potruditi oko okolnosti koje će pomoći da ga se nađe i da ga primijeti.

Zgodama iz današnjeg evanđelja Isus nam želi usaditi u glavu i srce činjenicu kako pred Bogom postoji u životu samo jedna velika prilika, velika šansa. Zato treba sada djelovati. Treba se sada odlučiti, bez oklijevanja, bez zadrške. Imamo li dovoljno odvažnosti za takav posvemašnji ulog?

Jedan je tako živio. Ljubio. Zaslužio Kraljevstvo Božje sebi i nama.

Zamolimo Gospodina da nam otvori oči za vrijednost Kraljevstva nebeskoga.

s. Natalija Cindrić OP

Slike i pogledi

”U ovom životu samo je jedna stvar od neprocjenjive vrijednosti: proživjeti svoje dane u istini i čestitom vladanju, čak i prema dvoličnima i nepravednima” (Marko Aurelije, Misli, knjiga VI.).

Za slike se kaže da govore više nego tisuću riječi. Slikama iz svakodnevnog života uvelike se koristio Isus. Govoreći o Kraljevstvu nebeskom, i ove nedjelje, Isus pred svoje slušatelje iznosi slike. Tu je slika pšeničnih polja, slika divnog gorušičina stabla i slika nabujalog kvasca. Zlatno pšenično klasje što hrani mnoštva kruhom svagdanjim, razvijeno gorušičino stablo na kojem se ptice gnijezde i snaga kojom se poput kvasca širi dobro darovi su i izraz Božje ljubavi prema svekolikom stvorenju. Divni su to prizori koje iznenada pokušavaju narušiti kukolj i brojne druge nesavršenosti. Ne čudi reakcija Isusovih slušatelja, jer doista kojem oku pri pogledu na zlatna pšenična polja ne bi zasmetao kukolj? Koji poljoprivrednik ne bi požurio ukloniti kukolj iz svojih usjeva? Kojem čovjeku ne smeta kada uoči nepravdu, neistinu, jednom riječju zla djela? Tko ne bi pohitio razračunati se sa zlom, uklonio ga odmah? No, Isus i nama kao i svojim suvremenicima kaže: ”Pustite nek oboje raste do žetve” (Mt 13, 30). Možda nam je teško razumjeti i prihvatiti ove Isusove riječi, no Isus nas poziva na strpljivost koja nam je toliko potrebna da bi se mogla promijeniti naša perspektiva, naš pogled. Naime, slike jesu više nego tisuću riječi, ali naše oko i naše srce čine veliku razliku. Pozvani smo na strpljiv rast u ljubavi, na promjenu perspektive, odnosno imati svijetlo oko i srce koje je plodno tlo za rast dobra.

Što vidimo kada pogledamo Isusove slike zlatnih pšeničnih polja, plodnog gorušičina stabla i nabujalog kvasca? Vidimo li svijeta, vidimo li i Crkvu, štoviše vidimo li da je to slika i našega srca? Dosita, Isus nas poučava da se dobro i zlo nalaze na svim razinama, u svijetu, u Crkvi i u našim srcima. Sa svim stvorenjem i s nama Bog je strpljiv. Sve što je dobro od Boga dolazi i Bog čeka da to dobro uzraste. Isus i nas poziva na strpljivost sa sobom i drugima. Štoviše, Isus nas poziva na život u nadi i pouzdanje u Božju brigu za polje našega života. Naime, kukolj iscrpljuje zemlju, ali i pomaže pšenici da se snažnije vine prema nebu. Pozvani smo na strpljivost u zlu, strpljivost koja nam pomaže da očvrsnemo, uzrastemo i vinemo se prema svetosti.

Zlo bode u oči i smeta, uvuklo se u svijet, Crkvu i naša srca nepažnjom ili slobodnim izborom, no Bog prašta grijehe i daje priliku svakoj duši da se okrene prema dobru i urodi plodovima dobra. Štoviše, pšenicu i kukolj, poput nijansa boja na nekoj slici, može razlučiti samo Božje oko. Često ne vidimo cijelu sliku, uzroci događaja ostaju nam skriveni, često se varamo u procjenama ljudi i njihovih čina. Dosita, Isus nas poziva da se pustimo prosudbi o tome tko je dobar, a tko zao i umjesto toga da mi rastemo u dobru.

