Preminula je najstarija dominikanka u Kongregaciji sv. Anđela čuvara. Bogatstvo njezina života zabilježila je s. Slavka Sente 2008. u našem glasilu Ave Maria.

Ove se godine, 2008., vratila iz Kanade naša s. Ladislava Rakuljić. Iskoristila sam prigodu da saznamo nešto više o njezinu životu i radu, a to će ujedno biti nova otkrića o djelovanju sestara tijekom stoljetne povijesti Kongregacije.

AM: Recite nam, sestro, nešto o sebi, o svom djetinjstvu.

s. Ladislava: Rođena sam 11. prosinca 1925. u Jesenicama kod Splita od oca Ante i majke Kate rođ. Trgo. Imam dva brata, Stipu i Marina i jednu sestru Mariju. Ja sam druga po starosti. Bez roditelja smo ostali dosta rano. Tata se utopio na otvorenom moru kad mi je bilo 7 godina. Ostalo nas je petero djece koje je majka sa pokojnim djedom odgajala. Mi smo svi živjeli u istoj kući pa je to bilo lakše. Završila sam osmoljetku u Krilu Jesenicama. U kući se redovito molilo, posebno krunica svaku večer. Redovito smo išli na svetu misu. Odgoj je bio dosta strog. Sretna je bila okolnost da smo živjeli blizu crkve. Rado smo u crkvi pjevali.

 

Razigrano, radišno i sretno dijete

U kući sam radila sve što je trebalo: kuhala, uređivala kuću, tako. Dakako da je bilo vremena i za igru. Rado sam krojila i šivala haljinice za bebu. Voljela sam skakati, domišljali smo sami razne igre. Onda nije bilo lopte ili igračaka koje su sada. Igrali smo se čak i mise i sprovoda. Jedan dječak je bio svećenik, a mi smo mu morali biti vjernici. Usput rečeno, taj mali je zaista kasnije postao svećenik. Zvao se Jure Naranča.

Mama je bila sveta žena. Molila je dan i noć. Mučila se i odgajala djecu budući da je ostala tako mlada udovica. Znala je šivati i sve što se može zamisliti. Radila po polju kao sve druge žene. Znala je čitati i pisati i željela je da i mi svi idemo u školu. Uvijek nas je poučavala neka budemo dobri, neka je ne osramotimo. Bilo je veliko siromaštvo, ali ona je nalazila utjehu i pomoć kod Boga. Tako je i nas odgajala.

Klica zvanja

Već kao dijete osjetila sam želju da pođem u samostan. Naravno, nisu mi dozvolili dok nisam odrasla. Svoje zvanje mogu zahvaliti svojim dragim roditeljima koji su mi dali čvrsti vjerski odgoj. I cijela moja obitelj je na neki način sudjelovala u mom izboru zvanja. Kad mi je bilo 16 godina dobila sam pismo od. s. Marije Karmen Klarić, dominikanke. Ona je iz našega mjesta. Bilo je i drugih djevojaka koje su pošle u razne samostane, ja sam se odlučila za bijele sestre. Ona je, dakle, pisala svojoj mami da li ima koja djevojka koja bi željela poći u samostan i da može doći u Zagreb, jer su tu sestre imale djecu i trebalo im je pomoći.

Ostvaren san o redovničkom pozivu

Ja sam se, među prvima, javila i već sam za nekoliko mjeseci bila u Zagrebu. Primila me Majka Česlava Andreis, i s. Stanislava koja je tada bila priora. Primile su me kao svoje rođeno dijete i to nikada neću zaboraviti. Tu sam radila, u kuhinji, čistila i štogod je trebalo. Nakon godinu dana me Majka Milinković, koja je u međuvremenu postala č. majka, poslala u bolničarsku školu. Kad sam završila školu, bilo je to za vrijeme rata,  majka Milinković mi je rekla: “Mandice, sada ste završila školu, ako želite ući u novicijat neka vam bude blagoslovljeno, ako nećete opet neka vam bude blagoslovljeno.” Naravno, zavoljela sam sestre dominikanke, njihov bijeli habit i tko bi me mogao rastaviti od njih?! Bogu hvala na ustrajnosti. Znam, nisam ja koja sam to odabrala nego Gospodin. Neka bude blagoslovljen! U Zagrebu sam bila od 1942. do 1946.  Nakon toga sam išla u Korčulu u novicijat. Učiteljica mi je bila s. Gabrijela a s. Gertruda podučiteljica. Obukla sam se 17. srpnja 1946., a Prve zavjete 21. prosinca na blagdan sv. Tome Apostola 1947. U novicijatu sam bila veoma sretna.

