Da su riječi sjeme pa se u zemlju stave, posadio bi čovjek, recimo, “dobrotu” pa kasnije, mnogo kasnije, legao u sjenu stabla i slušao kako kroz lišće vjetar šumi blagost, toplinu, mir.

Da su riječi sjeme, mislio je možda čovjek, onaj nekoć, koji je imao sina. Jer uze ga i bi spreman dati. Jer slušao je glas. I riječ pristanka bijaše sjeme iz kojeg nikne potomstvo.

Da su riječi sjeme, mislili su možda oni koji Ga slušahu. Jer Glas se s neba zaori i Riječ, jedina potrebna, postade sjeme vječnog života.

Da su riječi sjeme, probrao bi čovjek što će reći. Pa pustio da se čuje Glas. Šutio. I bio sretan.

s. Jana Dražić OP

Preporučamo