Detalji se na prvi pogled propuštaju, ali na slikam čine razliku. Detalji su oni koji čine razliku među umjetnicima. Mala djela dobrote su ona koja tvore polja dobra Kraljevstva koje je među nama. Koliko god se neznatna činila, poput gorušičina zrna, dijela dobrote, istine i pravednosti rastu, razvijaju se u grane dobrote i na koncu donose plodove života. Naše svakodnevice pune su oku gotovo nevidljivih sjemenki i nijansi boja koja na koncu tvore sliku našega života; rastu i razvijaju se u stablo koje donosi plodove života i postaju slika mila oku. Zanemarimo li svakodnevne male čine dobrote ili obezvrijedimo li ulogu kvasca koji je nevidljiv oku, ostati ćemo bez kruha života. Doista, detalji lako promaknu, a mijenjaju sve, tamu u svjetlost, tugu radost, očaj u zahvalnost. Na slici zlatnih pšeničnih polja s nešto kukolja, čovjek vidi kukolj, a Bog mnoštvo pšenice. Kod pogleda na plodno gorušičino stablo čovjek vidi hladovinu, a Bog uočava značaj gorušice i ne umanjuje njezinu malenost. Kvasac pak čovjek često ni ne spominje, a Bog podsjeća da jedino po njemu blagujemo kruh.

Pozvani smo na zahvalnost za dobro, na rast u dobru i život za dobro. Pozvani smo, poput Krista uočavati dobro i rasti u dobroti i praštanju. Pozvani smo u dobru i plemenitu srcu pohraniti Riječ, ispružiti ruke milosrđa, uputiti riječi pouke i utjehe, svijetlim okom gledati na svijet i naše bližnje. Poput kvasca, pozvani smo mijenjati sliku svijeta snagom dobra da sve uzraste do punine, da se preobrazi u kruh što nam daje život i kojem se radujemo svakoga dana.

s. Ivana Pavla Novina, OP

Sijač, riža i čovjek

Možda ste ponekad doživjeli da ste morali u rukama odnosno košari ili vrećici nositi nešto vrlo sitno recimo rižu. Je li vam se ikada dogodilo da vam se riža rasula po podu ili pločicama?! Skoro nemoguće je bilo sve opet sabrati jer bi se zrnca rasula po cijeloj prostoriji. Zakoni su to koji su nepromjenjivi. Ne može sve padati prema samo jednoj određenoj točki.

Isto se događa i s drugim stvarnostima u prirodi. Isus koristi sličnu prispodobu kako bi nam približio stvarnost i istinitost Riječi Božje. Tu se događa da mi, dok čitamo ovonedjeljno evanđelje, promatramo sami sebe u samo jednoj kategoriji onog zrna koje je palo na neko određeno tlo, i svoj život stavljamo samo u taj, jedan, određeni kontekst. Život je ipak puno više od toga. Nikada ravna crta koja je nepopravljiva odnosno nepopustljiva. Svaki dan proživljavamo situacije i događaje u kojima nas Božja milost želi oblikovati kako bismo rasli u svetosti i bili u Božjoj prisutnosti što zrelije i kvalitetnije. No, događa se da ta Božja Riječ odnosno milost ponekad naiđe na put na kojem svakakve ptice ogovaranja, oslanjanja samo na neku ljudsku riječ, nepotrebnog komentiranja i osuđivanja pozobu tu Riječ. Dogodi se i da u određenim situacijama svakodnevice Riječ padne na tvrdo i kamenito tlo gdje jednostavno ne može rasti zbog tvrdoće srca i zatvorenosti u neke svoje uskogrudne okvire i osude. Dogodi se pak i da Riječ padne u trnje koje je izraslo u čovjekovoj duši odnosno srcu i uguši se zbog silne buke zabrinutosti i očajavanja, tjeskobe. Ali u našem životu postoje i te divne i radosne situacije u kojima Riječ nađe plodno tlo te donosi obilne plodove koji su onda jasno vidljivo konkretizirani u riječima i djelima koje izgovaramo i činimo u skrovitosti i javnosti.