Mlada redovnica dominikanka spremna za nove izazove: Biograd na moru

Nakon prvih zavjeta, moj prvi premještaj je bio u Biograd na moru. Tamo sam bila dvije godine kao bolničarka u bolnici za tuberkulozu. Inače u toj su kući bile još s. Viktorija Brajčić, s. Ksaverija Oreb, s. Augustina Tomašević, s. Marijana  s. Augustina Medić, s. Jordana kao švelja, Marija Regina, s. Ljiljanka Klarić kao kuharica, s. Antonina Jovanović. Bilo nas je oko dvanaest i sve smo radile u bolnici ili laboratoriju, i na raznim odjelima. Bila sam mlada sestra, voljela sam svoj posao i vidjela sam da su sa mnom zadovoljni. Radovala sam se što mogu raditi za te bolesnike, premda je bilo dosta teško osobito noćna dežurstva. Liječnici su nas inače pokazivali kao uzore ostalim djelatnicima. Istina, mi smo bile savjesne, tako smo bile odgojene, nikada nismo izbjegavale bilo koji posao ili kojeg bolesnika.

Međutim, kad su došli komunisti na vlast, liječničko je osoblje tražilo da skinemo redovničko odijelo i da radimo u civilu. Sigurna sam da im je to bilo naređeno ‘odozgo’, i oni su morali tako s nama postupati. Ali č. Majka Milinković nije bila za to. Kad je vidjela kako stvari idu, odlučili smo radije napustiti posao nego habit. Ostale su samo neke koje su se pokorile komunističkoj vlasti i nastavile su raditi u civilu, ali su ubrzo napustile ne samo habit nego i redovnički život.

Ja sam, nakon Biograda, bila u Korčuli, a već 1950. sam išla u Skopje u dječju bolnicu.

 

U Skopju široko polje rada

Godine 1946. ponuđen je sestrama dominikankama rad u Dječjoj klinici i Mliječnoj kuhinji u Skopju i to molbom Ministarstva zdravlja Makedonije, te dr. Popadić i dr. Ljubice Vočeva. Oni se obraćaju Vrhovnoj upravi sestara dominikanki, na čelu s  časnom majkom Česlavom Andreis. Članovi te Uprave prihvaćaju rad u tim ustanovama i šalju prve sestre: s. Arkanđelu Mateljan, starješicu, s. Felicitu Vukmanić i s. Leonardu Ivković. Časna majka Česlava i č. Dominika Berković prate sestre do Skopja da razvide situaciju.

Od prvoga studenoga sestre stupaju na službu u dječjoj klinici gdje je bilo djece od rođenja do 16 godina, u četiri odjela.

Mliječna kuhinja je bila u posebnoj kući, a administracija se nalazila u gradskom zdravstvenom centru, gdje je radila s. Felicita u uredu za zaštitu majke i djece, u sklopu medicinskog fakulteta i ministarstva. Malo kasnije dolazi u Skopje i s. Dinka Franičević koja najprije radi u Dječjoj klinici. Bila je neko vrijeme starješica, a od 1949. do 1953. je bila starješica s. Felicita. Neko vrijeme su tu radile i s. Celina Bačić i s. Anselma Vodanović koje su zamjenjivale sestre preko praznika.

Kako je bilo dosta posla, ustanova je tražila još sestara, pa je Vrhovna uprava odlučila poslati mene, s. Ladislavu Rakuljić. Tu sam radila od 1950. do početka 1955. i to u Dječjoj klinici.

 

Neki detalji iz Skopja

U Skopju smo naišle na veliko siromaštvo, duhovno i materijalno. Roditelji ili nisu znali, a najčešće nisu mogli materijalno paziti na higijenu, pa su mnoga djeca umirala. Ti su mi prizori ostali u trajnom bolnom sjećanju. Znala sam reći i sebi i drugima da ne treba ići u misije negdje u Afriku jer su ovdje prave misije. Narod nas je jako volio, na svoj bezazleni način.

