Tko je domaćin u mome srcu? Pazim li i bdijem nad životom koji mi je povjeren? Zašto je tako teško ostati vjeran? Kome sam privržena?

Vjernost Gospodinu kroz darovane talente, odnose, zadatke i puteve, uvijek je na kušnji. Vjernost traži snagu i hrabrost za odabir i obranu Ljubavi, uvijek i u svemu.

Neispravnosti i pokvarenosti duhovnog i emocionalnog kompasa onemogućuje nam ili nam uvelike otežavaju pronalaženje radosti Duha Svetoga u životnim relacijama i situacijama.

Vrijeme došašća je vrijeme ponovnog radosnog traženja i iščekivanja Prve Ljubavi te prihvaćanja svoje ovisnost o Njoj.

Duh Sveti je u našim životnim traganjima poput magnetske igle u kompasu. Pazimo i bdijmo s Njime. Uvijek s Bogom, ništa bez Boga.

Ne bojmo se biti lomljiva i slaba glina u lončarevim rukama koja traži, prima i daje oproštenje te se pomiruje. Prihvatimo biti savitljiva i krhka lončareva glina koja se kaje, moli i zahvaljuje na svemu. Znajmo Mu zahvaliti ne samo na uspjesima, već i na svemu onome u čemu nismo uspjeli, u čemu smo doživjeli poraze jer porazi s Bogom su isto što i pobjede.

Potrebne su nam sve naše slabosti i nesavršenosti kako bismo sazrijevali za susret s Njime. Prihvatimo ih. Iskoristimo ih. Gospodin nam je najbliže u onome što nas najviše boli, u onome čega se bojimo, u našim posrtajima i padovima. Zvijezde se najbolje vide iz ruševina. I na dnu možemo vidjeti svjetlo života. Kada sebe i sve svoje predamo Onomu koji nas neizmjerno ljubi, kušnje koje proživljavamo postaju vrela milosrđa.

Često pišemo o Bogu, a ne njegujemo odnos s Njime. Palimo svijeće od voska, a gasimo svjetlo u sebi i jedni i drugima. Skloni smo prepravljati djela Božje ljubavi u našem životu i životima naših bližnjih.

U trenucima koji od nas iziskuju značajniji duhovni napor, prisvajamo si karakteristike kameleona pa se stapamo s okolinom kakva god ona bila. Ponekad upravo svojom pasivnošću dajemo moć, prostor i vrijeme samom zlu da razara i paralizira spremnost za bdijenje, za dobre prilike, odabire i korake koje samo imali ili mogli imati.

Bdjeti znači biti budan, neumorno se i neprestano kretati u susret svojoj Prvoj Ljubavi, a Bog je Ljubav.

Bog nam u svojoj ljubavi pokazuje nas same, našu oholost, ravnodušnost i nespremnost da Mu služimo, ali ništa manje i našu dragocjenost u Njegovim očima. Pazimo da nam ne promakne istina o nama samima, nemojmo okretati glavu od nje jer samo ćemo po istini biti slobodni za ljubav.

Neka vrijeme došašća u nama potakne duboko kajanje te nas dovede do istinske radosti koja je plod života u bdijenju s Bogom, našom Prvom Ljubavi.

s. Mirjam Peričić, OP

Preporučamo