„Oganj dođoh baciti na Zemlju“ (Usp. Lk 12, 49 )

Evo još jedne Isusove izreke pred kojom stojim kao pred umjetničkim slikama Pabla Picassa Gledam i gledam i što ih više gledam manje ih razumijem, jer mi ništa ne govore. Isusove riječi iz ovog odlomka slušam, pa opet slušam a u glavi mi se redaju slike i pitanja koja me nimalo ne ohrabruju.

Isus obično jasno i glasno poučava ljude oko sebe, shvatiš ga čim izreče koju misao, jer poznaje ljudsku psihu, njene domete, shvaćanje. Koristi slike iz života i iznosi ih u prispodobama. Ovdje nas uvjerava da je na svijet donio nemir i razdjeljenje, a ne mir i istomišljenost. Mislim, pa toga imamo u izobilju, nije nam On to trebao donijeti. Poznate su nam svađe i prepirke, stavovi i uvjerenja koja nas udaljuju jedne od drugih, koji ostavljaju sliku bez tona, blizinu bez topline, krvno srodstvo bez povezanosti i zajedništva.

Ovdje mi jedino simbolika vatre dolazi u pomoć i njena poznata svojstva. A opet, budući su oko nas brojni požari koji gutaju sve do čega stignu i iza sebe ostavljaju pustoš, ljutnju, bol i nemoć, ne mogu sliku spojiti s Isusovim riječima i njegovim poslanjem.

Isusova napomena da je On došao na svijet s poslanjem sluti na nešto bitno i vrijedno. Vatru više ne treba promatrati s njene loše i uništavajuće strane, već je treba staviti u kontekst životnosti i života. To je Isusovo poslanje: svijetu donijeti  očišćenje i preporod, svjetlost i toplinu. Tame ima previše, hladnoće ljudske, neispunjenosti i nemira. Oko nas i u nama bjesne mali i veliki ratovi. Vatre unutarnje nemamo, zanosa nemamo, odlučnosti nedostaje. U Starom Rimu su Vestalk čuvale vječni oganj, vječnu vatru kao simbol života i životnosti. Jahve se javljao iz gorućeg grma, Ilija se u nebo uzdizao u ognjenim kolima. Lucifer – Svjetlonoša nije sačuvao svoju vatru , oholost mu je progutala i on se strovalio u najniže sfere pakla. Tako je sa svakim čovjekom. Bez vatre, bez strasti za dobrom, za Bogom, polako tone u tamu i beznađe, gdje umire ugušen dimom i pepelom.

Vatra treba gorivo koje sagorijeva, oslobađa toplinu i svjetlost. Isus je trebao proći kroz muku, patnju i križ, tek onda je slijedilo uskrsnuće, tek onda su ga prihvaćali kao svjetlost koja svijetli u mrklu mraku. Na dan rođenja njegova, malo ih  je prepoznalo tu svjetlost, On za mnoge nije bio svijeća, ni slamka spasa, ni kamen temeljac, ni vatra svima potrebna. Ljudi nisu prepoznali čas koji su čekali tisućama godina. Nisu prepoznali čas svoga pročišćenja, prosvjetljenja, oslobođenja ni hranu svoga duha. Ta vatra koja je osvajala svijet tražila je od pojedinaca opredjeljenje: za Isusa ili protiv njega , prihvaćanje njegove nauke i njegova puta ili zatiranje svega što je svijetu donio.. Dovoljan razlog da podijeli duhove, da se nađu na suprotnim stranama, da se bore za različite smjerove. Isus nije želio takvo rješenje, ali je ono neminovno. Isključuju se neistomišljenici, mrze se sljedbenici različite nauke, ratuju ljudi koji slijede suprotne ciljeve. Alfa i omega je sam Krist i tko je protiv njega, on je protiv svega što On zastupa.

Mi dominikanci slijedimo još jednu vatru koja snagu života crpi iz ognjene Kristove buktinje. Nije li Dominikova majka Ivanica sanjala da je rodila psića sa zapaljenom zubljom u ustima , trči svijetom i rasplamsava duhove ljudi, raspiruje strast za dobrom svojim i svoga bližnjega, bori se i nastoji oko dobrobiti svoje duše i duša cijeloga svijeta.

Neka naša unutarnja vatra plamsa, grije i svijetli, neka ljude osvaja ljubavlju, zanosom i ljepotom, neka bude putokaz do Gospodina! Ta vatra donosi mir a ne nemir. Ona je toplina i život, simbol domaćeg ognjišta i obiteljskog okupljanja, svjetlost koja se na daleko vidi i za kojom čezne svako ljudsko biće.

s. Katarina Maglica OP

Preporučamo