Početak je za sve nas bio težak. Morale smo se prilagoditi novoj sredini, novoj klimi, hrani, kulturi, jeziku i slično. Ispočetka su ljudi bili dosta rezervirani prema nama i govorili: »Evo, su nam došle ruske sestre«. No, kasnije, kad su nas upoznali malo bolje, približili su nam se bez bojazni i bili su vrlo ljubazni i pristupačni. Slično je bilo i s osobljem bolnice. Mi sestre smo imale jednosobni stan u sklopu mliječne kuhinje. U sobi su bila 4 kreveta, a peti se, zbog premalenog prostora, morao sklapati. U istoj se prostoriji i  kuhalo. Sve svoje stvari smo držale ispod kreveta. Premda u takvu skučenom prostoru, sestre su bile raspoložene i sretne, i tu su svoju radost prenosile na druge. Naš je dnevni red izgledao po prilici ovako: ustajanje ujutro u 4 sata, zatim zajednička molitva, odlazak u crkvu na svetu misu, udaljenu oko jedan sat hoda.

Rad je u bolnici, u prvoj smjeni, počimao u 7.30 a završavao u 15.30, a u drugoj smjeni od 15.30 do 19 sati uvečer i dulje ako je trebalo. Dežurstva su se izmjenjivala i sa civilnim osobljem, svaki treći dan u razmaku od 24 sata, kako se to radi po bolnicama.

Kad se otvorila nova mogućnost rada sestrama u Kanadi, među privih deset sestara izabrana je i s. Felicitas Vukmanić, koja je u Skopju radila od 1946. – 1953., a umjesto nje dolazi s. Mirjana Domančić. Za Kanadu je određena i s. Ljiljanka Klarić, a  umjesto nje dolazi s. Dinka Franičević.

Svršetak rada u Skopju.

Rad sestara u Skopju, unatoč jezičnih i drugih teškoća, bio je pravi blagoslov za sve. Sestre nisu pravile nikakve razlike među pacijentima. Sa svima su bile ljubazne, pažljive i susretljive. I svi su ih voljeli. Međutim, novonastala komunistička vlast sve je više i brže počela iskazivati svoju mržnju prema Crkvi i vjeri, općenito. Uklanjali su sve znakovlje, a jednako tako i ljude koji su bili u suprotnosti s njihovim protuvjerskim idejama. Tako nisu mogli podnijeti ni da redovnice rade u bolnici u svojim redovničkim odijelima. I na njima su primijenili svoju ultimativnu metodu: ili skinuti redovničko odijelo ili otići. Nisu trebali dugo čekati odgovor. Vrhovna uprava u Korčuli kao i same sestre koje su tu radile, držale su da je redovnički život važniji od državnih službi. Zato su radije napustile radno mjesto nego se odrekle redovničkog, dominikanskog habita.

Moram priznati da smo ipak teškim srcem ostavile ovu misiju u bolnici i Mliječnoj  kuhinji, jer je to bio uistinu misijski rad. Ne može se izbrojiti koliko smo umiruće djece pokrstile, kolikim majkama i sirotinji dale podršku. U Skopju je bilo oko 18 narodnosti, tri glavne vjere: pravoslavna, muslimanska i katolička koja je bila u manjini, uz ostale razne druge vjeroispovijesti. Nije bilo samo nama teško što moramo otići. Gotovo su svi žalili za nama, i osoblje s kojima smo radile i prijatelji, posebno narod, bez obzira koje su vjere bili. Ispratili su nas s tugom u srcu, ali i s velikom zahvalnošću i poštovanjem.

Želim istaknuti neke osobe koje  su nam bile duhovna podrška od početka do svršetka rada u Skopju. To su bili, u prvom redu svećenici Skopske biskupije, kojima dugujemo veliku zahvalnost, osobito preuzvišenom biskupu Smiljanu Čekadi. On je često navraćao k nama, ponekad je i ručao s nama premda smo bile u tako skučenom prostoru. Upozoravao nas je na tajne organizacije koje djeluju protiv Crkve. Isto tako nam je bio veliki prijatelj i dobročinitelj Alojzije Turk i mgr. Branko Dorčić.

Vrijeme provedeno u Skopju ostat će svim sestrama u trajnoj uspomeni. Zahvalne smo svima koji su nam pomagali u bilo kom pogledu.

