Grijeh stvara ponor između Boga i čovjeka, između ljudi. Bog je milosrdan onima koji se kaju i traže oproštenje grijeha. Oproštenje grijeha je slobodni čin Božje milosti. Okrenimo se prema Bogu u priznavanju vlastite grešnosti.

Gubavcu, neka je stan izvan tabora. Ljudski zakon potkopava, ne pomaže. Zapovijeda, a ne ozdravlja. Pokazuje bolest, ali ju ne uklanja. Isus je to znao, zato je bez okolišanja djelovao po ljubavi, s ljubavlju i u ljubavi.

Guba je kronična zarazna bolest. Kroz povijest su bile poznate kolonije gubavca u kojima su boravili oboljeli, odbačeni od društva. Guba se prenosi kapljičnim putem u bliskom kontaktu s neliječenom osobom. Izlječiva je, a liječenje u ranim stadijima infekcije sprječava invaliditet.

Guba modernog društva ne manifestira se na tijelu nego na duši i riječima koje proizlaze iz inficiranog, zaraženog srca. Vidljiva je u našim ruminacijama, odlukama i stavovima. Prisutna je u našim komfornim zonama, u ponašanjima, procjenama i prognozama koje dajemo. Utkana u međuljudske odnose, guba rastače zdravu komunikaciju.

Povremeno smo i sami članovi kolonije gubavaca iz raznih razloga. Ponekad  kreiramo kolonije gubavaca ili kandidate za istu, tako što svojim postupcima ogubavljujemo jedne pred drugima. Obmana je tada vjerovati da nam je srce čisto, jer naša guba – grijeh se uznapredovalo širi u nama i oko nas, a po nama na druge.

Kad bismo barem takvi kakvi jesmo, svjesni svoje duhovne unakaženosti, došli s iskrenim kajanjem pred Gospodina, ponizno i žarko moleći oproštenje.

Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli. Potrebno je doći k Isusu. Bitno je raspoloženje srca. Bilo tko, neki gubavac, Bogu je dragocjen. Iako su pojedine osobe za nas ‘tamo neke – ne poznajemo ih nit ih imamo želje i potrebe upoznati’, za Isusa smo svi Njegovi, svatko na osoban način. Klečanje je čin klanjanja u sabranosti i tišini. Ono je molitveni stav majki, vladara, gubavaca i Isusa. Moliti znači biti s Bogom, darovati Mu, vratiti Mu svoje vrijeme. Dati sebe Bogu. Učeći kako biti s Bogom, mi učimo kako biti i s našim bližnjima. Molitva i ljubav prema bližnjemu nikada nisu u sukobu.

Isus ganut pruži ruku, dotače ga.  Sv. Ivan od Križa kaže da sućut prema bližnjemu raste u onoj mjeri u kojoj se duša u ljubavi sjedinjuje s Bogom.

Prihvaćam li ja Isusovu ruku?

Osjetilo dodira razvija se već u majčinoj utrobi i bitno je, kako za život, tako i za samu komunikaciju. Karakteristika dodira je uzajamnost, bliskost. Možemo gledati i vidjeti, a da ne budemo viđeni. Možemo slušati i čuti, bez da nas itko čuje. No, ne možemo nikoga i ništa dotaknuti, a da i sami ne budemo doticani. Kontakt koji uspostavljamo dodirom, prisniji je i neposredniji od susreta koje ostvarujemo putem drugih osjetila.

Osvijestimo si da naš dodir, naša prisutnost, pogled i riječ prečesto imaju razarajuće djelovanje. Mi nismo tek puki statisti na pozornici života naših bližnjih.

Tko je autor naših osjećaja – mojih i onih oko mene?

Isus ozdravlja svojim dodirom, ne boji se da će biti zaražen jer je njegova suosjećajnost zdrava, čist je od grijeha.

Premda je Mojsijev zakon zabranjivao kontakte između gubavca i onih bez gube, gubavac je u dubokoj vjeri i s pouzdanjem u Boga prišao k milosrdnom Isusu koji mu se bez imalo ustručavanja odazvao, dotakao ga i ozdravio.

Isuse, ako hoćeš, možeš me očistiti. Bog je silan, nije nasilan. Budimo i mi silni, veliki u opraštanju i pomirenju s Bogom i ljudima, neovisno o tome jesmo li u situaciji da mi molimo i pitamo Gospodina i ljude za oproštenje ili smo pitani od drugih. Neka to bude uvijek u poniznoj šutnji, na koljenima.

Pazi, nikomu ništa ne kazuj. Ne zaboravimo da bujice riječi nikada ne teku bez grijeha. Riječi koje ne izgovaramo neka postanu naša molitva. Krenimo dalje, živimo, ne zadržavajmo se. Isus nije tražio publiku, ni mi ju nemojmo tražiti. Velike stvari se uvijek događaju u tišini koja je okrenuta k Bogu. Ono najizvrsnije je uvijek tiho.

Imam li iskustvo spasenja u oproštenju grijeha? Poznaje li moje srce pjesmu zahvalnicu za oproštenu mi krivnju?

s. Mirjam Peričić OP

 

Preporučamo