Sigurno smo svi doživjeli ovakve stvarnosti u životu jer da nismo, bismo li se uopće mogli zvati ljudima? U duhovnom životu vrlo je važno biti realan. Toliko realan da je potrebno shvatiti kako se kršćanski život gasi bez svakodnevnog upijanja i konkretnog življenja Riječi Božje. Iziđe sijač sijati, i izlazi, i izlazit će. Uvijek, bezuvjetno. Bez obzira na kakvo tlo naišao. Ali, na nama je da tlo pripremamo, da bude plodno, jer Bog ne želi narušavati našu slobodu. Ako nije narušio slobodu zrnaca riže koji padaju svatko na svoju stranu, zar bi to učinio i čovjeku – kruni svega stvaranja?

s. Manes Puškarić OP

„ Slavim te, Oče… „ (Mt 11, 25)

Umorim se dok izredam sve svoje molitvene nakane. Molim Gospodina da pogleda na ovog ili onog, riješi nagomilane moje probleme i muke onih koje susrećem, tražim snagu, mudrost i razbor, zdravlje i uspjeh u započetim ili, tek planiranim poduhvatima. Ja obično najbolje znam što treba i kako treba i upravo ga za to molim, usput mu napominjem da on to ne zaboravi. Ne ostavljam Nebeskom Ocu slobodan prostor kako bi On stvar riješio na svoj  božanski način. Očekujem od Nebeskog Oca da bude dežurni liječnik, učitelj, snagator, ili samo majčinsko rame za plakanje i jastuk za podržavanje moga samosažaljenja i njegovanja osjećaja trajne žrtve.

A Isus ? I On moli Oca, moli se svome Ocu. Njegova molitva se od moje razlikuje. Sin slavi Oca , zahvaljuje mu za sve što mu se u zemaljskom životu događa. Ne plače nad sobom, ne osjeća se žrtvom, osjeća se produženom Očevom rukom i spreman je pokazati i dokazati Očevu ljubav braći i sestrama u svijetu, ma koliko to žrtve zahtijevalo.

U svojoj molitvi najprije usuglašava s Ocem nebeskim vlastiti stav, opredjeljenje, djelovanje i ljubav. Kad na toj razini postigne harmoniju, obraća se onima koji su u njega zagledani.

Potiče ih, ohrabruje i poučava kako nositi križ života, a ostati miran, ostati zahvalan Ocu za sve darove, ali i za sva Očeva pripuštenja koja nam nisu uvijek po volji, koja nadilaze našu snagu.

Sin, a ta časna uloga pripada svakome od nas, Oca treba upoznati, shvatiti ga, ponirati  i prihvaćati  sakramenat sinovstva i živjeti ljepotu te tajne. „Sve je meni predao Otac, i nitko ne pozna Sina doli Otac i onaj kome Sin hoće objaviti.“ Kako utješno saznanje: Otac me bezuvjetno voli, ne mjeri svoju ljubav mojim dobrim djelima, mojom posebnošću, učenošću, mojim postignućima  ni na jednom polju.

Utješna je činjenica da to savršeno shvaćaju ljudi „krotka i ponizna srca“. Takvima je nutrina preplavljena mirom i radošću, osnažena ljubavlju i milosrđem. Sve što rade, što govore ili misle oslonjeno je na Božju mudrost, utkano je u Očev plan za boljitak pojedinca i svijeta.

Sveti Dominik je baš poput Isusa najprije s Ocem ulazio u dijalog, u razgovornu molitvu a onda bi odlazio ljudima kako bi s njima podijelio „ono što je motrio i spoznao“ o Riječi – Životu.

Naš zemaljski život može biti trajni raj ili trajni pakao. Ovisi s kojih izvora crpimo snagu i mir, tko su nam uzori u kojima tražimo smjernice za život i djelovanje. Sve nam je na dohvat ruke, a izbor ovisi o nama. Slobodni smo ljudi i Bog nam taj dragocjeni dar nikada ne oduzima. Isus nas je poučio i trajno   nas poučava, svojom riječju i primjerom. Koliko smo samo puta u našem, dužem i kraćem životu  izmolili :

„Zahvaljujemo ti svemogući Bože za dar razmatrane Riječi. Neka ona u nama donese obilne plodove. Pomozi nam svojom milošću da ono što smo motrili i spoznali sami živimo i velikodušno drugima darujemo.“ (Molitva nakon razmatranja )

Pozvani smo Božju Riječ čitati, razmatrati, primjenjivati u životu i od nje živjeti.

s. Katarina Maglica OP