Ponovno u Zagreb – priprema za Kanadu

Nakon toga sam došla u Zagreb 1955. oko Uskrsa. Te iste godine bila sam među drugom skupinom sestara koje su bile određene za Kanadu. Prva skupina je išle 1953., a mi smo krenule u Kanadu u desetom mjesecu 1955. Bilo nas je  četiri: s. Hozana Kljaić, s. Ladislava Rakuljić, s. Alberta Dolović i s. Josipa Šprajcer. Putovale smo osam dana brodom  zvan Franconia. Na tom je putovanju bilo i lijepih trenutaka,  ali i veoma teških i opasnih, osobito kad je bilo nevrijeme. Nismo mogle ništa jesti, bilo nam je slabo. U Kanadu smo stigle 22. listopada 1955. Dočekalo nas je  tmurno i maglovito vrijeme. Iskrcali smo se u Quebecu. Na rivi nas je dočekala s. Imakulata Klobučar, s. Felicitas Vukmanić i dva svećenika.

Na kanadskom tlu

Početak je bio dosta težak jer je život u tom dijelu svijeta sasvim drugačiji od našega podneblja. Osim toga nismo poznavale francuski jezik. Zato je naša zajednica u Kanadi omogućila svakoj sestri pohađati tečajeve francuskog jezika kako bi se mogle što lakše uključiti u novi život i okolinu. I ja sam morala završiti te tečajeve jer je to bio uvjet za zaposlenje u službi bolničarke. Uz učenje jezika trebale smo redovito obavljati svoje dužnosti. Nema nikoga tko bi nas mijenjao. Tako je svaka znala cijeniti i rad i studij. Moram priznati da su nam starije sestre ipak rado pritekle u pomoć ako je negdje nešto zapelo. Bog im platio!

Prva tri mjeseca sam znala dobro govoriti: no, no, a druga tri: ui, ui. Unatoč još slabom poznavanju jezika, radila sam redovito svoj bolničarski posao kod defektne djece u Magogu. Tu sam bila dvije godine. Nakon toga sam radila u bolnici u Windzoru od 1957. do 1961. i to po raznim odjeljenjima, gdje god je trebalo. To je bila mala bolnica od 40 kreveta. Liječnici su bili jako ljubazni i pažljivi. Kasnije smo se povukle iz te bolnice jer smo dobili od jedne gospođe veliku kuću u koju smo onda smjestile 16 starijih gospođa na smještaj.  S. Ignacija je bila starješica, a bile su tu: s. Hozana Kljaić, s. Ladislava Rakuljić, s. Ivana Perkov i s. Augustina Medić. Poslije su se sestre izmjenjivale. Došle su druge sestre iz domovine: s. Zorka i s. Judita. Tu smo se lijepo osjećale. Sve je bilo skromno ali lijepo. Narod nas je poštivao i volio.

25 godina sam radila s hrvatskom diplomom, jer tada nisu gledali gdje je diploma postignuta. Važan im je bio kvalitetan rad. A kasnije je došao zakon da moramo imati njihovu školu. Morala sam ići polagati i Bogu hvala uspjela sam veoma dobro.

Rad s djecom

Poslije smo morale tu kuću prodati jer se tu trebao graditi puno veći, državni starački dom, koji je nosio ime Dom pape Ivana XXIII. Mi smo se povukle sve u našu zajednicu u Sherbrooke. To je bilo 1971. Ovdje smo imale drugu vrstu apostolata: rad s djecom bez roditelja. Ja sam radila u  puponieri, odnosno kod male djece. Rad s napuštenom djecom bio je posebno zanimljiv, istodobno radostan i bolan. Najteže mi je bilo gledati majke koje se zauvijek rastaju od svoje djece, odriču ih se iz raznih razloga. Bila sam sretna što sam mogla, bar donekle, nadomjestiti toj dječici majčinu ljubav i pažnju. Jedno malo dijete, koje nitko nije htio, bila je to mala djevojčica  Marija Clod, bila mi je veoma privržena.  Kad su je došli uzeti da bi je premjestili u drugi dom, ne znam kome je bilo teže, djevojčici ili meni.

Rad sa starcima

Kad je, 1976. zatvoren ovaj dječji dom, došla sam raditi u starački dom koji je otvoren u našem samostanu. I tu sam ostala sve do povratka u domovinu, 21. kolovoza 2008.

