Ruke imam, reče pjesnik, a ne znam što da njima nosim, noge imam, a nije mi nikud poći, dotiče me zemlja meka, u visinu izvijam se. Riječi, riječi mi dajte da život pjevam.

***

Išli su za Njim, noseći svoje živote kao na dlanu, oni, izabrani, podignuti iz svojih malenosti, iz svojih običnosti, išli su za Njim. Ruku punih sebe (jer drugačije nisu znali), koraka kakvim su uvijek išli (jer, zar postoji drugačiji?). I išli su, na gozbe i govore, okupljanja i susrete, za Njim. Poletno. Išli, a razumijeli nisu. Išli za prvim mjestima, ne za porugom i mukom. Za životom, ne za smrću.

Išli, noseći sebe (ne idu li i drugi tako?), boreći se, žudeći, ištući. I primili nisu, a da ni znali nisu. Da ne potrate.

Išli su od gozbe do gozbe, od govora do govora, praćeni pljeskom (Njemu se pljeskalo), idući sve dalje od sebe dok im konačno ne kaza što se bojahu pitati. Izgubiti treba. Da bi se našlo. Bez pozdrava na trgovima i svečanih odijela, izgubiti treba da On dade. Korak nov, ruke spremne.

***

Ruke imam, reče pjesnik kad napokon bijaše pronašao, ruke imam, noge imam i riječi u obilju, a bos stojim ruku praznih (puna srca), i smijem se i šutim, tako ponosno i sretno kao da sve tajne znam, smijem se i šutim i na kraju reda stojim, bez pozdrava i gozbi, posljednji, a prvi, slobodan. Slobodan.

s. Jana Dražić OP

Preporučamo