„Kad čovjek nekoga voli, želi se s njime sastajati, i kad se nađu zajedno, očekuje da mu bude lijepo. Kad netko ljubi, smetaju mu ljudi koji se oko njega vrte. Zaljubljenik želi svoju ljubav slušati sasvim sam, bez miješanja drugih glasova. Zato su zaljubljenici u Boga oduvijek tražili pustinju, a Bog je nikada nije uskraćivao onima koji ga ljube. Pustinju treba osvojiti, ona nikome ne pada u krilo. Osvajamo je samo silom – protiv naših navika, protiv naše tromosti. To je naporno, ali bitno za našu ljubav.“ (M. Delbrel)

„Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu.“ (Hoš 2,16)

Bog je vodio izraelski narod kroz pustinju kako bi ga osposobio za slobodu i iskazao mu svoju ljubav sklapanjem Saveza, kako bi od njega učino svoj izabrani narod. Mojsije je boravio na pustom brdu čekajući Dekalog. Ilija je hodio kroz pustinju do Božje gore Horeba. Ivan Krstitelj je živio i propovijedao u Jordanskoj pustinji. I konačno sam Isus je proboravio u pustinji 40 dana.

Zašto je Isus išao u pustinju? I kakvo je mjesto pustinja? Pustinja je prvenstveno zemljopisno odredište, ali ona je i simbolički i duhovni prostor. Prve asocijacije na pustinju su vjerojatno glad, žeđ, vrućina, hladnoća, opasnost, nesigurnost i smrt. Može li pustinja biti lijepa? Sigurno, za one koji znaju otkriti njenu ljepotu i vrijednost. Ona je mjesto slobode, tišine, misterija, bitnoga. Jer pustinja oslobađa od svih iluzija da smo mi sami izvor života. Oslobađa nas od lažne sigurnosti i pouzdanja u materijalna dobra, zdravlje, moć, uspjeh. Sve to zaklanja istinu tko smo mi zapravo: ništa bez Boga. Živimo samo zato što to Bog hoće. Zato je ona privilegirano mjesto susreta s Bogom. Ona otklanja sve ono što nam smeta kako bismo mogli pronaći Boga i otkriti tko smo zapravo. Tu ovisimo samo  Bogu i tu otkrivamo njegovu neizmjernu ljubav. Tu se događa borba u nama hoćemo li se prepustiti Bogu oslobođeni svega, ili ćemo grozničavo nastojati spasiti svoj život svojim silama.

Isus je boravio u pustinji prije početka svoga javnog djelovanja. Htio je one riječi koje je čuo na krštenju: Ti si Sin moj, ljubljeni, upiti duboko u sebe i odgovoriti svom Ocu s istom ljubavlju. Kad počne javno djelovati više se neće povlačiti u zemljopisnu pustinju, ali će pronalaziti svoju pustinju u noćnoj molitvi, iz koje će primati Očevu ljubav i crpsti snagu za svoje poslanje.

Korizma je godišnji spomen na Isusov boravak u pustinji. Prva asocijacija na korizmu je post, odricanje. Bilo bi dobro premjestiti taj naglasak na traženje Boga i želju za približavanjem njemu. Koliko budemo ustrajni u toj želji, toliko ćemo lakše napuštati svoje lažne bogove, lažne sigurnosti i lažne ljubavi. Sigurno je to da nas Bog zove i u ovu korizmu i u pustinju kako bi nam iskazao svoju neizmjernu ljubav.

s. Blaženka Rudić OP

Preporučamo