Općenito o boravku u Kanadi

Što se tiče mog boravka u Kanadi, tu sam provela više od polovicu svoga vijeka (53 godine). Nije mi se činilo ništa teško. Osjećala sam da je i tu moj dom. Po Providnosti Božjoj i odluci svojih poglavara došla sam u taj daleki svijet, prihvatila sam to u duhu poslušnosti te nisam osjećala nikada posebnu težinu zbog tuđine. Bila sam među svojim sestrama. Zajednički smo dijelile i dobro i zlo. Svuda ima teškoća, ali se s Božjom pomoći i nesebičnom ljubavlju sve to može nadići i ići dalje.

Tijekom 53 godine boravka u Kanadi ja sam posjetila domovinu samo nekoliko puta. Prvi put je to bilo nakon 14 godina kad mi je majka bila teško bolesna. Nakon toga sam dolazila još nekoliko puta. Jednostavno sam prihvatila da tako mora biti. Onda se nije pitalo hoćeš li ili nećeš. Jednostavno se slušalo. Ako radimo na jednom mjestu onda ne smijemo misliti stalno na svoje, jer to nas opterećuje i ne možemo biti potpune na svome poslu.

Sačuvale iskonski dominikanski duh

Mi smo nastojale živjele onako kako smo naučile u prvim danima redovničkog života. I to nas je nosilo i sačuvalo, evo, Bogu hvala do sada.

Teškoća je bilo, kao i svuda. Nas je sve hrabrila molitva i zajednički život. Premda smo bile daleko od svoje matične zemlje i zajednice, nikada nismo prestale voljeti i njegovati svoj hrvatski duh. Nastojale smo sačuvati i naše običaje, jezik, kulturu. Što se tiče duhovnog života, nastavile smo i u tuđini vršiti sve svoje redovničke obaveze, redovitu molitvu, duhovno štivo, svetu misu, duhovne vježbe i rekreaciju. Nikada to nitko nije mogao niti htio izostaviti.

A sve je to bilo moguće jer smo se međusobno voljele i pomagale jedna drugoj, to je bio jedini uvjet da izdržimo i zadržimo dominikanski i hrvatski duh, unatoč svemu.

Opet u domovini Hrvatskoj

Evo me opet u domovini. Sretna sam što sam se ponovno vratila, makar u svojim poznim godinama. Sada ću se još intenzivnije pripremati za povratak u vječnu domovinu.

Moj dugogodišnji boravak u Kanadi ostavio je tragove. Zavoljela sam tu zemlju i ljude u njoj. S druge strane, ovdje je moja domovina, moj rodni kraj, moja kuća matica, sestre s kojima sam bila povezana od početka redovničkog života. Tako sam u početku bila malo zbunjena: radovala sam se i tugovala, zahvaljivala i molila. Redovnička poslušnost mi je ponovno pomogla prihvatiti novu situaciju, novu sredinu. Našla sam već svoj duševni odmor i sada nastavljam osluškivati što Bog želi od mene.

Na kraju zahvaljujem svim dragim sestrama na njihovom srdačnom dočeku. Dolaze mi na pamet riječi psalmiste: Gle, kako je lijepo i ugodno kada braća u miru žive zajedno. Molimo jedna za drugu. To je najjače sredstvo koje nas povezuje. Hvala Bogu i Ave Mariji koja nam omogućuje da možemo izreći svoju zahvalnost i radost što smo dominikanke, baš ove Kongregacije SVETIH ANĐELA ČUVARA.

Poruka

Da duh sv. Dominika bude u svima nama. Mladima bih rekla neka se ne boje biti Božje. Bog najbolje znade što one mogu, za što su osposobljene.

Želim zahvaliti svima koji su pomagali moj duhovni rast i sazrijevanje. Kad čovjek dođe u godine onda shvati kako je bio koristan svaki ukor pa i kazna ili možda glasnija riječ. Sve je to za naše dobro. Kad bi barem mladi to shvatili što prije i prihvaćali s malo više pokornosti i zahvalnosti.

Cijeli život sam bila sretna i zadovoljna. Naravno da sam to i sada. Nikada nisam požalila što sam redovnica. Kad nastanu teškoće moramo više misliti na Boga. Nigdje nema bez križa.

Bogu hvala na svemu. Hvala svima i neka nas svih Bog blagoslovi!

(razgovor vodila i uredila s. Slavka S.)

Preporučamo